Sloboda kao imperativ djelovanja ličnosti

Povezani članci

• SLIKAR IZ VREMENA
• Predstava „Isus, sin čovječji“ na 10. Festivalu glumca BiH u Konjicu
• Odredbe sekte
• Rođendan književnog velikana: Meša Selimović je uzor i inspiracija
• DUH POBEDE I PESAK VREMENA
• Moć Krležine magije nerazjašnjiva je

Foto: Privatna arhiva

Veliki dio naše društvene interakcije i zajedničkoga života odvija se u jednom širem životnom okviru i u kontekstu slobode. Ramu unutar kojega ne samo pohvala i pokora, nagrađivanje i kažnjavanje, nego i različite emocije, (te i moralni stavovi tipa: zgrožen, ogorčen, gnjevan, srdžba, ljutnja, stid, razočaranost, zamijeranje, cijenjenje, poštovanje, zahvalnost, oprost, zaklinjanje, zavjetovanje itd.), čine naš društveni život kompleksnijim, kvalitetnijim, sadržajnijim i bogatijim. No jedno je sigurno da su i dalje različite misaone struje, analitičke filozofske škole te pristalice filozofije normalnog jezika i pristalice filozofije formalnog jezika, filozofi i sociolozi, odnosno kritički teoristi i Frojdo-Marksisti zaokupljeni refleksijom: “Sloboda Od ili sloboda Za”.

Autor: mr.sci Miloš Jokić, sociolog i filozof

Za Sartra su takozvani “Deterministi”, tj. svi oni koji poriču generalno slobodu, slobodu volje kao i slobodu djelovanja, zapravo ličnosti koje se sklanjaju od odgovornosti i naravno same slobode.

To “bježanje od slobode” po Sartru nije primarno svjesno bježanje, nego više refleksivni bijeg od suočavanja sa strahom, modusom u kojemu se sloboda izvorno pokazuje. Time što deterministi uzroke našega djelovanja i radnji traže u vanjskim, tzv. “činjeničnim, stvarnim i objektivnim” uzrocima, time pokušavaju i izvornu egzistencijaliju – modus stratia, da prikažu kao posljedicu ljudskog neznanja i zablude o uzrocima njegovoga djelovanja.

No, zbog čega ovdje ukratko sažete Sartrove ideje o slobodi krajem 40-ih godina 20. vijeka provociraju toliki gnijev gore navedenih filozofskih pravaca, u prvom redu, njemačke filozofije, Hajdegerovskog egzistencijalizma i kasne Huserlovske transcendentalne fenomenologije?

Vratimo li se onomad nekoliko godina unatrag pronaći ćemo u Hajdegerovoj filozofiji, tada najuticajnijem filozofskom predlošku, temeljne teoretske motive napada već navedenih filozofskih pravaca na Sartrov model slobode.

Naime, Hajdeger se nešto slično kao i Sartr u svojim izvornim filozofskim radovima ne bavi tradiranim debatama slobode, slobode volje, slobode djelovanja, determinizma i indeterminizma, ukratko pitanjima i problemima Kantovsko-Hjumovske tradicije.

Tradirani problemi slobode

Kantovsko-Hjumovske tradirane probleme slobode Hajdeger tematizuje prvenstveno unutar njegovih filozofskih predavanja i interpretacija držanih u Frajburgu 30-ih godina 20. vijeka. Dakle, originalni spis koji utemeljuje napad na Sartra jeste Biće i vrijeme iz 1927, te donekle kasni rad iz 1946. tj. 1949. Humanističko pismo.

Slično kao i Sartr, no možda je bolje reći obrnuto, Hajdeger usidruje slobodu u izvornu suštinu ljudskog bića u egzistenciju. Formalno posmatrajući, za Hajdegera sam karakter bivstva tubića (tubitka), odnosno karakteristika ljudskog bivstvujućeg jeste takva da ljudsko bivstvo samo sebe tematizuje, da se u njemu samom o njemu samome radi, da ljudsko bivstvo (biće) kao takvo ima za zadatak da razumije sebe kao takvo.

U okviru tog izvornog sebe tematizovanja i sebe razumijevanja za Hajdegera pred tubivstvovanjem, dakle ljudskim (tu)bićem, izvorno leže sljedeće egzistencijalne mogućnosti:

– Egzistencijalna mogućnost da bude svoj ili pak ne svoj (es selbst oder nicht es selbst zu sein), mogućnost da svoju konačnu egzistenciju ispravno (eigentlich) ili neispravno ispuni (uneigentlich vollzieht).

– Mogućnost da se kroz modus ispravnosti suoči sa svojom konačnošću, smrću (Ve eigene Tod), ili pak da u modusu neispravnosti to suočavanje izbjegne.

– Mogućnost da se kroz egzistencijalni fenomen savjesti (Gewissen) pozove iz neispravnog sebe-projekta, podstrekne za preuzimanje krivosti (Schuldig-werden-können) i obaveze prema unutar svijeta sretajućim predmetima i drugim tubivstvujućim.

Martin Hajdeger[1] (nem. Martin Heidegger; 26. septembar 1889 – 26. maj 1976) je bio njemački filozof. Posebno značajan je Hajdegerov doprinos tumačenju Ničeovog djela. Hajdeger je odlučujuće uticao na formiranje mnogih filozofskih pravaca postmoderne, ali i izazivao kontroverze svojim vezama sa nacistima tokom ranih tridesetih godina. Uz Huserla Hajdeger se smatra za najuticajnijeg filozofa kontinentalne tradicije. Rođen je u porodici zvonara seoske crkve u Meskirhu (Baden) 26. septembar 1889. god. Počeo je da studira teologiju ali se ipak opredjelio za filozofiju, koju je studirao u Konstanci i Frajburgu. Veliki uspjeh knjige „Biće i vrijeme“ omogućio je Hajdegeru da postane profesor u Frajburgu. Predavao je filozofiju sve do penzionisanja 1945. Penzionisale su ga francuske okupacione vlasti, zbog poznatog rektorskog govora u vrijeme dolaska nacista na vlast, u kome je slavio “Istorijski poziv Njemačke…”. Ostatak života proveo je povučeno u planinskoj kući na padinama Crne šume, ispod Švarcvalda. Hajdeger se smatra jednim od najuticajnijih filozofa 20. vijeka. Posebno je značajan njegov uticaj u kontinentalnoj filozofskoj tradiciji (posebno na Žan Pola Sartra) a takođe je uticao na istaknutog rimokatoličkog teologa Karla Ranera. Hajdeger je umro u Frajburgu in Bresgau 26. maja 1976.

Očigledno je da Hajdeger nudeći ove temeljne polarizacije egistencijalnih mudrosti u isti mah u samom tubivstvujućem fundira i mogućnost da se odluči za jednu od ovih opcija.

U ljudskom biću je izbor za neke od ovih mogućnosti, utemeljenjem u tubivstvujuće je utemeljena i sama sloboda. Očigledno je da Hajdeger nudeći ove temeljne polarizacije egistencijalnih mudrosti u isti mah u samom tubivstvujućem fundira i mogućnost da se odluči za jednu od ovih opcija.

I za Hajdegera, nešto slično kao i kod Sartra, tzv. “Determinist”, dakle oni koji poriču generalno slobodu, slobodu volje i slobodu djelovanja, borave i djeluju kako u modusu neispravnosti tako i u modusu uobičajenosti i svakodnevice. Tubivstvujuće bačeno u svijet uglavnom djeluje uobičajeno svakodnevno u okviru datih mu smjernica, naglašava Hajdeger.

No ukoliko tubivstvujuće, odnosno ljudsko biće ne bježi od izvornog iskustva straha nego istraje u njemu i sebe otvori za egzistencijalno iskustvo savjesti i konačnosti moguć je povratak bivstvujućeg u egzistencijalni modus ispravnosti, unutar kojega smjernice praktičkog djelovanja određuje „Sein zum Tode“ neminovna činjenica smrtnosti odnosno zatvaranja tubivstvujućeg.

Napravimo ovdje jednu paralelu: Isto kao i kod Kanta, gdje kategorički imperativ daje neminovne smjernice i orijentacije praktičnom umu, nezavisno od prirodnih zakona, isto tako kod Hajdegera neminovno iskustvo smrti, konačnosti i zatvaranja tubivstvujućeg otvara mogućnost za djelovanje u modusu autentičnosti i ispravnosti.

Sloboda i tubivstvujuće kao datost

Sve dovde Hajdegerov i Sartrov projekat slobode tubistvujućeg jeste u načelu isti, no u daljem filozofskom izlaganju se on radikalno račva. Dok kod Sartra svijest sebe uvijek projektuje ka novome, uvijek prevazilazeći šta je datosti i fakticiteta i kao takva nikad ne staje, nego permanentno sebe diferencira i ostvaruje Hajdegerovo slobodno tubivstvujuće se kreće, tako reći u suprotnom pravcu.

Naime, Hajdegerovo slobodno tubivstvujuće se samoprojektuje u istoričnost, tradiciju, naslijeđeno, zavičajno, i sudbinsko. Hajdegerovo slobodno ljudsko biće u modus ispravnosti se za razliku od Sartra ne projektuje ka otvorenoj budućnosti, nego se koliko to god paradoksalno zvučalo vraća svojim temeljnim korjenima – „nasljeđeno je budućnost” reče jednom Hans Georg Gadamer.

Hajdegerov čovjek, ukoliko je slobodan, jeste (ma koliko paradoksalno zvučalo) sudbinski vezan i tradicijom ograničen. Tamo gdje je Hajdegerov slobodan čovjek u svijet bačen, u njegov zavičaj, u njegovu porodicu, komšiluk, bližu zajednicu i bliži normativni svijet, tamo on preuzima odgovornost da njeguje tradirano i dato.

Ispravno boraveći u tom bližem okruženju tubivstvujuće za Hajdegera stvara preduslove za odgovor, po Hajdegeru, na suštinsko pitanja filozofije o smislu bivstva. Na ovoj Hajdegerovoj kvintesenci utemeljena je kritika Sartrovog modela ljudske slobode od gore navedenih filozofskih pravaca.

Napravimo ovdje facit ovog singulariteta posmatrajući problem/e sloboda/e: Dakle ova, nazovimo to „filozofska, klasično-kontinentalna njemačka debata o slobodi” kasnih 40-ih, 20. vijeka, ne  kreće se primarno istorijski datim okvirima filozofsko-teorijskog sukoba moderne, Kanta i Hjuma.

Ona se prije svega kroz Hajdegera i preko Sartra odvija u okviru traženja filozofskog odgovora vraćajući stvari na početak.

Postoji jedan prećutni konsenzus njemačke teološke filozofije, kasne fenomenologije i Hajdegerovskog egzistencijalizma koji se da sročiti u slijedeću tezu: Zapadno-evropski humanizam, kao vremenska prethodnica radikalne Sartrove rane egzistencijalističke filozofije, duboko je ukorijenjen u Njemačkoj (Vajmarskoj Republici)[2] jeste izvor i uzrok njemačke tragedije dvadesetog vijeka.

Jean-Paul Sartre[3] (Žan-Pol Sartr; 21. juni 1905.-15. april 1980.), bio je francuski filozof egzistencijalizma, dramaturg, novelista, kritičar i vodeći francuski intelektualac svog vremena. Sartr se opredijelio za marksističko tumačenje društva (i svijeta uopšte), ali smatra da mu egzistencijalizam mora biti dopuna jer otkriva stvarnost u kojoj se pojedinac nalazi. Godine 1964. Sartr je odbacio književnost jer je smatrao da je buržoazija koristi kao zamjenu za pravo angažovanje u svijetu. Iste godine dodijeljena mu je Nobelova nagrada za književnost koju je on, u skladu sa svojim mišljenjem, odbio primiti. Sartrovo prvo filozofsko djelo je “Bitak i ništa” (L’Etre et le neant, 1943). On tu razlikuje “Bitak po sebi”/pour soi i “Bitak za sebe”/en-soi (“Biće po sebi” i “Biće za sebe”). Bitak po sebi je masivna materija, ona je vječna i ona sve u sebe uvlači. Bitak za sebe je svijest. Egzistencija čovjeka se stalno suprostavlja bitku po sebi. Sartr je smatrao da je čovjek slobodan i odgovoran, ali da je nemoćan u odnosu na svijet-sve je slučajno. Slučajnost je apsolutna, savršena bezrazložnost.

Sloboda, samoprojekcija, istoričnost, sudbinsko

Čini se da je novija istorija čovječanstva usmjerena na doživljaj slobode kao jedne od najvećih vrijednosti u životu. Kao rezultat toga, svako od nas vodi svoju bitku, da osvoji tu cijenjenu nagradu.

Sloboda koja je jednostavno slobodna, bez pravila, koja je prazna od sadržaja i svrhe, slijedi primjer škrtca koji očajnički skuplja bogatstvo dok istovremeno živi u siromaštvu.

Nijedan škrtac nije sposoban objasniti zašto ni za koga skuplja svoje bogatstvo; jednostavno ga je preuzela želja za posjedovanjem.

Svi žele biti slobodni, ali izgleda da ne misle svi da se dar slobode treba koristiti.

Predstava koja nam se danas prikazuje slična je zlatnoj groznici iz nekih drugih vremena, s jednom značajnom razlikom: bojimo se da su oni koji su tražili zlato znali zašto ga traže i smislili su hiljade načina kako će iskoristiti taj metal žudnje ako ga nađu. Danas, s druge strane, gotovo niko od nas ne zna zašto želi slobodu; najčešće kažemo zbog toga da možemo “raditi šta nam je volja”.

Zapadnoevropski humanızam i „problem“ slobode

Danas imamo sljedeći problem: svi želimo slobodu, svi zahtijevamo slobodu za sebe i za druge, ali niko se ne usuđuje koristiti je, a kamoli dopustiti drugima da je koriste. Niko se ne usuđuje obavezati slobodnom odlukom koja će biti trajna i stabilna; niko ne želi reskirati svoju hvaljenu slobodu za nešto ili nekoga. Sloboda je vrijednost koja se rijetko koristi, a obično se izražava tek povicima i protestima, iako može završiti nasiljem prema onima koji drugačije razmišljaju o tome što znači biti slobodan i što se podrazumijeva pod slobodnim izražavanjem volje.

Plemeniti ideali, dostojanstven način života, uzvišeni osjećaji, vjera u Boga i sudbinu ljudi, ne čini se da su ciljevi koji se vezuju uz slobodu.

Danas se vjeruje da je najslobodnija osoba upravo ona kojoj nedostaju sve navedene vrijednosti; smatra se da vjernost osjećajima ili ideji ograničava čovjekovu slobodu. Na ovaj način, sloboda je ograničena na ravnodušno traženje određenih elemenata koji će nam pomoći da živimo ugodan život, ali bez ikakvih obaveza; sve u svemu, da se možemo slobodno mijenjati, ali ne ulazeći u bilo kakav rizik koji donose same promjene ili vrlo upitni trenuci stabilnosti.

„Radikalna“ sloboda

No vratimo se Hajdegeru i Sartru. Sa tom dijagnozom je i teorijska teza o “radikalnoj“ slobodi čovjeka, odnosno o njegovoj slobodi volje prije svega istorijsko-praktično falsifkovana.

Naime, analogno transcendentalnom argumentu dokazivanja predstavnici ova tri filozofska pravca (implicite) dokazuju svoju tezu postupkom dokazivanja putem pozivanja na očiglednu ljudsku praksu i djelovanje.

Grubo rečeno, uvidom u djelovanja i radnje političke, ekonomske i vojne elite tadašnjeg njemačkog društva daju se izvući zaključci u pogledu temeljnih stavova, uvjerenja i želja dotične elite, a koji se tiču generalnog stava o svijetu i našeg djelovanja u njemu.

Jednom bezobzirnom, oholom, arogantnom uvjerenju o superiornosti germanske rase i njemačke nacije u osnovi stoji uvjerenje da je čovjek (u ovom slučaju njemački) sam svoj gospodar, jedini i posljednji kovač svoje sudbine, samo sebi odgovoran, ničim ne ograničen i u osnovi ničim ne vezan.

Šta su ovi stavovi i uvjerenja u suštini – pitali su se, onomad, pripadnici ovih nekoliko prethodno pobrojanih filozofska pravca?

Ništa drukčije nego stavovi zapadnog humanizma i Sartrovskog egzistencijalizma.

________________________________________________________

[1] https://sr.wikipedia.org/wiki/Martin_Hajdeger

[2] https://hr.wikipedia.org/wiki/Weimarska_Republika

[3] https://bs.wikipedia.org/wiki/Jean-Paul_Sartre