SRETNO DIJETE

Povezani članci

• U Šibeniku se ujedinila ljevica: “Uvjerit ćemo vas da nismo marginalci”
• Vuk Perišić: Malo razmišljanja uoči dolaska popisivača
• Diktat moći
• Miroslav Krleža: Naša kuća
• Šemsudin Gegić: Dok opet gore knjige
• Bombaš samoubojica

Noću uglavnom pišem. Pristojno sačekam da svi zaspu i kada im čujem ravnomjerno disanje upalim zaslon kompjutera. Zelena točkica zatreperi dok ja čekam i premišljam se nije li ipak bolje spavati. Od plavičastog ekrana me boli glava i odnio mi je vrag vid, ustanovio sam posve sam u dućanu DM-a, na polici s jeftinim naočarima da sam dobrih tri u plusu. U prijevodu, kako sam laički zaključio, poprilično sam sjeban na blizinu, bolje rečeno slijep kao šišmiš, ali do dana današnjeg to uspješno srivam. Od sebe i od drugih. Najviše od sebe jer ne želim samom sebi priznati da me moje opsesivno lupanje po tipkovnici u zadnjih šest godina uz sve popratne probleme, potpunu otuđenost od svijeta, manijakalnu i asocionalnu disfunkciju, u konačnici i fizički sjebalo. Ta magla izmiješanih slova koju vidim pred očima kada pokušavam čitati je samo biologija, tješim se, i dade se danas riješiti skupom operacijom na koju nikada neću otići jer se kao prvo bojim operacija, a kao drugo novac je bolje potrošiti na kakav dobar koncert u blizini. Zbilja čovjeku dođe da se nasmije svojih strahova. Ja se recimo ne bojim prijetnji, ne bojim se smrti, i kada malo bolje promislim četvrtinu života sam proveo pod narkozom.

Što bi bila još jedna?

Noć je i ja se još premišljam dok zaslon vrti karakteristično buđenje programa. Kada konačno kursor pokaže da je moj stari kompa odradio svoje ja sam na granici da ga ugasim. Kao prvo moje lupanje po tipkovnici zasigurno će u konačnici nekoga probuditi, a kao drugo u samom pisanju više i ne nalazim naročita smisla. Ja sam valjda od onih koji su svjesni svoje uzaludnosti, ali ne mogu protiv svog opijuma. Noć je i gledam dolje, u grad, prema točkama svjetla koje se spajaju uvijek u jednu i istu sliku, uvijek kao rijeka svjetla u svoje ušće, u prošlost. U svakom tom svjetlu jedna je mala i treperava iskra, jedna priča, jedan dan ili noć za kojim vrijedi žaliti. Taj topli mrak uspomena zapravo je isti onaj mrak koji bi sa tog istog prozora nekoć obasjavalo djetinjstvo, pa mladost. Taj idilični mrak pamtim tjerao me da izlazim u čudne sate i provodim vrijeme sa čudnim ljudima. Ništa se zapravo i nije promijenilo. Čudni ljudi su živjeli u mom kvartu tada, a žive istovjetno i sada. Valjda sam se promijenio ja. Ne znam. U ovom današnjem prokletom svijetu se ne snalazim. Pa ga odrađujem najbolje što mogu. Da bih se na kraju dana, kada taj svijet više nije briga za mene i od mene više nema što tražiti, zavukao u toplinu svojih uspomena. Ljudi u mojem sjećanju su uvijek isti. Ne mijenjaju se. Imaju ista nejasna lica, ali im jasno čujem glas. Najbliže kako vam to mogu dočarati je „Pozorište u kući“, ako ga pamtite naravno, ta serija sa namještajem iz kasnih sedamdesetih, frizurama iz istog razdoblja i TV programom na samo jednom kanalu, bila bi najbolja definicija mojih uspomena u koje ulazim. Nikada mi nije bila potrebna nikakva vjera, nikakva sekta, ideologija ili bučno društvo da ne bih znao ispod debelih naslaga egzaltacije proniknuti u samog sebe i odlijepiti.

Danas kada tom vremenu spočitavaju siromaštvo, nisu ni svjesni koliko je siromaštva oko nas, pa mi se ti i takvi u moment zgade jer im jasno vidim licemjerne duše. Noćna sam ptica. Noću izlaze noćni ljudi. Prije nekog vremena to su bili uglavnom starci. Danas su to mladi ljudi. Pred kontejnerima strpljivo pretražuju i odvajaju pet – ambalažu. Često ih ptromatram. Posebno jednu staricu koja dovuče kolica iz supermarketa i tiho, pristojno čeka svoj red. U toj sirotinji postoji hijerarhija i postoji neki prešutni sporazum. Često ovi mlađi odvoje od onog svog jaad i daju starici. Ona ne zahvali.

 Samo se okrene i plače.

Noću uglavnom pišem. Pišem besmisleno, besciljno i ne znam kuda me odvode riječi. U kojem pravcu. Uglavnom, ako pogledam kroz prozor vidim samo jad i bijedu, ili čujem kroz šapat s prozora do mojeg svađu susjeda. Ponovo im je stigla opomena, a do jada od penzije još je deset dana. Kalkuliranjem i plaćanjem tog nesretnog računa izbjeći će najgore, ovrhu, ali neće imati dovoljno za hranu. Što ćemo jesti? Jest ćemo govna u ovoj jebenoj državi, eno ti prodaj onaj kurčev dres što si kupila prije mjeesc dana!  I tako iz noći u noć. Ako nije jedan problem, veće će se hvala dragom bogu pojaviti novi. Promatram svjetla i čini mi se da u toplini svojih uspomena vidim djeda. Moj djed je bio mudar čovjek. Pamtio je vremena prije Tita i znao je da u ovom, tada za njega modernom svijetu ima mjesta. Jer je živio od svog rada kao čovjek. Skromno, ali pristojno. Sve više razmišljam o odlasku. Više mi ni kiše Irske ne izgledaju tako tmurne i monotone. Sve mi izgleda bolje i razumnije od ovog u čemu živim danas. Zapravo, od odlaska me drži jedino puka nesreća da nikog nemam tko bi me savjetovao gdje i kamo da odem. Što da radim. Iako je potpuno svejedno. Moj dan će biti podjednak i isti. Za svijet ću, ako ima zanimanja za mene biti danju prisutan, a noću mi je potrebna samo jedna tipkovnica.

Ništa više.

Ne ljute me više oni koji drže kako je ova zemlja njihov Eldorado. Uspješna na svim područjima. Odavno takve ljude žalim. Ako su sretni, nije na njima da budu sretni jer je previše nesreće oko njih da na sreću nemaju pravo. Nama su kolektivno ukrali sreću. Pa nam je ponude jednom u deset godina pri kakvom sportskom događaju.

Daju nam pivo i kupus na akciji.

Ako smo navijači, naravno. I zapravo kada dođem do kraja saznam poantu još jednog besmislenog teksta koji nema niti glavu niti rep, i koji nema određen događaj koji ga je inicirao. Cijela ova žalosna zemlja u kojoj živim je taj događaj. Iz dana u dan samo smo svjedoci novih događaja koji nam daju za pravo da budemo iskreno nesretni u njoj. Kada gledam svjetla što se gube u daljini bude mi toplo. Jednom smo pod tim istim zvijezdama igrali na franje (špekule, klikere). Iskrali smo se svi iz kuća i pod uličnom rasvjetom iskopali male tratove ( rupe u zemlji) i tu sam večer bio najbolji. Pokupio sam im sve i bio neizmjerno sretan. Bio sam dijete socijalizma, sivih nebodera što su prijeteći stajali u mraku u daljini, iz kojih je dopirao blaženi mir. Bio sam dijete sretnih ljudi kojima su kontejneri služili za odlaganje smeća, bio sam djete sretnih ljudi koji su noću spavali, a ne bdijeli do zore od straha hoće li ih izbaciti na ulicu, bili smo sretna djeca u svom sretnom siromaštvu, niti smo imali pune police u supermarketima, niti smo imali pune police kući, u frižiderima. A opet, miris prve jutarnje kafe, kruha netom ispečenog u ruci moje bake, i djedov maslac kojeg je on svojom rukom pravio bili su mi slađi od svih doručaka ovoga svijeta danas. I opet će mnogi kazati kako je nostalgija bolest i kako sve pretvori u fantaziju. Kao uspomene iz vojske. Kada s vremenom zaboraviš sva dežurstva i sve straže, a ostanu ti lica, slike, uspomene.

Od svih slika koje čuvam na zaslonu svog starog kompjutera, jedna je koju sam zalijepio za ram da je ne izgubim. Slika je to dječaka i djevojčica pod plavim kapama i s crvenim maramama oko vrata. Kada bolje pogledam, vidim da pola od nas još nije imalo prednje zube.

Ali smo isto, bez obzira, svi bili nasmijani.

Možda takve sretne djece još negdje ima, tamo u Irskoj.

Da ga jebeš vrijedilo bi to još jednom vidjeti. Djecu koja se smiju.