TVOJE IME, NADO

Povezani članci

• Pjesnici su čuđenje na netu
• Svaki prijedlog Obiteljskog zakona koji ne sadrži životno partnerstvo u definiciji obitelji je neprihvatljiv
• Dragan Markovina: Potpuni krah tuđmanizma
• In memoriam: PODSJEĆANJE NA JEDNO REMEK–DJELO NADE ĐUREVSKE
• Dama sa psetancetom
• Emil Vlajki othrvaćen 100%

Čudno je na tom svijetu, Nado.
Kažem li tvoje ime, sve mi se što je bilo opet otvori. Zaista sve. Pa i tisućljetni prostor oni. Za koji je, inače, krvcu valjalo proliti. Od nekog ga, uvijek, osloboditi…

Doista čudno, Nado.
Nemam s tim odavno ništa, a ipak me, kvragu, dira. Kao da sam posvuda opet bio. I otamo se upravo vratio. Vratio se iz zavičaja. U kojem je, uz mostove stare, i nove, i takozvani Heliodrom bio, to znaš. Na kojemu sam i sam malo, ali dovoljno, boravio… No, i to znaš. Gdje su mi govorili, i dan i noć, ko sam. I ko nisam. Da svoj sam na svomu tek kad nema me u rodu svojemu. Odakle me je, kažu, “otac nacije”, onaj s Pantovčaka, osobno oslobodio… Ne vjeruješ? Ne vjerujem ni ja. Ali, vidiš, nenormalno baš i nije da te oslobodi upravo onaj ko te uhapsi. Zar nije tako? Pa i kad svijet načisto poludi…

Kažem li tvoje ime,
sve mi se opet otvori. Zaista sve. Sav se prostor u tisućljeće pretvori. Sam od sebe. U stolni onaj grad, što od zla vremena je sazdan. U kojemu smo živjeli, odveć dugo. U kojem su zastave, zdušno, bratski vezali. Sjećaš se? I poslije, svi za sebe, molitvi se predali. Nad mrtvima očenaše čatili učili dove… A ja se uporno pitao: Šta li sam, rode, izgubio na putu kući? Na putu k svima? Šta li sam zgriješio?

Njima, što zavijaju, i reže, i dok takozvanu ljubav vode… Onda u to vjerovali nismo. Mislili smo da cijeli je takozvani svijet kao i mi. I sad ne znamo šta s tolikim znanjem. Kad oluja je prestala. Kad usamljenost nam jedini postala doživljaj…

Doista, Nado, čudno:
Da sad zajedno, u miru božjemu, žive takozvani zločinci i žrtve… Nemam s tim odavno ništa, a ipak me kvragu dira. Kao da se mrtvi bude. I sve opet postaje znakom lažne moći? Kao da sam ondje iznova bio. Gdje mržnja je gazila, gdje trava više neće takozvano rasti… I staje onda nevino, a šta, Nado, ludo, ako nema srama u ljudskom srcu?

Zaista je čudno na tom svijetu.
Hrabrost se, vidiš, mjeri nekazanim. Cinizam koristi svaku priliku. Znanje gradi nedostatkom dokaza… I uvijek se dogodi ono zbog čega ćemo se kajati. I kajanjem vidljivi postati. I opet se uplašiti… Zato ne treba ni kazati: Mi smo slabi, od nas niko i ne traži nikakva odgovora, niti riječi utjehe. Iako nas je najviše. Iako samo onaj koji padne znade da je uspravno stajao. Mi to najbolje znamo. Zar ne, Nado?

Kažem li tvoje ime,
svaki put lijepo osjetim kako malo zajedničkog s tim takozvanim svijetom imamo. U kojem se svaki put isto zabezeknemo, kad neko, iznenada, kao da te ljupko pljusne, progovori takozvanim jezikom koji još razumijemo. S kojim smo nekad došli ovamo.

Ja, i ti: koliko istiniti, toliko nestvarni.

Iz knjige Razgovor s Nadom, Sarajevo, 2010.