Slavonska krv

Povezani članci

• Velika drama na istoku Slavonije: Vodeni val potopio Strošince, selo na samoj granici sa Srbijom!
• Poezija Aleksandra Ilića u Sremskoj Mitrovici
• Almir Methadžović: Don Quijote i etničko čišćenje
• SORRY STARI MOJ – NIJE KRIVA „OLUJA“ – KRIVI SMO MI!
• USTAVNE KATEGORIJE I DRUGE SNOMORICE
• Hrvatski intelektualci o presudi Tuđmanovom režimu: Zločini su bili strašni, kazna je pravedna

Da će stoljeće proći, a da se ništa promijeniti neće Ivanu Kozarcu nikada na pamet ne bi palo. Da je nesretnik znao da će mu Boso obnoviti obiteljsku kuću i iskopati podrum, staviti spomen ploču rekao bi da je živ naš plemeniti Ivan, fala velikašu Boso ali ko Boga te molim nemoj. 

Vrag bi ga znao što je ponukalo mlađahnog Ivana Kozarca da već kao trinaestogodišnjak odlijepi iz roditeljske kuće i zaposli se kao pisarni vježbenik u Kotarskom sudu u Vinkovcima. Siromaštvo, vrag ga odnio, govorili su susjedi, bijeda koja te otjera sa djedovine. Da se mlađahni Ivan otisnuo s rodne grude i otišao u bijeli svijet zaslužni su bili i seoski velikaši kod kojih je nadničario njegov otac. Sa nepunih trinaest, Ivan je vidio kako svijet funkcionira i da na tom bijelom svijetu malo ima pravde, malo samilosti, ljudskosti i malo poštenja. Vrag bi ga znao nije li se Ivan upravo iz tih razloga učlanio u Hrvatsku pučku naprednu stranku i gorljivo pripovijedao po krčmama u Vinkovcima kako se za slobodu treba boriti svim sredstvima.

Vrag bi znao nije li to bila mladalačka naivnost ili istinska želja da se nešto promijeni u tadašnjem društvu, društvu u kojem su mu obije sestre umirale bez lijekova, dok su se snaše velikaša kitile u svojoj pokvarenosti, kinđurenju i pomodarstvu. Vrag bi ga znao nije li upravo iz tog razloga Ivan kritično govorio i prema Crkvi koja je blagosiljala kićene svate i plemenite kuće u kojima je radio njegov otac za bijednu nadnicu, a velikaš ga tjerao da umjesto da mu plati otkupi od njega žito upravo od te jadne nadnice. Pred Ivanom Kozarcem velikaš Franjo umjesto da plati njegovu ocu krvavu nadnicu dao mu je dio žita iz svog hambara i vrećicu prosa što nagrizoše je miševi. Ljubav i sloboda, jednakost i pravica, govorio je mlađahni Ivan i pod voštanicom u svom pisarskom sobičku napisao možda najljepšu poeziju i jedinu knjigu za svojega kratka života – “Slavonsku krv.”

Đuku Begovića, opisao je Ivan udahnuvši mu onaj slavonski inat kojim se šokci i dan danas tako diče, i umro je Ivan Kozarac bolestan i siromašan niti dvadeset i pet napunio nije, da bi ušao u povijest kao jedan od najvećih hrvatskih književnika koji su nadahnuli mnoge svojim poštenim i jednostavnim stilom iz kojeg se nazirala tuga, tuga što u jednoj tako lijepoj zemlji ima takvog ljudskog jada i čemera, takve moralne bijede i takvog raskola između bogatih i siromašnih.

Vrag bi znao što je ponukalo Bosiljka Stanića da kupi upravo tu nesretnu, sirotinjsku kuću Ivana Kozarca i sruši je do temelja na zgražanje sumještana i vrag bi ga znao zašto je obnovio tu malenu seosku izbu po izvornim nacrtima da izgleda kao da je izgrađena s kraja prošlog stoljeća točno onako kako ju je od sirotinjske nadnice sklepao otac mlenog Ivana Kozarca. Vrag bi ga znao zašto je Bosiljko uložio čak 160 000. eura da restaurira, prepustivši stručnjacima posao koji su poput arheologa kopali po temeljima i u podrumu, vidi vraga, pronašli 11. grobnica što datirše još tamo od 5700. godine prije Krista, a neke čak i iz rimskog vremena. Selom naravno krenula priča, jer našlo se tu neprocjenjivo vrijedne keramike, ali Bosiljko je bio jasan, Bosiljko je htio da učini nešto plemenito za svoje sugrađane i da u amanet djeci i unucima ostavi našu povijest i kako se nekada živjelo. A kako se nekada živjelo Bosiljko jebiga, najbolje zna, pa je u stilu velikaša s prijelaza stoljeća otvorio dućan, trgovinu mješovite robe i nazvao ga Boso dućan, po djedu valjda Bosi što je nadničarima umjesto nadnica davao mjerice žita i vreću prosa što su je nagrizli miševi.

Vrag bi ga znao zašto naš Boso maltretira svoje nadničare i zašto je baš u Ivanu Kozarcu pronašao nadahnuće i u njegovoj tužnoj priči, vrag bi ga znao nije li listajući stare zabilješke i trgovačke knjige koje je upravo Ivan Kozarac vrijedno bilježio, vidio naš Boso da se tako oduvijek živjelo, a kako je kao svoj hobi izabrao tu ljubav prema starinskim običajima, valjda je naš Boso zbrojio dva i dva i shvatio, kao i Ivan onomad, kako taj nesretni svijet funkcionira i kako tu kukavelj i nevolju nadničarsku treba učiti da je život težak u ravnici, da konje imaju samo gospodari, a da se za vrećicu prosa treba itekako namučiti. Da bi jednom, velikaš Boso od te mudre računice obnovio sam, ničim izazvan, našu hrvatsku baštinu i kulturu i dao joj novi život na stari način kako treba, kako ga je djed pokojni učio, da je zemlja ta slavonska krv, a oni na njoj plemenitaši i da je stoka nadničarska samo stoka kojoj tu i tamo prospeš vrećicu zoba, tek toliko da ne pocrkaju od gladi dok rade za tebe.

Mudri su bili ti naši djedovi, razmišljao je naš Boso, mudri vala i premudri, kad bi svi imali isto, kad bi svi bili velikaši i plemenitaši kuda bi ovaj svijet otišao? Nadničari bi pobenavili od pustijeh para, a tko bi onda rođo obnavljao baštinu? Tko bi ulagao i u našu kulturu i što bi djeci i unucima ostavili tada. Pusta polja i ravnicu koju više nitko bez samara obradio ne bi, zaraslo bi sve i propalo bez reda i bez staleža jer bi se obijesni nadničari odmetnuli u grad i postali gospoda. Neš majci, pljunuo je naš Boso pred restauriranom kućom Ivana Kozarca i mobitelom nazvao svog poslovođu Mirka. Od sutra Mirko, svi u dućanu šta rade kad im se isplati plaća oću da pola ostave u našen dućanu, i ako su nadničarke na porodiljnom dopustu ili bolovanju oću da in skineš sa nadnice trećinu. Kifle, dalje moj Mirko, kifle ako nadničari ne prodaju, a znaš da one najviše ostaju, oću da im ih uturiš i odbiješ od nadnice. I dvista kuna odma da in odbiješ od kifli šta su ostale od jučer, dvista kuna odbij, a onda in priračunaj u kifle pa nek nose vrag ih nadničarski odnio.

Vrag bi ga znao što je ponukalo mlađahnog Ivana Kozarca da već kao trinaestogodišnjak odlijepi iz roditeljske kuće i zaposli se kao pisarni vježbenik u Kotarskom sudu u Vinkovcima.

Vrag bi ga znao kada je opisivao Đuku Begovića nije li baš tada opisivao i sebe, ili svog oca?

Siromaštvo, vrag ga odnio, govorili su susjedi, bijeda koja te otjera sa djedovine. Vrag bi ga znao što je Ivana toliko pogodilo, a sva je prilika da su upravo te nesretne nadnice našem Ivanu prelile čašu. Vrag bi ga znao što je ponukalo našega Bosu da baš tu nesretnu kuću obnovi i da obnovi te stare i davno zaboravljene običaje. Bit će da sam vrag ima u tome prste, jer vrag tako namjesti pa poštenu čovjeku čisto dođe da zaplače nad Kozarčevom “Slavonskom krvi” od čemera i muke. Da će stoljeće proći, a da se ništa promijeniti neće Ivanu Kozarcu nikada na pamet ne bi palo. Da je nesretnik znao da će mu Boso obnoviti obiteljsku kuću i iskopati podrum, staviti spomen ploču rekao bi da je živ naš plemeniti Ivan, fala velikašu Boso ali ko Boga te molim nemoj.

Rađe moj Boso plati ljudima pošteno nadnicu, a mene vraže ostavi na miru.