Ubijanje različitosti

Izdvajamo

• Da me se ne shvati pogrešno, nije ova balkanska duša dobra. Ona je loša po samu sebe, pa sebe i svoj sadržaj drobi, uništava, razara, odvaljuje i odsjeca, u shizoidnom napadaju odriče se vlastitog bića, pa ga u paranoji, koja sluti postojanje drugog u sebi, odbacuje, sakati i ubija. Takva kakva je, predmet je pjevanja, pjesničkih slika, rima što slave besmislenost traganja za samim sobom i bijega od susretanja sa drugim u sebi.

Povezani članci

• Erich Rathfelder: Svijet, čini se, nije od Bosne naučio ništa
• Mišo Marić: Anđelovo krilo i nečastivi Mostara
• Kasaba Porto hendek panorama
• LEGENDARNI KOMPOZITOR, GITARIST, ARANŽER I DIRIGENT: Umro je Đelo Jusić
• Porter večeras u BKC-u: Spektakularan program za 18. rođendan Jazz Festa
• Omer Ć. Ibrahimagić: Pjesme uz Dan poezije

foto: pixabay

Da smo Bogdom sretniji narodi! Da smo malo razboritiji i svjesniji samih sebe i ljepote te razlike u odnosu na one uzore za kojima jurimo u nadi da ćemo i mi postati veliki i jaki poput njih, a nesvjesni da čovjekova priroda dolazi iznutra, a ne izvana, pa smo osuđeni na vječno lutanje u potrazi za izgubljenim dijelom sebe, za savršenom cjelinom, sadržanoj u susretanju!

Ponekad mi žao što nisam slikar, pa da ne izgovorim hiljadu tisuća riječi, već da ih u boje i crte stavim, nek odšute sve tuge i sa njima sahranjene nade, sve patnje i prevare, svu prazninu kojom se ispunila balkanska duša!

Ne bih da neko pomiješa ovu moju balkansku sa onom «ruskom dušom» ambasadora Kalabuhova, jer su to dvije dijametralno suprotstavljene duše. Balkanska je ona koju su uvijek drugi jahali i kandžijali a onda se sama gušila u svojoj gorčini, u bezdanima autoprezira i samorazaranja. Ruska je pak siledžijska, destruktivna i agresivna, sa ili bez alkohola, prikrivena iza patetike svojih nacionalnih pjesnika, uzdizana i hvaljena od svojih romanopisaca, koji su je introspekcijom i katarzom pokušali dovesti u rang mjere civiliziranog svijeta.

Moja je definirana drhtajem i jecajem saza, a njegova urlikom i drekom, onomatopejom lomljavine i kraha, štektanja i režanja kalašnjikova.

Razlika je uvijek tu da nas odredi u sličnosti dostatnoj za razumijevanje ili da nas, što je mnogo češće, polarizira i suprotstavi, stvarajući privid crno-bijele zbilje! Možda je i ovo moje podvlačenje te razike duša laž, što mi daje podlogu za miješanje boja, kojima bih da oslikam dugu na nebu povjesti ovoga prostora, omeđenog biligom stećaka, «kama» posađenog u centar podsvijesti iz kojeg stazom prisjećanja, sjenom pokazuje ka zalasku sunca, u sumrak naših didova!

Naša je duša okrenuta protiv sebe a njihova protiv drugih! Puno je bliža ruska duša europskoj i američkoj, imperijalnim dušama, dušama robovlasnika, tlačitelja, osvajača «koji oslobađaju i prosvjetljuju» uz zvuke doboša i truba, nego sevdahu čeznutljivog jecaja, koji sve svodi na poetiku žudnje, muziku praznog zagrljaja!

Poput američke, engleske, turske ili bilo koje imperijalne, siledžjske, kabadahijske i ruska je duša nametljiva, drska, samodopadna, bahata, omeđena režanjem i drekom uz koje čupa i kida odraz drugoga iz sebe. Nema tu tananosti koja poput niti vodi nazad kroz labirinte svijesti, nakon što se pobjedi unutarnja zvijer, pa se skrušeno ničice padne pred veličinom nebeskog prostranstva i svjetlom nevinosti, koja lebdi nad nišom što se otvara u tebi, dok voliš ljubav u drugome i drugoga u sebi.

Ova duša balkanska je duša svakog malog naroda, razapetog na vjetrometinama i brisanim prostorima povjesti. Ona istinski suosjeća jer čezne za suosjećanjem, ona integrira i prihvata, jer sanja o prihvatanju, ona dijeli sa drugim, jer se veseli učešću. Velika je ta duša malih jer se ujedinjuje, a ne usuisava, već dijeli, namjesto da uzima!

Njena suprotnost je ruska duša, gramziva duša velikih, što usisava, otima, proždire, oduzima i uništava sve što je različito. Pogrešno je uopšte je nazivati ruskom, jer je jednako svake druge sile i moćnika, koji pruža ruke ka još više moći i baca pogled sve dalje i dalje preko granica tuđeg postojanja!

Da me se ne shvati pogrešno, nije ova balkanska duša dobra. Ona je loša po samu sebe, pa sebe i svoj sadržaj drobi, uništava, razara, odvaljuje i odsjeca, u shizoidnom napadaju odriče se vlastitog bića, pa ga u paranoji, koja sluti postojanje drugog u sebi, odbacuje, sakati i ubija. Takva kakva je, predmet je pjevanja, pjesničkih slika, rima što slave besmislenost traganja za samim sobom i bijega od susretanja sa drugim u sebi.

Da smo Bogdom sretniji narodi! Da smo malo razboritiji i svjesniji samih sebe i ljepote te razlike u odnosu na one uzore za kojima jurimo u nadi da ćemo i mi postati veliki i jaki poput njih, a nesvjesni da čovjekova priroda dolazi iznutra, a ne izvana, pa smo osuđeni na vječno lutanje u potrazi za izgubljenim dijelom sebe, za savršenom cjelinom, sadržanoj u susretanju!

Upravo ta potraga čini nas posebnim i vrijednim pjevanja! Ta čežnja za izgubljenom ljubavi, za nedosanjanim snom! Dok veliki maštaju o osvajanju teritorija, porobljavanju i potčinjavanju naroda, mali poput nas utiskuju se u procesu osvajanja tuđih srca i slavljenju ljepote postojanja i njene prolaznosti!

Nema između ruske i balkanske duše dodira! To izjednačavanje samo je još jedan od pokušaja ubijanja različitosti, kojem su tako skloni veliki a tako mu rado podlegnu mali!