Sunećenje u magli

Povezani članci

• Najava: Izložba KOPČA
• Održana svečana akademija povodom dodjele nagrade ”Duško Kondor”
• Balkanska unija
• ‘Novi pristupi nasljeđu holokausta i obrazovanju o holokaustu’
• U Historijskom muzeju održana diskusija: Učestvovali Boris Buden, Nerzuk Ćurak i Hana Stojić
• Ibrahim Hadžić laureat ovogodišnjih Sarajevskih dana poezije

Foto šg

Svibnja mjeseca 2013. izišla je, opet u  izdanju  Algoritma, opet pod uredništvom Krune Lokotara i opet s koricama ilustriranim rukom Alema Ćurina, treća Lucićeva čitanka pod naslovom Gusle u magli. Izlasku knjige prethodio je događaj koji se može zvati skandalom. Nepoznat netko je u aprilu vidio i čuo na video servisu Youtube Lucićevo februarsko pjevanje vlastite parodije “Ići mići Ahmići” za njegova gostovanja u Mostaru, i odmah pobunio staro i mlado po internetu. Krenula je haranga na autora i pjevača, a u ulozi podbadača bilo je i pisaca. Razulareni bošnjački nacionalisti su neštedimice zalegli na tastature i krenuli bljuvati otrove, uvrede, psovke, divljanje svakojakih primitivaca i šovinističkih maloumnika dobar mjesec dana su se smjenjivali po internetu. Divljanje je obrazlagano jednodušnim uvjerenjem u to kako je Lucić povrijedio žrtve pokolja koji su počinili pripadnici vojnih formacija pod imenom Hrvatsko vijeće obrane, u selu Ahimići kod Viteza u centralnoj Bosni, dana 16. aprila 1993. godine. U masakru je ubijeno 116 osoba, najviše civila, dosta djece i žena. Tekst Lucićeve parodije, pripisane autoru po imenu Udario Akordić glasi ovako:

IĆI MIĆI AHMIĆI

Ići mići Ahmići…
Malo selo kao u priči
Iz Iljadu i jedne noći,
Pa će HVO doći —
Iljadu i druge neće ni bit! 

Ići mići Ahmići…
Mala dica muslimančići,
Ako ih ne zatučeš,
Kad narestu navučeš
Veliki belaj za vrat! 

I postat ću velik
I klat ću kako četnik,
Gospoja Kordić
Žena će bit
Od hrvatskog viteza!

lći mići Ahmići…
Niko živ iz njih ne smi izići!
Pucaš redon bez veze,
Poslin kriviš Ingleze
Ča su sve to posnimili. 

Da mi je džamiji prići,
Sorit je nako bez riči…
Oš minaret u blatu?
Sve na ponos Hrvatu,
Svega ima u Kordića!

Osvojit ću Travnik
I postat ću poglavnik,
Gospoja Kordić
Žena će bit
Od silnega Darija! 

Ići mići Ahmići…
Ja ću zbog njih i u Haag stići,
Pa ću reć: “Žaj mi nije
Bilo pobit balije
Ni za dvi vake robije!” 

Ići mići Ahmići…
Došli kleknit Josipovići,
Došli ispriku kazat
Da se more dokazat
Da Hrvatska tila je rat. 

Ja postat ću blažen
Iz Zagreba osnažen,
Milan će Bandić
U kauzi bit
Za svetoga Darija! 

Fiktivni autor pjesme je parodirani zapovjednik HVO-a Dario Kordić, koji je za ratne zločine u Bosni i Hercegovini od međunarodnog suda u Haagu osuđen na 25 godina zatvora. Parodijski objekt je čakavska pjesma “Ići mići brodići”:

Ići mići brodići
I ćili mlodići
I ćorni tići kosići
Po fumariću klikićedu

Da mi je Tonćici prići
Reć joj tri ćetri rići
Rići o srići ko u prići
Pa neka son jo tako mići

Ja postat ću velik
I bit ću jok ko ćelik
Tonćica moja žena će bit
Od mićega Ćićota

Još zovu me Ćićo pivac
Jer brzo mi pukne živac
Trćen i skaćen ka kokot
Zubima ćupon jo ćokot

Ići mići valići
Sularići tiramolići
Ako ćete koćete ako ćete dišpete
Sve jemo u Ćićota 

Ja postat ću velik
I bit ću jok ko ćelik
Tonćica moja žena će bit
Od mićega Ćićota

Sazidat ću veliku kuću
Kupit ću krove ćo muću
I jonce bile i veštu od svile
Tonćici daću na dar.

Ja postat ću velik
I bit ću jok to ćelik
Tonćica moja žena će bit
Od mićega Ćićota.

Original pjesme autorstvo je splitskog benda Stivideni, koji je devedestih godina bio poznat po country-rock stilu. Vidi se da Lucićeva parodijska prerada ima devet strofa od po pet stihova, a original osam od po četiri. Iz tekstova kojima je Lucić bio napadan, kao i nekih kojima je branjen, vidljivo je da ljudima nije bilo poznato da je Lucićev tekst parodija. To se vidi i iz saopćenja PEN centra  Bosne  i Hercegovine od 16. aprila 2013: “Upravni odbor PEN Centra u BiH zaprepašten je količinom mržnje koja se obrušila na novinara i pisca Predraga Lucića, a povodom njegove satire koja (da ponovimo, za one koji je nisu razumjeli) raskrinkava ustaške zločine nad nevinim stanovnicima Ahmića. . . Nadamo se da će svako ko misli svojom glavom, ko zna kako ubojita zna biti satira — pa makar bila i nespretna i nemušta, ali korisna i potrebna — ko želi dobro Bosni i Hercegovini, znati da razluči šta su i ko su joj prijatelji, a šta su i ko su joj neprijatelji.”

Može biti da napadi ne bi ispali toliko žestoki da su napadači i pljuvači znali za pjesmu o Tonćici od mićega Ćićota. Ovo je pretpostavka: ne zato što bi razulareni pljuvači na pjesnika imali razumijevanja za parodijsko pjesništvo, već zato što prepoznavanje stvari u pozadini umekšava bijes i obuzdava ga. To proizlazi iz Bahtinova poimanja pragmatike parodijske komunikacije: jer svaka dvoglasna riječ zahtijeva poznavanje ili barem pretpostavljanje diskurzivnog konteksta Drugog  kako bi bila protumačena na pravi  način; ako ne znamo za postojanje toga drugog konteksta govora Drugoga, pa stilizaciju ili parodiju krenemo razumijevati kao običan govor o danom objektu, onda stilizaciju razumijevamo kao stil, a parodiju prosto kao neuspjelo djelo. Čudnovato je, iako znamo da živimo u krajevima gdje se mora vazda računati s neuračunljivošću ljudi, da se toliko nacionalističkih razbojnika zapjenilo na pjesmu u kojoj se na jasan način osuđuje strašan pokolj muslimanskog življa u Ahmićima, a za riječ se nije javio nijedan ni na pjevanje parodirane “Emine” (u kojoj se spominje i ustaško granatiranje mostarskog Kujundžiluka) niti, na primjer, na haiku pjesme u kojima su slike mrtvih muslimana.

Parodija “Ići mići Ahmići” nalazi se i u čitanci Gusle u magli, koja je “čitanka iz prirode i društva za treće razrede glazbenih, književnih i medicinskih škola”, na stranici 355. U “dodatku za utvrđivanje gradiva” Lucić je naveo i dvije od brutalnih reakcija na pjevanje svoje pjesme. Jedna je došla od imama jedne džamije u Hrvatskoj: pita se imam, ima li koga da zaštiti Bošnjake od Lucićeva divljanja, te od njegova “literarnog klanja i obezglavljivanja”, pa zaključuje kako je “ovo literarno sunećenje Bošnjaka”. Bilo bi zanimljivo znati je li taj hodža i poslije ove riječi ostao na mjestu na kojem je bio, ako o sunnetu govori ovako.  U  odgovor  takvima, u istoj nastavnoj cjelini, Lucić sastavlja “metatekstaualan odgovor” na deset strofa (i jednom kao moto) u istom metru u kojem je i ozloglašena pjesma, a čije posljednje dvije glase:

I  neće  bit  mira
Dok postoji satira,
Dok god se more
U librima štit
Ovaka parodija!

Ne, neće bit mira
Dok rat se parodira,
Dok štiš tog pisca,
Literatnog zločinca
Šta rat pismon je vodija!

Tako se Lucić našao u jedinstvenom položaju da se parodijski ustremljuje na svoj tekst, a satirički na sebe samoga, stvar koju možda ni teorijski duh kakav je Bahtin ne predviđa u svojoj definiciji “parodijske riječi”, kad ovu tumači kao riječ u dva glasa: jedan, kad autor govori riječju Drugoga, ali u tu riječ uvodi namjeru koja je potpuno suprotna od namjere toga Drugog; i drugi glas, koji se naseljava u tuđoj riječi, te se u njoj sukobljava sa starim vlasnikom riječi i prisiljava ga da mu služi za posve drukčiji cilj od prvobitnog: riječ tako postaje bojno polje dviju različitih namjera. Jasno je da Lucićeva parodijska situacija sadrži jedan glas više od dva, onaj kojim parodira vlastitu parodiju. Parodičar je doveden u situaciju sličnu onoj koju opisuje Johannes Bolte u knjizi Odjek i jeka u narodnom vjerovanju i pjesništvu, kad se, po eho-efektu, u jednom istočnonjemačkom gradu međusobno vrijeđaju učenici katolici i protestanti: prvi vrisne: Quid est Lutheranus? A odjek mu “pomogne”: Anus (dupe). Na to uzvrati protestant: Quid est Jesuitulus? A odjek: Vitulus (tele).

Ovo je samo jedna od novih stvari u novoj čitanci. Češća od ove novine u odnosu na prethodne dvije čitanke jeste veća zastupljenost  stihova  u  dodacima  koji  prate  pjesme i u tome  što su  ti dodaci  sada  kraći  i od jednog su dijela.  U formalnom smislu to je sada u pravilu prozimetar, no dodataka “osnovnoj pjesmi” ima sastavljenih i samo od stihova, često od posebno skovanih parodija na različite tekstove pa onda sklopljenih u kolaž. I u ovoj čitanci srećemo mnoge pjesme koje znamo iz prethodnih pjesmarica, ali stavljene u drukčije cikluse i drukčiji kontekst. I pored značajno kraćih dijelova koji prate pjesme, čitanka je dosegla 568 stranica. U posljednjoj nastavnoj jedinici ima i duga dijaloška pjesma u 16 pjevanja  s naslovom  “Anđelka pala s nešpule” s podnaslovom “nedovršeno remek-djelo” kojem su autori Nehanibal Lucića & VIS Bijelo dogme. O njoj neka bude više riječi drugom prilikom, ako je bude.

Ono što nova čitanka Lucićeva donosi jest novi katalog neopisive srozanosti takozvanih javnih ljudi iz naše stvarnosti. Kad se čovjek opet nađe pred tom količinom srozanosti i razularenosti, a pri tome zna da su tačni i provjereni svi navodi riječi koje su izrekli ili napisali ti razni akademici, profesori, svećenici, novinari, suci Ustavnog i nižih sudova, advokati, književnici, muzičari, pjevači, sportisti, treneri ili glumci, uhvati ga nevjerica kako je moguće da je u takvoj stvarnosti živio tolike godine a nije pomahnitao. I opet ga osvoji uvjerenje da bi bilo korisno tu građu propisati kao edukativnu u školskoj nastavi. Na tim užasnim negativnim primjerima odgajati mlade ljude, na tim huljama i nitkovima, kao narodnim predstavnicima kojima su otvorene televizije i novine, aule i učionice, scene i dvorane. Lucićeve pjesme nemilosrdno i precizno demaskiraju tu strašnu pošast srozanosti, to znaju posjetioci recitala njegovih, ali se radi o tome da bi na tom pogubnom materijalu trebalo educirati one koji su njegove žrtve, indoktrinirane i zatrovane. Dovoljno je pogledati školske udžbenike iz materinjeg jezika i povijesti u zemljama nekadašnje Jugoslavije pa steći sliku o nacionalističkoj manipulaciji djecom i omladinom. Bio bi to znak velikog suočavanja sa zlom i zlotvorima koji ljudima upropaštavaju živote hvaleći i uzdižući do nebesa najveće sramote u povijesti svoga naroda. Univerzitetski profesori, filolozi, sociolozi, povjesničari, pravnici i filozofi, prije svih drugih, imaju u Lucićevim čitankama savršenu građu za seminare za svoje teme. Mogli bi se odvažiti da napokon ohrabre nekog od svojih studenata da se pozabave Lucićevim pjesmama i okolnostima u kojima su nastajale i ne prestaju da nastaju.

Bahtin bi, da je živ, možda u Lucićevom parodiranju čitanke vidio početak nastajanja nove vrste koja će domoljubnu i otadžbinsku čitanku jednom vrgnuti u ropotarnicu. Čas nije nepogodan da se i ljudi na fakultetima kojima su i usta i bilježnice pune raznih dekonstrukcija stvaralački pozabave jednim blistavim primjerom za to čime se bave.