Svaka je pjesma isječak vremena i djelić prostora, nastanjen dragim bićem

Povezani članci

• Svetski dan igre 29. aprila
• Carevo staro ruho
• DOBITNIK GRAMMYJA – BILL FRISELL PREMIJERNO U SARAJEVU
• Bajkoviti Zemaljski muzej pun posjetilaca: Stari, mladi i djeca oduševljeni postavkama
• Cijele porodice napuštaju BiH
• Ministar Amer Zagorčić: Smjena onih koji ne daju da se objave dokumenta o privatizacijama!

Foto: šg

Knjiga Ruka iz krasnog Niotkud poetsko je ostvarenje koje će dotaknuti ono najbolje u vama, jer se bez sumnje radi o poeziji visokih dostignuća, na tragu onoga što je Sarić do sada pisao i dostojno renomea kojeg kao pjesnik uživa

Jučer je u Mostaru u Pavarotti centru predsavljena nova knjiga Gorana Sarića Ruka iz krasnog Niotkud u organizaciji Centra za kritičku misao i portala tacno.net.
Uz autora, o knjizi su govorili: prof. dr. Enver Kazaz, Elvedin Nezirović i Amer Bahtijar,  a stihove  je govorio Emir Gačanin Čarli.

“Zbirka pjesama Ruka iz krasnog Niotkud, na svojevrstan način predstavlja nastavak Goranove prethodne knjige (Lijepo gore klasici marksizma objavljena prošle godine u izdanju NVO Gariwo. Radi se o autorovim dnevničkim zapisima nastalim u vrijeme rata i poraća, koji na dosta intiman i često poetičan način oslikavaju, kako to u svom prikazu ove knjige reče Amer Tikveša, Konjičku hroniku zla) obzirom da – ovaj put iz ponešto drukčije perspektive – istražuje sentimentalnu povijest jednog postojanja, koje je rat bitno odredio i definisao.

Elvedin Nezirović i Goran Sarić

Većina Goranovih pjesama u ovoj zbirci ima naratološki karakter i gotovo da „pripovijeda“ o ljudima za koje je on bio ili je još uvijek, na ovaj ili onaj način vezan, pa su samim tim pjesme i svojevrsna autentična svjedočanstva o onima koji su u njegov život donosili poeziju. Govoreći o njima, autor zapravo govori o sebi, o intenzivnoj potrazi za svojim identitetom, čiji se fizički prostor prostire od Balkana do Zapadne Evrope, od Bosne i Hercegovine do Holandije, od Konjica do Arnhema, a duhovni se nazire u preklapanju antagonizama: vjera – nevjera, zavičaj – izgnanstvo, socijalizam – kapitalizam, itd.

Ta Sarićeva potraga zrači dubokom nostalgijom, koja je tek na površini odisejska, kao recimo u pjesmi Suočenje, ali njen suštinski karakter nadilazi antičko shvatanje ovoga pojma i u skladu je s izazovima novoga vremena: nostalgija kao čežnja za mjestom oprostorenja identiteta čovjeka. Jer, danas kada postoji toliko društveno-političkih tendencija koje zahtijevaju očuvanje, konstituciju i rekonstituciju religioznog, nacionalnog, etničkog, lingvističkog, kulturnog identiteta i kada se pokazuje da živimo u vremenu koje je spremno prihvatiti činjenicu da se u to ime počinjavaju najgora moguća zlodjela, postoje i ljudi poput Gorana Sarića, koji žive onkraj tih trendova i koji osjećaju poteškoću da odrede, zaokruže i predstave sami sebe unutar ponuđenih matrica. Po tome su, na neki način, ljudi o kojima u ovoj knjizi pjeva Goran Sarić autentični.

Svaka je pjesma jedan isječak vremena i jedan djelić prostora, nastanjen dragim bićem, bilo da se radi o majci, rođaku, punici, prijatelju ili pak običnom poznaniku. Svako od njih u sebi nosi dio slagalice koja predstavlja autorovu ideju postojanja, smisao čovjekovog opstanka i potrebu da se u ljudskoj prirodi prepozna ono što je dobro i ono što vrijedi. Ponekad, ta ideja dobiva i transcedentni karakter kao, na primjer, u pjesmi Tespih, gdje ovaj svijet postoji tek kao odraz onoga drugog, nama nevidljivog, u kojem vječito djeluju sile što odlučuju o ljudskim sudbinama. Slično je i s pjesmom Ruka iz krasnog Niotkud, koja opisuje transedentno iskustvo komunikacije između dva svijeta – svijeta živih i svijeta mrtvih – na jedan prilično neobičan način: kroz šifru na bankovnom računu.

Pjesme Grijeh i crni kamen, Ruka iz krasnog Niotkud, Raspikuća, Majka obrađuju motiv majke. Za pjesnika je majka metafora Dobra, nepresušno vrelo ovozemaljske ljubavi i zapravo bi se cijeli život, iz te perspektive, mogao shvatiti kao neprestano vraćanje majci, u zavičaj. Jer koliko god tuđina bila zagonetna i zamamna, poput u knjizi opjevane Natalie koja na neki način i jeste njena personifikacija, privlačnost zavičaja je u filozofskom smislu mnogo dublja i postojanija i dala bi se opisati jednom slikom iz pjesme Suočenje: ona je poput maglice ove tanke, / što zemlju Sarića pustu / jagodicom neba nježno, / lagano / miluje…

Knjiga Ruka iz krasnog Niotkud poetsko je ostvarenje koje će dotaknuti ono najbolje u vama, jer se bez sumnje radi o poeziji visokih dostignuća, na tragu onoga što je Sarić do sada pisao i dostojno renomea kojeg kao pjesnik uživa”, kazao je književnik Elvedin Nezirović.

 Enver Kazaz i Goran Sarić

“Kontekst ove zbirke je takav da Goran Sarić, kao ateist, pravi nekrologij mrtvih tako da ih pohrani u jezičko sjećanje. Goran spaja sjećanje na nemjesto, na neprostor, s pojmom niotkud jer ne pristaje na zadatost da je smrt isključivo vlasništvo religijske institucije, dignuta na nebesa. Smrt je tim obesprostorena.

Vi ne možete bez mrtvih. Onaj ko se ne sjeća mrtvih i kome mrtvi ne određuju život, taj je čovjek, rekao bih, bez dubinske dimenzije. Što više razgovarate sa svojim mrtvima, to ste vi u sebi vertikalniiji. Ova knjiga je prepuna upravo tih vertikala.

Šta je ruka iz krasnog Niotkud kao nekrologij? Zbirka portreta, ljudi, doživljaja i sjećanja u kojima se rekreiraju njihovi životi. To je narativna poezija, ali poezija koja ima jedan fini patos, koji vas uvlači u atmosferu, onoga što ovdje nije prisutno izravno nego se podrazumijeva, a to je tuge. Smrt je konačno, krajnje nedostajanje. Šta je ova pjesma? Obnova života mrtvog tako da ostane vječno sačuvan u jeziku. Jezik je sad most ili stanište mrtvih. Treba u jeziku sačuvati cjelinu naših mrtvih.

Glavni lik ove knjige je majka. Otac je tek sporadičan. Oca gotovo da i nema. Majka je ključ ljudskog odnosa. Očevi uređuju vertikalno svijet. Očevi su strogi. Oni discipliniraju svijet. Matere svijet čine pitomim. To je intuitivan odnos.

Šta onda postaje jezik? Postaje ona majčina maternica u koj se čuva dragocijeni život. Pored toga u ovoj ovostranoj metafizici, jer to je Goranova zbirka, nešto je fascinantno. Svi ovi mrtvi su iz zavičaja, iz nostalgije, transcendencije nekakve i mrtvi iz Holandije. Sjajno se ti portreti međusobno dozivaju. To je dobrota preko kulturalnih jezičkih granica. Nema identitarne granice kad volite ljude pojedinačno.

Ovo je Sarićeva lična božanstvena komedija, privatni nemotovski prostor identiteta preko drugih koji su ga na neki način odredili, i mogli biste čitati Sarićevu  kartografiju identiteta preko njegovih mrtvih. Drugim riječima, znam vrlo dobro gdje su naši mrtvi, oni su u nama. Nisu na nebu, u ljudskoj su svijesti. Iz ljudske svijesti krenu u jezik. U jeziku su oni vječni”, kazao je,  između ostaloga,  prof. dr. Enver Kazaz.

Enver Kazaz