STOTINU ŽIVOTA TEATARSKOG PROLETERA

Povezani članci

• Mario Kopić: Udarci antiprosvjetiteljstva
• Balkanska hronika
• Penzija srpska, ukaz bosanski
• Draga lica: Munib Delalić, pjesnik
• Festival Exit nominovan za najbolji evropski festival
• Crna, sramotna Srbija

Zapis u povodu dvadeset godina od smrti Aleksandra Popovića

I danas aktualan, kao da je živio još juče među nama, Aleksandar Popović ostavio je nemjerljiv doprinos srpskoj i jugoslavenskoj dramskoj književnosti, kao i književnosti uopće. Njegova brazda  u srpskoj dramatici nevjerojatno je i danas živa, a Aleksandar – Žak Popović ostavio je prilikom svakog čitanja njegovih tekstova, a poglavito nakon gledanja predstava nastalih na njima, snažan uticaj na moj osobni način teatarskog rezoniranja, kao i uopće književnog suvremenog izričaja.

Snažan evokativ pamtim iz osobnoga djetinjstva… Prvi susret sa Popovićevim Krmećim kasom, izvedenim na sceni Narodnog pozorišta u Mostaru, nije bio pitanje obične seanse između gledatelja i teatarske umjetnine… U toj predstavi, i danas se sa radošću jarkog sjećanja uzdiže triling odličnih glumaca (Saša Selenić, Vlado Milosavljević i Selimir Simić), koji su na velikoj pozornici razvihorili čudesne mizanscenske izohipse u režijskom planu koji se kretao od glazbene matrice, preko folklornog čistog srpskog kola do nevjerojatnih aktualnih političkih asocijacija.

Sama činjenica da Aleksandar Popović svoj bogati dramski opus nije vezao samo za prestoničke teatre već je niz prvih izvođenja njegovih dramskih tekstova bio i u takozvanim malim teatrima govori u prilog tezi da Popović cijeni hrabrost teatara da igraju nove tekstove, a ne veličinu kazališnih kuća u kojima se oni izvode.

Bilježim da su Atelje 212, Narodno pozorište Timočke krajine Zaječar, Beogradsko dramsko pozorište, Zvezdara teatar, Narodno pozorište Pirot, ali i Studentsko eksperimentalno kazalište iz Zagreba, donosili u teatarski život Jugoslavije jedan potpuno novi komediografski i dramatičarski rukopis koji se po širini literarnih interesiranja s jedne, a po avangardnim prodorima u nesaznate i gotovo zatamnjene plohe dramskog iskaza s druge strane, približava europocentričnoj, tragalačkoj dramatičarskoj odiseji Miroslava Krleže.

Taj suptilni literarni ubod u prijesni život na način Žaka Popovića prvi je, ne navodim to bez ozbiljnih razloga, uočio i pružio mu šansu veliki Duško Radović. Zahvaljujući njemu Aleksandar Popović je na Radio Beogradu počeo kao pisac radio-dramskih tekstova za djecu…

Od prvih dramskih tekstova do jednog bogatog književnog opusa, u kojem se Popović iskazao i kao romanopisac, pjesnik…, pa sve do svog odlaska sa teatarske i životne pozornice redaju se izazovni, kako za redatelje, scenografe i kostimografe, još više za glumce Popovićevi tekstovi: Ljubinko i Desanka, Čarapa od sto petlji, Razvojni put Bore Šnajdera, Smrtonosna motoristika, Druga vrata levo, Mrešćenje šarana, Bela kafa, Tamna je noć, Baš bunar i drugi…

Dramatičarski sloj nevjerojatnog, igrivog, gotovo ludističkog dara ovoga pisca naprosto je, u jednom trenu zapahnuo golemi broj pozornica u Jugoslaviji. Kako su ga voljeli zvati, a sam se tomu nije protivio,  teatarskim proleterom, Aleksandrar Popović je dosljedno kroz svoj dramatski rukopis inklinirao humornom i crno-humornom bacanju svjetla na krupne probleme, izopačenosti pojedinaca i društva. Bio je nesumnjivo darovit u mjeri koja nije podrazumijevala samo traganje u formi, već prije svega traganje u prijesnom jeziku, u lokalizmima, koje nije samo poznavao, već ih je na neki način i dubinski osjećao.

Bio je pjesnik jezičkih vještih koloratura, poigravanja koja su donosila hedonizam u srca i um teatarskih gledatelja rafiniranog estetskog pogleda, ali i one publike koja u teatar dolazi samo i isključivo radi zabave i razgalice. Svojim dramatskim traganjima Popović je hrabro ulazio u ono što se zove prizemlje, pa i podzemlje običnog čovjeka i kompletnog naciona.

Zanimljivo je da su Popovićeva djela, a igrana su i diljem BiH (Sarajevo, Banja Luka, Mostar…) uspostavljala rijetko prisan kontakt i onda kada su zastupala nesumljivo izoštrena piščeva politička i društvena stajališta, kao i onda kada je Žak Popović tragao u sferi čiste forme. Inače, njegovo naslanjanje na društvene i političke prilike proisteklo je, u neku ruku, iz Popovićevog ne baš uvijek sretnog i ne baš uvijek lagodnog života. Bio je jedan od onih pisaca za koje se tek konstatira da su svoje djelo protagonirali sa jasnom sjenkom golootočke sudbe.

Dramsko pismo Aleksandra Popovića po širini tematskog, a po načinima orkestracije dramske igre i razuđenosti upada u jezičke vrtloge, pripada onim traganjima u europskoj literaturi kakve su začinjali Beket i Jonesko. Zato se veliki broj kvalitetnih redatelja usuđivao svoju sudbu u teatru vezati upravo za Popovićeve otvorene dramske forme. Navešću dva redatelja koji su zasigurno ostavili u srpskom i hrvatskom teatru iznimno značajne predstave, a podarili su u jeku svoje snažne teatarske emfaze predstave rađene prema Popovićevim tekstovima kao rijedak virtuozitet. I Bogdan Jerković, kao i Branko Pleša, sigurno su u teatru znali zaigrati va banc, a u tome im je Aleksandar Popović itekako pomogao da svojim predstavama odu, svjesno (!!!) iz kala i baruštine teatarske svakodnevice i svila konfekcijskog teatra.

Teatarski proleter Aleksandar Popović, i dvadest  godina nakon smrti, zapljuskuje nas tematskim aktualitetom i mogućnošću rijetke suvremenosti u interpretaciji drame.