Titov govor najboljim rudarima Jugoslavije

Izdvajamo

• mi treba da se borimo, da ostvarimo naš Petogodišnji plan i da izgradimo socijalizam, pa da kažemo: vidite, ne samo da smo uspeli da izgradimo socijalizam, nego smo to uspjeli i protiv vaše volje, svojim sopstvenim snagama. A nikakve priče ne mogu ga uništiti, jer on je tu, krv i meso života naših ljudi.

Povezani članci

• Uz izložbu “Doživljaji” Bojane Bogovac
• GOSTOVANJE PREDSTAVE “BRAŠNO U VENAMA” NA FESTIVALU U BURSI
• Država na dve i po hiljade kvadrata platna
• Priznanje za podvig spašavanja ranjenika i bolesnih u ratu u BiH
• TARTIF U SEKSI ŠOPU ILI O SUVREMENIM FLAGELANTIMA
• Predstavljanje Dosijea „Zločini nad Hrvatima u Vojvodini“

Foto: FB

Mi smo htjeli, da naši narodi što prije osjete, šta može dati socijalizam, da što potpunija vrijednost naših dobara, naših proizvoda ostane kod nas, u našoj zemlji, a ne da naše bogatstvo ide na drugu stranu. Naš narod to, drugovi, nije zaslužio. To je narod, koji je vjekovima patio, to je narod, čija je radnička klasa uvijek imala nevjerojatno te­ške uslove života i rada. To je narod, koji je u ovome ratu dao strahovite žrtve i koji je išao u borbu i ne samo da otjera okupatora, nego i da stvori sebi bolje uslove života. A nama su, umjesto da pokažu razumijevanje za taj naš narod, kazali: »Šta će vama industrija? Ako su vam po­trebne mašine, mi ćemo vam ih dati, a vi ćete nama davati rude i druge sirovine«. To, jasnije rečeno, znači, evo vama sir, a mi ćemo uzeti kajmak.

Veoma sam srećan, što mogu da pozdravim naše ru­dare, najbolje među najboljima u našoj socijalističkoj iz­gradnji. Vi ste, drugovi rudari, za nas dragocjen radni ko­lektiv, jer snabdijevate ugljem a rudama našu industriju i naš saobraćaj, koji iz dana u dan zahtijevaju sve više i više uglja i rude. Zadaće, koje dobijate, vi rješavate viso­kom sviješću i radnim heroizmom, a svojim mišićima uspjeli ste i uspijevate da nadoknadite nedostatak meha­nizacije u našim rudnicima. Vi dajete primjer našoj rad­ničkoj klasi i svim našim radnim ljudima, kako treba da se bore, jer taj pokret za visoku produktivnost rada i taj polet, kojim se radi, isto su tako važni u ovoj borbi za iz­gradnju socijalizma, kao što je za vrijeme rata bio znača­jan primjer, koji su davali pojedini borci, ili čitave jedi­nice u borbi za slobodu i ljepšu budućnost naroda naše zemlje.

U ovoj borbi, koja se danas vodi, nije dovoljno uložiti samo hrabro srce, već pokazati i visoku svijest i ulagati svoju fizičku snagu. Vi ste to, drugovi, uložili i time dali primjer drugim radnicima, i u rudnicima, i u tvornicama, i svugdje gdje oni rade, da se ugledaju na vas. Vaš primjer ima sve veći zamah, sve je širi. Nastojte, drugovi rudari i ostali borci za visoku produktivnost rada, vi, tvorci soci­jalizma, najbolji među najboljima, da idete još dalje u toj borbi za pobjedu, za našu pobjedu, koja se sastoji u tome, da izvršimo Petogodišnji plan i ostvarimo socijalizam.

Razvija se živ razgovor između maršala Tita i rudara. Oni govore o sebi i svojoj radnoj borbi i, kada o tome pričaju, oni se za časak smrknu: »A, eto, druže Tito, oni, informbiroovci, vele…’ali se odmah razvedre i, prateći smijehom svoje riječi, kažu: »Ali, oni nama notu — mi novu centralu, oni drugu mi 500 tona ugljena!«

Tada je maršal Tito rekao:

U čitavoj propagandi, koju članice Informbiroa vode protiv nas, nema, drugovi, ničeg pametnog. Ima propa­gande, koja je vješto sračunata i spretna da proturi i laž kao vjerojatnu. U ovoj, međutim, ima samo nevjerojatnih, gluposti, kojih će oni jednog dana da se stide, ukoliko mogu da se stide.

Što se tiče nas, mi nismo mogli ni misliti, da ćemo jed­nom morati da dokazujemo u jednoj socijalističkoj zemlji, da je bijelo — bijelo, a crno — crno. A evo, došlo je to vri­jeme, u kome moramo dokazivati nepobitne činjenice. Ali, mi idemo svojim putem: vi dajte više rude, više uglja, me­talurgijski radnici će dati željeza i drugih metala, laka industrija će dati više proizvoda za široku potrošnju, i svi drugi na svojim sektorima rada što više i što boljih svojih proizvoda. Mi sada stvaramo bazu, koja će omogućiti, da se sutra životni standard velikom brzinom i mnogo jače diže. Danas se još ne mogu osjetiti sve i potpune blagodati ovoga, što mi gradimo, i mi moramo ulagati još velike na­pore. A za godinu-dvije, a naročito u drugom petogodi­šnjem planu, već ćemo osjetiti blagodati ovih napora, koje danas ulažemo u socijalističku izgradnju svoje zemlje. Za­mislite, drugovi, koliko će biti lakši vaš rad, kad budemo imali mehanizovane sve rudnike, kad oni budu snabdjeveni najsavremenijom tehnikom. Vaš rad će tada biti kao pje­sma, radit ćete lako i manje. Ne će biti potrebno da budete u rovu osam sati, već šest ili pet, a vremenom i manje. A to mnogo znači. To je ono, za što se ljudi bore.

Mi smo htjeli, da naši narodi što prije osjete, šta može dati socijalizam, da što potpunija vrijednost naših dobara, naših proizvoda ostane kod nas, u našoj zemlji, a ne da naše bogatstvo ide na drugu stranu. Naš narod to, drugovi, nije zaslužio. To je narod, koji je vjekovima patio, to je narod, čija je radnička klasa uvijek imala nevjerojatno te­ške uslove života i rada. To je narod, koji je u ovome ratu dao strahovite žrtve i koji je išao u borbu i ne samo da otjera okupatora, nego i da stvori sebi bolje uslove života. A nama su, umjesto da pokažu razumijevanje za taj naš narod, kazali: »Šta će vama industrija? Ako su vam po­trebne mašine, mi ćemo vam ih dati, a vi ćete nama davati rude i druge sirovine«. To, jasnije rečeno, znači, evo vama sir, a mi ćemo uzeti kajmak.

A to nije pravilno, socijalistički front ne smije da bude od štete nikome, a najmanje je trebalo da bude od štete u odnosu na nas, jer smo mi, poslije Sovjetskog Saveza, zemlja koja je najkonsekventnije sprovodila u djelo principe marksizma-lenjinizma. Čitav svijet gledao je i gleda na nas, da bi vidio kako izgleda sprovođenje tih principa u život, i mi smo vjerovali, da će se svi pripadnici socijali­stičkog fronta radovati tome. Ali, oni se nisu radovali, oni su u tome vidjeli nekakvu konkurenciju. Ako smo mi ko­munisti, drugovi, onda tu nema nikakve konkurencije. Mi smo smatrali da, time što ulažemo maksimalne napore, po­tvrđujemo, da je socijalistički sistem, koji se u Sovjetskom Savezu počeo stvarati poslije Oktobarske revolucije, jedini pravilan društveni poredak. Mi smo htjeli to da potvrdimo svojim primjerom, a oni nas u tome sprečavaju. Pr tom, oni su učinili drugu griješku, iznoseći shvatanje o isklju­čivoj revolucionarnoj ulozi Crvene armije, koje u stvari znači demobilizaciju latentnih revolucionarnih snaga, koje postoje u svakom narodu, u svakoj radničkoj klasi. Svaka radnička klasa je sposobna da se bori i izvojuje nov dru­štveni poredak. A na bajonetima se nikad nije pravedno širila jedna napredna ideja i donosio društveni preobražaj već samo porobljavanje. To je zakon, drugovi, i tim pu­tem se ne može stvoriti socijalizam. Socijalizam se može stvoriti samo na najrigoroznijem poštovanju i primjenji­vanju principa marksizma-lenjinizma od malih i velikih. Tu brojčanost ne može igrati presudnu ulogu. Narodi Ju­goslavije nisu krivi, što ih ima šesnaest miliona, a ne dvije stotine miliona, ali oni mogu biti ponosni na svoj prilog, koji daju ostvarujući u praksi socijalizam, i na visoku so­cijalističku svijest ogromne većine radnih ljudi naše zemlje.

Danas u Jugoslaviji jedva može da se nađe minimalan broj ljudi, koji će, iz čisto ličnih razloga, reći, da su protiv socijalističke izgradnje, ali zato, na drugoj strani, imate 90 procenata naših ljudi, koji svi jesno hoće da idu u socijali­zam i idu u socijalizam. Nisu to samo komunisti, već naši članovi Narodnog fronta, naši radni ljudi, koji su se na djelu ubijedili, da mi možemo stvoriti socijalizam i koji već danas vide rezultate. To, drugovi, nije postignuto ni u jed­noj zemlji van Sovjetskog Saveza.

Međutim, naše pozicije sada su, kako se to na frontu kaže, neosvojiva tvrđava. Vi radite mirno svoj posao i do­kažite na djelu pravilnost naše linije, ispravnost i korisnost našeg rada. Oni kažu, da mi idemo u kapitalizam. Mi ih pozivamo, da dođu i vide, da kod nas pokušaju naći potvrdu za to što govore. Mi širom otvaramo vrata sva­kome, tko hoće pošteno da dođe i uvjeri se, šta se kod nas radi i gradi. Neka dođu i neka pitaju vas, jer ćete im vi odgovoriti isto tako dobro kao i ja; odgovorite im onim što gradite, činjenicama, i recite im: Vidite naše fabrike, naše hidrocentrale, naše nove ceste, drumove, željeznice itd.

U daljem razgovoru s rudarima maršal Tito je rekao:

Mi smo svi skupa jedan radni kolektiv. Ja radim na jednom, a vi na drugom mjestu, ali nitko od nas ne smije žaliti truda, pa ni života ako je potrebno, da ostvarimo cilj, koji smo sebi postavili. Mi u svom radu nismo pogriješili ništa, sve što smo radili uglavnom smo pravilno postavili, i to je kao pravilno dokazano i na djelu. Zašto da se kole­bamo sada, kad vidimo perspektivu? A iz zemalja Inform­biroa hoće da nas pokolebaju, drugovi, govorili su nam kako griješimo, pa su između ostalog postavili i pitanje Narodnog fronta.

A Narodni front je baš ono novo, što je naša Narodna revolucija dala. Nije ni Sovjetski Savez, ja to smjelo mogu da tvrdim bez pretjerivanja, u tako kratkom periodu mo­gao dobiti tako ogromne mase građana, kod kojih je pre­vladalo jedinstvo misli ii akcije. A mi smo to učinili. Oni sada hoće da nam poruše baš tu, jednu od najvećih naših tekovina — Narodni front, pomoću koga smo mi uspjeli toliko da postignemo. Komunistička partija, drugovi, sama sebi nije dovoljna. Komunistička partija nije sama sebi cilj; ona je organizacija avangarde radničke klase, rukovo­deći odred, ona ima rukovodeću ulogu. Od umješnosti i sposobnosti jedne komunističke partije, od njene revolu­cionarne snage, od stepena njene sposobnosti da vlada naukom marksizma-lenjinizma i u praksi je sprovodi — zavisi u kolikoj mjeni ona može proširti svoj utjecaj na široke mase. A mi smo ne samo uspjeli da proširimo njen utjecaj na široke mase, već i da stvorimo i oformimo nji­hovu organizaciju. Naš Narodni front je čvrsta organiza­cija, dvaput bolja i jača, iznutra monolitnija i čak prožetija marksizmom-lenjinizmom, nego što je, recimo, mađar­ska partija, koja je do juče imala koju stotinu članova, a sad odjednom prešla milion.

Naš Narodni front je nov oblik objedinjavanja radnih ljudi pod rukovodstvom Komunističke partije, koji idu, ne nesvijesno i pod pritiskom, već svi jesno, za Komunističkom partijom, i svjesno vide jasne perspektive jedne bolje budućnosti.

Postoji čitav niz stvari, koje nam oni stavljaju u grijeh, a koje su upravo ono najbolje, što je dala naša revolucija. Mi smo se, drugovi, u našoj revolucionarnoj borbi i radu koristili iskustvom Sovjetskog Saveza. Bilo bi nepravedno i štetno govoriti, da se mi nismo služili iskustvom Velike oktobarske revolucije. Od nje i čitavog procesa razvitka prve socijalističke zemlje mi smo uzeli ono, što je bilo po­zitivno, a ono, što je bilo negativno, nastojali smo da iz­bjegnemo, kao što smo nastojali da u našim specifičnim uslovima primijenimo nešto novo. To novo ne ćemo niko­me dozvoliti da nam razbije, jer u tome je snaga naše Partije. Zamislite, kako bi ovakav udarac, kakav smo mi dobili od Informbiroa, izdržale partije u istočnim zemlja­ma narodne demokratije. Raspale bi se tako, da od njih ne bi ostao ni kamen na kamenu. A mi se nismo ni potresli, nego smo još čvršće zbili svoje redove. To je jedan orga­nizam, jedinstven organizam, koji je svjestan svoga cilja i koji ide neumoljivo naprijed, bez obzira na ono, što se ispriječi na njegovom putu.

Maršal Tito se zatim osvrnuo na poređenje malobrojne ame­ričke i engleske partije sa našom Partijom, koja vodi državu i narod od šesnaest miliona ljudi, o kome je bilo riječi u nedavnoj sovjetskoj noti, pa je u vezi s tim rekao:

Kad se već vrši takvo besmisleno poređenje, onda treba da se zna, da, ako netko ima zadatak da mijenja svoje ru­kovodstvo, to mogu da budu samo naši ljudi i nitko drugi. Naši ljudi u zemlji do sada nisu postavili to pitanje, da se skine ovaj ili onaj pojedinac ili čitavo rukovodstvo, a razni Rakoši, Paukeri i drugi ga postavljaju. Oni nemaju pravo na to. Ako naš radni narod vidi, da pojedini rukovodioci-komunisti ne valjaju, onda ih treba smijeniti. Tu nema pardona. Isto onako, kao što se, na primjer, mijenja ruko­vodstvo preduzeća, da bi to preduzeće bolje radilo. A naš narod nije pitan, da li i koga treba smijeniti, da bi došao netko drugi.

Mi moramo slušati glas našeg naroda ovdje. Jer, za koga gradimo mi socijalizam u svojoj zemlji? U prvom redu za nas, za stvaranje boljeg života našim ljudima. To, što mi hoćemo da stvorimo našim radnim ljudima sretniji život, nije nacionalizam. Mi smo ukinuli kapitalistički si­stem, otjerali buržoaziju, uzeli joj fabrike itd. Uzeli smo joj materijalnu bazu i dali narodu u ruke. U vašim su ru­kama danas rudnici, u vašim su rukama fabrike, u vašim je rukama čitav ekonomski život, i vi njime treba pravilno da rukujete, odozdo do gore; vi imate pravo da skidate i postavljate ljude!

Pošto je naglasio značaj ravnopravnosti među socijalističkim zemljama, naročito u ekonomskim odnosima, i osudio pokušaje revizionizma nauke marksizma-lenjinizma, maršal Tito je rekao:

Ja mislim, da je zasluga naše Partije baš u tome, što je ukazala, da se u svemu tome radi o teoretskom iskrivlja­vanju i revizionizmu. Zasluga naše Partije je u tome, što je imala smjelosti — a to je mogla zahvaljujući svojoj mo­nolitnosti — da kaže: Ne, ovakav je put nepravilan, po­trebno je ići ovim putem, kojim mi idemo u novim uslovima poslije rata. Mi smatramo, da već samo postojanje Sovjetskog Saveza kao velike socijalističke zemlje pred­stavlja jak faktor koji omogućava, da se u mnogim ze­mljama razvijaju napredne snage i dođu do pobjede. Nema potrebe, da se Sovjetski Savez miješa u unutrašnje stvari zemalja, koje grade socijalizam, jer to samo šteti. Mi, da­kle, imamo da raščistimo te stvari s njima, i da izgradimo socijalizam u svojoj zemlji, i da kažemo, onako kao što je to nekad rekao Lenjin boreći se protiv Trockog da je mo­gućno stvoriti socijalizam u jednoj zemlji. No danas se već dokazalo, da to važi za male zemlje kao što je naša, ako je većina naroda svjesna i spremna na razne napore. Znači, mi treba da se borimo, da ostvarimo naš Petogodišnji plan i da izgradimo socijalizam, pa da kažemo: vidite, ne samo da smo uspeli da izgradimo socijalizam, nego smo to uspjeli i protiv vaše volje, svojim sopstvenim snagama. A nikakve priče ne mogu ga uništiti, jer on je tu, krv i meso života naših ljudi. Na taj način mi ćemo prečistiti sporna pitanja.

A izgrađujući socijalizam, drugovi, treba da budemo svi jesni, da mi ogromno doprinosimo ostalim malim i velikim zemljama, jer pokazujemo da unutar svake zemlje posebice, ako je rukovodstvo sposobno da objasni radnič­koj klasi pravilnu liniju, postoje snage, koje mogu svojom borbom donijeti nov društveni poredak.

Mi smo, drugovi, duboko u pravu i mi ćemo to dokazati, a bort ćemo se i borimo se i na teoretskom polju. A vi ru­dari i svi ostali naši radnici i radni ljudi, vi ste ta armija, pomoću koje se mi sada borimo, dokazujući na djelu, da gradimo socijalizam. Produžite, drugovi, još upornije svoj rad.

Iz knjige “Tito radničkoj klasi”, Glas rada, Zagreb 1949.