Suzana Sekulović Kadirić: TREN

Povezani članci

• Hasija Borić: Pismo Semezdinu Mehmedinoviću
• Svinjac na suđenju
• Izložba Zorana Lešića u ponedjeljak u Zvonu
• Zbog UIO na ulici završila 23 radnika „Euro Laba“, Džakula formirao komisiju
• SDA je saučesnik u negiranju genocida
• Leva nobelovka

 foto: Flickr

TREN

Napisaću ti pjesmu, rekla je.
Napisala je, i slagala je.

Svanuće novo je pjesma, a zora je stih
Tek ima jedna zora, a draža je od svih.

Na mliječnom putu, u svitanje novoga dana,
Na njedrima se čuje samo tihi zveket đerdana.

Kao srna u bijegu savladana
Osta tako trenutku tom predana.

U magli što se sa zelenih polja diže
Pero spušta,a usnicu čvrsto grize
Prstima prilazi sve bliže i bliže
Šarajući u vazduhu bolne zlatoreze.

Negdje na granici između jave i sna
Misao joj odveć bludna i opasna
Riječ joj tiha, čak poluglasna
A želja daleka postala je i suviše gromoglasna.

Dok rumene joj se obrazi
Dok dah vlažni zadržava da ne iscuri
Nogom tek na rosnu travu zagazi
Ka prostrtoj u bašti staroj hasuri.

U svitanje dana čudne se roje čestice
I niko nikad saznao nije
Da li je to ruka umjetnice ili ruka vještice.

Ruka koja zna da tako nježno miluje,
Klizeći niz vrat, niz ben na lijevoj strani stomaka, pa polako niz čvrsta leđa
Tek nježno ti san pomiluje,
miče srebrnu kosu s očnih vrijeđa
I nad tobom moćno sad caruje.
Upija te u sebe snažno
Bez imalo stida
I sve što nekada je bilo važno
sad samo nestaje i u komadiće se kida.

Prstima što ostaviše nekom drugom sviraču violinu
Skidam ti košulju bijelu i vodim te u sakrivenu dolinu…

Dugme po dugme, polako klizi tkanina meka
Niz kožu vlažnu i toplu
Što žudno sad na me čeka.

Ali, dušo, samo tiho….

Sve je to zanos jednog trebnutka
Novi dan sviće i već čujem pjevanje ćuka.

Na kapljici rose sad spavam i nemoj da me budiš
Ta, to je samo tren jedan za kojim nesmotreno žudiš.

Dugme po dugme i već i haljna pada
Do bokova, do struka,..
Ne vjeruj dušo ni poslije ni sada
Jer s novim danom dolazi i nova buka.

Pa ipak mi dušo, u svitanje reci
Da nije za mene prosuta ova rosa,
A ti kao pelin mojim tijelom poteci
I ako smiješ odbij misao što bijaše tako medonosna.

Već i ptice počinju pjev svoj
Lagano, lagano, privuci se uz mene
Negdje u daljini na vodi blistavoj
Još samo pomalo igraju se sjene.

I kad odeš dušo, ponesi krčag vode,
I kad vidiš da i mene odvode
ostavi samo miris tvoj na mome tijelu,
jer on će me jedini pronaći onakvu kakva sam nekad bila,
prije nego li su mi u srce zaboli ovu otrovnu strijelu.

Suzana Sekulović Kadirić