TMASTI TONOVI SALONA

Izdvajamo

• Kopači iz kontejnera iznimno talentirane i jednako permanentno angažirane skulptorke Lejle Čehajić umjetnički artikuliraju vrijeme našeg sirotinjstva na samom rubu gladi.

Povezani članci

• Bošnjačka akademija na stazama Srpske akademije nauka i umetnosti
• IMAO SE RAŠTA I RODITI
• PRAZNE PRIJETNJE: Sve institucije BiH mogu funkcionirati bez Milorada Dodika
• PRIMITIVIZAM NA DJELU: Povodom “udruženih verbalnih napada” na sjajne sarajevske novinarke Sanelu Prašović-Gadžo i Arijanu Saračević-Helać
• POD PRITISKOM PROTESTA, REŽIM SE POVLAČI: VELIKA POBJEDA ŽENA U IRANU – UKINUTA MORALNA POLICIJA, OPOZICIJA TRAŽI I UKIDANJE ZAKONA O OBAVEZNOM HIDŽABU. / U BIH…
• Koalicija “Prvi mart”: Zašto Sarajevo šuti o napadu u Kotor Varošu?

Foto ULUKS

VIII Sarajevski likovni salon

Kao da se nevolja što trese stanovnike ove zemlje samo slila na platna i skulpture naših umjetnika.

Tamni, tmasti tonovi u prepoznatljivim slikarskim pismenima našeg klasika Ede Numankadića reprezentativna su vrsta artističkog zaslona koji vrvi autorskim asocijacijama na predapokalipsis koji živimo, krajnje beznadežno, krajnje neobećavajuće, a neki radovi na ovogodišnjem Salonu su odsjaj čiste apokalipse.

Kopači iz kontejnera iznimno talentirane i jednako permanentno angažirane skulptorke Lejle Čehajić umjetnički artikuliraju vrijeme našeg sirotinjstva na samom rubu gladi.

Skulptor, pak, Stjepo Gavrić, utjehu traži u inspiraciji dvjema Kraljicama, u povijesnosti našoj koja je bila i slavnija i zasigurno humanija od doba našega (pre)življavanja.

Za ovogodišnji Salon nije se samo organizacijski do kraja angažirao Izet Alečković. Njegove slike i crzteži donose raspolućenost današnjega svijeta i rastrzanost življenja, dok moćno rasute oblike pozicionira u nedođije bjelina i u besperspektivnost suvremenosti.

Vrijedi istaći virtuozitet i crtačke i slikarske strane angažmana pretalentiranog Marka Kusmuka.

Borko Močević dolazi na ovaj Salon s istinskim iznenađenjem, s prozirnim tkanicama, koje u finom skladu kriju neka tajnovita, opet ne pretjerano optimistična, ali zasigurno poetična isijanja.

Darko Šobot nastavlja svoja skulpturalna traganja, a gotovo arkadijskim tonovima slikan prizor Hamzalije Muhića otkriva čudesnu skritost slikarevih unutarnjih vibracija i snova koji tendenciozno poništavaju surovost današnjice. Slika koju bih volio gledati do kraja života!

Kod mladog se Osmića ogleda magijsko umjesto bilo kakve rutine u slikarskoj zaigranosti i totalnoj raspjevanosti boja i oblika.

Zanimljivost artističkih žudnji i postupaka Edina Lepira, kao i Nedima Đikića uvodi nas u potpuno nove i autentične sferalije našeg recentnog umjetničkog realiteta.

Radovi Savke Krčmar produbljuju i potvrđuju našu respektnost prema njenoj likovnoj magmi.

Prisustvo slikarske mašte i virtuoziteta Dževdeta Nikočevića u finoj largo orkestraciji boje doprinosi raznovrsnosti tema i motivske zapućenosti…

Veoma me raduje prisustvo na ovom Salonu crnogorskog Bosanca, odnosno bosanskog Crnogorca, Alja Smailagića, čija rapsodično crvena simfonija govori da ne samo iskustvo godišta već,  prije svega, pokriće u tvoračkim snovima i sjajna učitanost ovog budvanskog majstora kičice imaju stvaralački in continuo!

Reljef Adisa Lukača donosi opet zagasitost znakovitoga odnosa prema stvarnosti čijim smo dionicima.

Znatno bolje koncipiran je ovogodišnji Salon od prošlogodišnjeg. Promjena ambijenta i odlazak u prostore Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine dodaje toržestvenost ovoj izložbi.

Salon kao da se na neki način reinkarnira, kao da prisustvujemo krajnje angažiranoj gestualici umjetnika, koji su gotovo svi odreda reagirali na besperspektivnost i sumnjivu, apokalipsom opervaženu budućnost ovih naših nesretnih krajeva i prostora.

Salon proizišao iz unutarnje svjesnosti i detekcije društvenog trenutka na artistički način.

Foto ULUKS