SPOMENIK

Povezani članci

• Kako nacionalizovati Andrića?
• Jasmin Hodžić: BOŽE SAČUVAJ!
• Dževad Karahasan: Dejtonski sporazum je rasistička svinjarija
• NIKOLA VUČIĆ: Kako sam postao halal Hrvat?
• VRIJEDAN STVARALAC
• Sergej Sergio Šotrić: Sanjao sam noćas kako je lijepo živjeti u Mostaru

Piše: Petar Fehir

Kad se umre onda više nema nikakve zajebancije.

Gledano sa socijalnog stanovišta može se reći da je smrt pravedna, jer nije probirljiva, ali u mojem su kraju, tek kad ona nastupi, prestajale priče o zajedništvu, solidarnosti i snošljivosti.

Dobro se znalo tko će pod koji grumen zemlje. Srbi na pravoslavno, hrvati, česi i mađari na katoličko groblje.

Tu nije smjelo biti greške. Bez obzira na ideologiju, pripadnost partiji ili bogoslužbi. To se jednostavno podrazumjevalo i to nitko nije dovodio u pitanje.

Kad je katoličko groblje postalo pretjesno mjesna je zajednica zakupila novu parcelu za bivše građane. I tada je to novo groblje bilo višenacionalno. Tako su se jasnije vidjele statusne, prema količini i kvaliteti mramora u spomenicima.

Neki su građani, po selima, sahranjivani i na partizanska groblja, mala, neograđena, počivališa koja su se obilazila i čistila jednom godišnje, pred Dan borca.

Tada bi “po službenoj dužnosti” partijski i omladinski aktivisti uz minut šutnje polagali jeftini vijenac od plastičnog lovora, kupljen narudžbenicom u “Slaviji”.

Dolaskom nove vlasti te će spomen ploče, kao i biste heroja biti izrešetane, minirane i poskidane, a njihova će mjesta zauzeti stijenje s novim imenima, novim oznakama i u neku novu slavu.

Ako bi umro vjernik od njega bi se opraštao svećenik, pop. Otpjevao bi nešto iz svoje crne knjige, prozborio i koju “svjetovnu” i zahvalio u ime najbliže rodbine. Nečije bi uho uvijek pažljivo slušalo što Božji poslanik priča, da slučajno ne bi uletio u “osljetljive teme”.

Ukoliko je pokojnik bio “nekrst”, borac ili dijete palog borca, komunist ili jednostavno nije bio vjernik, slovo bi držao netko ispred mjesne zajednice, općine, regije, republike, države, ovisno o rangu pokojnika.

Ti su govori uvijek ličili jedan na drugi. U boračkoj je organizaciji postojao “šablon” za te besjede pa su, prema prilici, mijenjana tek imena, datumi i neki važniji podaci. Obraćanja puna prozaične patetike, šupljih riječi i uopćenih fraza.

Kako će vrijeme odmicati i ta će se opraštanja početi politizirati – i u crkvenom i u svjetovnom sahranjivanju. Počet će se iznositi neki za života brižljivo utajivani podaci iz pokojnikove prošlosti.

Tako će se polako, ali sigurno, na grobljima početi mijenjati povjest naroda u mojoj bivšoj zemlji. Spomenici će ostati svjedoci jednog vremena, načina na koji se živjelo i na koji se umiralo. Dok ne budu srušeni.

Jer, ni spomenici ne žive vječno.