U tuđem vijeku Dobrice Ćosića

Autor/ica 👤tačno.net 19.10.2015. u 12:59

Povezani članci

Knjiga dnevničkih zapisa Dobrice Ćosića U tuđem veku II objavljena u ljeto ove godine njegova je testamentarna knjiga. Nastavlja se ondje gdje je njena prethodnica U tuđem veku stala, tj. pokriva period od početka 2004. do kraja 2010. Time je zaokruženo šest desetljeća Ćosićevih dnevnika (ranije objavljivanih kao Piščevi zapisi i objedinjenih u Ličnoj istoriji jednog doba). Teško je i u svjetskim okvirima naći pisca koji je toliko desetljeća bez prestanka vodio vlastite bilješke. Za to je potrebna ne samo skribomanska strast i potreba već i zavidna upornost i samodisciplina.

Piše: Marino Badurina

Ovi zapisi ostati će jedinstveni po autorovoj izričitoj želji da budu objavljenji nakon njegove smrti, što je sasvim u skladu s osobnijim tonom kojim su pisani. Ćosić u njima prvi put podastire čitatelju svoje najintimnije emocije, dirljivo piše o svojoj supruzi, kćerki, unucima. No, čitatelj može steći dojam kako su čak i mnoge često varirane opće teme iz Ćosićeva repertoara od srpske sudbine u XX. vijeku, svjetskih ratova, titoizma, Kosova itd. u ovoj knjizi naišle na posebno otvoren, jasan, pregnantan izraz.

U njoj nalazimo mnogo zanimljivih misli koje bi, doduše samo površnije poznavatelje Ćosićeva djela, mogle iznenaditi, pa čak i šokirati. Pored onih razmišljanja i stavova koji ga čine tipičnim nacionalistom, od lamentiranja nad nepravdom koja je nanijeta Srbima, proglašavanja srpskog nacionalizma “klasičnim odbrambenim nacionalizmom” preko proglašavanja ratova 90-ih borbom „za nacionalna i demokratska prava Srba“ do alibija koji za greške srpske politike pronalazi u “zupčanicima Velikog mehanizma Istorije”, ipak postoje i one misli koje velika većina srpskih nacionalista teško da bi ikada potpisala.

Primjerice, retci koje je Ćosić ispisao o četništvu, svetosavlju, Rusiji (izuzev onih o Putinu kojega cijeni), Slobodanu Miloševiću, Vojislavu Šešelju itd. predstavljaju oštru kritiku, pa i negaciju, navedenih pojava i ličnosti. Za četništvo tako kaže da je odgovorno za „koljački teror pod okupacijom i kolaboraciju“, svetosavlje je „anahrono“, predstavlja „pokušaj duhovne, stvaralačke nemoći da se smisli ideologija adekvatna savremenoj civilizaciji i savremenom srpskom društvu“, Milošević je premda inteligentan „u svom vremenu nedorastao zadacima državnika“, „bez vizije“, „upropastiteljski vođa srpskog naroda u poslednjoj deceniji 20. veka“, „državnik bez ijednog saveznika“, „sebeljubac“ koji je „omogućio kriminalizaciju Srbije“. Doduše, glede Miloševića, ove kvalifikacije Ćosić će dobrano relativizirati kada zapazi njegovo hrabro držanje pred sudom u Haagu. Tada zaključuje: „Da je tako pametnu politiku vodio kao državnik kako se politički pametno brani kao optužen za ratne zločine, ne bi se našao u haškoj sudnici, niti bi Srbija bila tu i takva gde je i kakva je sada.“ (str. 127)

Na takvim mjestima on implicitno razotkriva kako srpskom nacionalizmu, naročito onom iz 90-ih, više zamjera metodološki nego ideološki sadržaj, jer taj nacionalizam, dodaje, ne mora biti šovinistički, već kao „u mom slučaju, demokratski, humanistički“.(str. 184) A tko ima više prava da definira idealni tip srpskog nacionalizam do samog „oca nacije“.

No, iako je dotičnu titulu bez otpora prihvatio, na stranicama ove knjige on ponegdje i dovodi u pitanje značaj koji mu je često pridavan. Koji mu, primjerice, u svojoj najnovijoj knjizi Dominantna i neželjena elita pridaje i Latinka Perović kada postavlja pitanje je li on bio „demiurg istorijske krize srpskog naroda ili se ta kriza u njegovom djelu samo ogleda, zarobljavajući i njega samog?“. On je u svom Tuđem veku unaprijed sugerirao odgovor: “Razmišljam o svom dugom životu i zašto sam, i kako, u drugoj polovini veka bio ´centralna otporna tačka´ Srbije, meta za sve srpske neprijatelje, permanentni povod za poricanje i omalovažavanje svega što sam napisao, da bih danas priveo sebe saznanju: i kada sam verovao da upravljam svojim životom, stvarnost, istorija, opšta sila kretanja i neizvesnost, upravljala je mnome.” ( str.177)

Također, Ćosić se žali kako srpski moćnici često uopće ne reagiraju na njegove apele, ne uvažavaju njegove prijedloge, patrijarh Pavle, Koštunica, Tadić ne odgovaraju na njegova pisma itd.

No, s druge strane on je itekako svjestan svojeg značaja, i ta samosvijest na stranicama ove knjige vrlo često izbija. Sebe smatra nezamjenjivim tumačem srpskog fatuma kada kaže “[d]a nema mojih knjiga, srpska tragedija u 20. veku ne bi bila književno i idejno zasvedočena.” (str. 238) Također, kada ponavlja devizu (proklamiranu još 2004. i prenesenu u knjizi Kosovo) „oslobađajmo Srbiju od Kosova“, dodaje: „Prvi sam Srbin koji je 1968. godine pozvao savremenike u odbranu Kosova i Jugoslavije; i prvi sam Srbin koji je, 3. novembra 2004, u Kolarčevoj zadužbini, pozdravljen aplauzom, pozvao Srbe da oslobađaju Srbiju od Kosova. Zatvorio se krug mog patriotizma. (…) Osetio sam jezu čitavim telom kada sam pročitao tu svoju radikalnu, revolucionarnu misao, kojom okončavam tradicionalnu nacionalnu ideologiju smišljenu u 19. i domišljenu na početku 20. veka.“ (str. 148-149.)

Već ta činjenica da vjeruje kako njegove riječi, ispisane ili izgovorene, imaju potencijal da formiraju (i transformiraju) čitavu srpsku nacionalnu ideologiju sama za sebe dovoljno govori o stupnju njegove samosvijesti. A da se iz tog Ćosićevog pažljivo svijenog gnijezda s vremenom doista izliježu novi ptići svjedoči i trenutni predsjednik SANU Vladimir Kostić koji je baš ovih dana šokirao srpsku javnost izjavom kako je Kosovo „de iure i de facto izgubljeno za Srbiju“.

Novu pak nacionalnu (raz)ideologiju Ćosić sažima u sljedećem: „Ako je trebalo da Nemci ´okrenu leđa nacionalističkoj aroganciji´, Srbi moraju da okrenu leđa nacionalnom državoborstvu i svojim nacionalnim pravima, koja su demokratska i koja su svim ´Jugoslovenima´ priznata. Nema sumnje: nastaje novi svet. Ako hoćemo da opstanemo u tom novom svetu, moramo mu se prilagoditi. To upravo znači prihvatiti neprava da su prava. Da smo činili ono što nismo činili. A šta smo onda kao ljudi i narod? Moramo se smanjiti. Zgusnuti se na centralnu Srbiju i Vojvodinu. Muslimanskih rubova i Kosmeta treba se odreći: da manji budemo jači!“ (str. 183-184.) Dakle, okretanje Srbije samoj sebi, ali ne manje i svijetu, iako nemoralno i neprincipijelno, jedini je način opstanka. Ta ideologija koju Ćosić na odlasku zagovara je strogo utilitarna, pragmatična, upravo neideološka, pa je i on sam, kao dijete 20. vijeka, vijeka ideologija, vrlo teško podnosi. Jer istovremeno piše: “Mi smo još uvek, kao celina, toliko pošten i dostojanstven narod da ne pristajemo da se spasavamo prihvatanjem nepravdi i laži o nama. Tu sposobnost za opstajanje mi još nemamo.” (str. 183)

Svojim nasljednicima, dakle, ostavlja i čitavo minsko polje vlastitih kontradikcija, da se u njemu snalaze. Nije stoga čudno što ga suvremenici (poput Igora Mandića) uzimaju za svojevrsnu srpsku verziju Miroslava Krleže. Ne toliko u književnoj sferi, jer Ćosić i sam priznaje da je „bivši pisac“, koliko u sferi društveno-političkog utjecaja. Još se Franjo Tuđman slikovito izrazio kako se „u Krležinoj torbi može naći za svakoga“. (Osobni dnevnik, knj. III, str. 148.) Može se to, doduše, primijeniti i na samoga Tuđmana, čemu svjedočimo posljednjih godina kada iz njegove „torbe“ vade i hrvatski demokršćani i socijaldemokrati, ali zasigurno će se moći primijeniti i na Dobricu Ćosića. Nedavno, kada je iznesen prijedlog da osnovna škola u njegovom rodnom mjestu Velika Drenova ponese njegovo ime, tome su se oštro suprotstavili lokalni čelnici iz SPO-a (Draškovićeva stranka) s argumentacijom kako Dobrica Ćosić tijekom života nije ništa učinio za Veliku Drenovu, te kako je sporno i njegovo sudjelovanje u NOB-u. Jedan je to od vrlo indikativnih pokazatelja kako bi Dobrica Ćosić naposljetku čak mogao postati jedna od posljednjih linija obrane antifašističke i europske Srbije u sukobu sa četništvom, radikalizmom, rusofilstvom. Nije, dakle isključeno da i mnogi „drugosrbijanci“, koji su godinama pisali o „kobnom ocu nacije“, „zlom duhu“, preporučali ga haaškom sudu itd., na kraju zagrabe i u njegovu ostavštinu tražeći argumente za europsku orijentaciju Srbije. Naročito u „preslagivačkim“ danima i godinama koji su pred nama, kada na brdovitom i vjetrovitom Balkanu nikakav pravac neće biti zajamčen i siguran, pa bi i svako (makar i neprincipijelno) savezništvo moglo dobro doći.