U sjenci trijumfa

Izdvajamo

• Bogdan Lalić je odlično otpjevao pjesmu "Jailhouse Rock", Elvisa Prislija. Stalno je gledao u velemajstora Bojana Kurajicu, profesora engleskog, bivšeg omladinskog prvaka svijeta. Bogdan nije bio siguran u svoj engleski izgovor. Kada bi slavili u manjem prostoru, poput pulske "Ribarske kolibe", “pala” bi i pjesma. U jednom trenutku neočekivano zapjevasmo tužnu pjesmu Angela Dimova: "Ovo je priča o nama". I većina je odjednom utonula u neke svoje misli. Lijepe su bile i tadašnje tuge i radosti!  

Povezani članci

• Bogat kulturni program u povodu obilježavanja 25. godišnjice Muzičkog centra Pavarotti Mostar
• ŠTEFICA GALIĆ JE POMOGLA MENI U NJEMAČKOJ!
• “Zija Dizdarević, pisac bez adrese”
• O uspomenama i čežnjama: zapisi o životu
• SREMAC DVOSTRUKOM OPTIKOM SUVREMEN!
• ZNANJE, EXPERIMENT I NAUKA: Čovjek – životinja koja misli

Foto: M.D.

“Ostavljaš slane kapi bistre
I jato dobrih mirisa Istre po sobi razvijaš.
Ostavljaš varljiv zalog pene
U srcu ove napukle stene koju razbijaš.” 

(Balašević – “Kao talas”) 

Putovali smo etapno iz Sarajeva u Pulu. Neko od vrsnih pripovjedača iz naše ekipe “držao bi banku”, slušali smo kao omađijani. Druga grupa je brzo tonula u svoj kartaroški svijet. Najmlađi su igrali šah naslijepo. Zanimljiv test memorije, koji vodi izvjesnoj rasijanosti. Predahnuli bi u Zagrebu i ručali u restoranu “Splendid”, blizu “Trga Republike”. Gledali smo prema perivoju s alejom platana na Zrinjevcu, nadahnjujući se ljepotom. Ušli bi u voz osvježeni i raspoloženi. Radovao sam se vožnji kroz Sloveniju, oku su ugađali zeleni brežuljci i daleki vidici. Približavajući se Istri iskrsavalo je sve više palmi i maslina.  

Događaj iz voza, u proljeće 1980, ostavio me u priličnoj nedoumici. Jedna starija žena dobrodušnog izgleda, u narodnoj nošnji, prilazi našem kupeu i pita za slobodno mjesto. Ima upadljivo debele noge i djeluje umorno od stajanja u hodniku. Kažem da slobodno sjedne preko puta mene. Međutim, imao sam sedamnaest godina i moje mišljenje nije naročito respektovano. Klupski drugovi negoduju i žena teška srca napušta kupe. Šta je tu posrijedi? Želja da budemo sami, izolovani od uticaja drugih ljudi i drugačijih priča, jer mi smo ekipa. Ili se, možda, radi o mangupariji, neumjesnom zezanju? Jedini rezultat tog događaja, kad su se stišale strasti, bio je da su me svrstali u ekipu “naivnih” na utakmicama malog fudbala u Puli. Naši protivnici koji su već iskusili razne životne situacije zvali su se “Iskusni”. 

Već u drugoj godini prvoligaškog staža, Šahovski klub Bosna postaje višempion Jugoslavije (1980). U pulskom kompleksu “Zlatne stijene”, dvije godine kasnije, ponovo smo drugi. Kad pomislim na Pulu iskrsnu sjećanja na hotele “Brioni” i “Histria”, turistička naselja “Punta Verudela” i “Verudela”, beskrajnu borovu šumu, čisto more, diskoteke i “mladost što piri u dahu”. Neka čudesna radost lebdila je na licima šahista “od Vardara pa do Triglava”. Istrijani su bili sjajni domaćini. Takvog vremena više neće biti.  

Žudno se iščekivao presudni korak Bosne do titule šampiona. Istarski gradić Medulin, nedaleko od Pule, ugostio je najbolje jugoslovenske klubove, u ljeto 1983. U prvom kolu pobjeđujemo zagrebačku “Mladost-Industrogradnju” 6:4. Neočekivano visoka pobjeda protiv jakog Montinga (7,5:2,5). Derbi susret sa Zvezdom bio je dramatičan. Moja partija sa budućom vedetom jugoslovenskog šaha, Brankom Damljanovićem, bila je glavni šlager. Stajao sam slabije u strašnom obostranom cajtnotu. Partija je bitna za konačni rezultat meča. Arbitar Miša Petronić daje mi prvu opomenu zbog rušenja figura. “Draško, druga opomena”! Treća opomena znači gubitak partije. Damljanović takođe ruši figure, ili mi se tako učinilo, jer je cajtnot zaista dramatičan! Imao sam bolje nerve i više sreće; pobjeda! Nižu se uzbudljivi mečevi, igramo kao nikad ranije. Pobjeđujemo sa 56 poena, srebro pripada Mladosti sa 53, bronza beogradskoj Rakovici sa 48 poena. Istorijski uspjeh ostvarili su: Bojan Kurajica, Goran Dizdar, Nedeljko Kelečević, Vitomir Arapović, Milan Draško, Faruk Bistrić, Miralem Dževlan, Marija Petrović, Biljana Veruš, Gordana Sarajlić, Bogdan Lalić, Zdenko Kožul, Ivan Sokolov. Bio sam najuspješniji šahista lige aa 7,5 poena iz 9 partija “Daleki dragi dani nesveli”… (Jesenjin – “Ana Snjegina”) 

More boje neba, bezbrižan život i lijepe romanse. Šetao sam pored mora sa djevojkom iz Makedonije. Sa razglasa dopire zvuk velikog hita Salvatorea – Tota Kotunja “L’ Italiano”. Iz nekog nejasnog razloga poželjeh da saznam koliko je sati. Moje ruke su bile na Biljaninim leđima, osjetila je kako lagano okrećem ruku i gledam na sat, preko njenog ramena. To je pomalo iritiralo. Dan ranije iskusili smo prevrtanje kajaka zbog mog nevještog veslanja. Nasukasmo se na oštre stijene. To nas je, protivno očekivanju, dodatno zbližilo. Ljubav je jača od nedaća i nestašluka. 

 Titula šampiona bila je poklon blistavom, predolimpijskom Sarajevu i nagrada za našu posvećenost, homogenost i borbeni duh. Minulo je 40 godina od tog zanosnog ljeta. 

Sa svečanosti u hotelu “Holiday Inn” povodom proglašenja najboljih ekipa Bosne i Hercegovine za 1983. godinu. Članovi “Bosne” – s lijeva: Tihomir Brnadić, Nedeljko Kelečević, Nusret Čaušević, Milorad Gaćina, Mirsan Čardaklija, Alija Pozderac (sa zastavom najuspješnije ekipe u 1983), Faruk Bistrić, Milivoje Šušić, Milan Draško, Nedim Lalić, Ivan Sokolov i Miralem Dževlan.  

Niko nije slutio da je to početak fantastične serije od pet uzastopnih titula prvaka Jugoslavije! Svaka titula dostojno je proslavljena, uz prisustvo brojnih gostiju.  

Najčešće smo jeli krupne, svježe zubace, prelivene peršunom, bijelim lukom i maslinovim uljem. Servirani su u zajedničkim ovalima i nije bilo zgodno sjediti blizu “vitezova švedskog štola”, kakvih je bilo u šarolikom svijetu šaha. Najemotivniji dio večeri bili su recitali ljubavne poezije. Dr Muamer Osmanagić, nekada član Bosne i Sarajevskog šah-kluba, obožavao je Šantića. Lijepo je recitovao “Jesen”. 

“Prošla je bura, stišale se strasti/, I ljubav s njima sve je bliže kraju/; drukčije sada tvoje oči sjaju/ – U njima nema ni sile ni vlasti”. Zatim bi kazivao sjetnu pjesmu “Gospođici” u maniru zavičajnog barda. “Nekada sam i vas na koljenu cupko/, I donosio vam slatke šećerleme/, I ljubio dugo vaše plavo tjeme/, I čelo, i lice nevino i ljupko”.  

Nusret – Nućo Čaušević, generalni sekretar ŠK Bosna 1982/84, temperamentno je recitovao “Kalemegdansko veče“, Pere Zupca. “Pucala je zora kao kora/ Noć se s mukom predavala danu/ Grlio sam smrznutu Svetlanu/ pokraj Save na Kalemegdanu”...  

Bogdan Lalić je odlično otpjevao pjesmu “Jailhouse Rock”, Elvisa Prislija. Stalno je gledao u velemajstora Bojana Kurajicu, profesora engleskog, bivšeg omladinskog prvaka svijeta. Bogdan nije bio siguran u svoj engleski izgovor. Kada bi slavili u manjem prostoru, poput pulske “Ribarske kolibe”, “pala” bi i pjesma. U jednom trenutku neočekivano zapjevasmo tužnu pjesmu Angela Dimova: “Ovo je priča o nama”. I većina je odjednom utonula u neke svoje misli. Lijepe su bile i tadašnje tuge i radosti!