ENG
Semezdin Mehmedinović: Pojmovnik opsjednutog grada
Autor/ica 👤tačno.net
Povezani članci
- Edukacija o rodno-zasnovanom nasilju u školama bez adekvatnog sistemskog pristupa
- Klub studenata odbrambenih tehnologija izražava podršku sindikatu Univerziteta u Sarajevu
- Dennis Gratz: Željko Komšić je patriota, a Dragan Čović neprijatelj Bosne i Hercegovine
- Gratz: Pored vlasti kakvu trenutno ima BiH i Nikola Tesla bi bio na birou i tražio bi štelu za posao
- Nerzuk Ćurak: “Nema prečeg zadatka za Sarajevo i Zagreb od uspostavljanja nove politike prijateljstva”
- Zašto je sve manje istraživačkih novinara
STAKLO.
1) Stajem uz prozor i gledam napukla stakla Jugobanke. Mogao bih tako stajati satima. Plava staklena fasada. Sprat iznad prozora s kojeg gledam, na svoj balkon je izišao profesor estetike: podešava naočale i prstima provlači kroz bradu. Gledam ga odraženog u plavoj fasadi Jugobanke, u napuklim staklima koja od prizora tvore živu kubističku sliku u sunčanom danu.
2) Uvečer slušam vijesti, skupa sa džamdžijom, vrhovnim staklarom Starog grada. Na pomen toponima u ratnim izvještajima, on, usput, dometne poneku živu sliku, sjećanje čovjeka kojeg je posao vodio po Bosni; negdje je staklio školu, negdje dom kulture, sportsku salu… Slušam ga onda kao što učenik sluša učitelja. Nakon vijesti, Bosnu doživljavam kao veliko skladište stakla koje pršti iz tranzistora tankim žicama pričvršćenog za automobilski akumulator. Krto se lomi domovina u ušima staklara, njenog suštinskog predsjednika.
FOTOGRAFI.
1) Decembar 1991. godine. Sjedi se u Theater clubu na čijim zidovima su fotografije Mladena Pikulića (izložba se zove Vukovar danas… a sutra?). Muzika je preglasna; mladići i djevojke za stolovima šutke sjede, proširenih zjena. Na raširenim dlanovima konobari, iznad glava, nose masivne tacne od rostfraja pune limenki piva, kokakole, i s naporom se provlače kroz prolaze zakačene omamljenim mladim tijelima. Krvave šprice na patosu klozeta. A onda: mladić za stolom prstom pokaže na jednog drugog mladića – onog na fotografiji koji plače ispred granatama smrskane vukovarske pozadine – i čudeći se kaže: “Ima isti džemper ko i ja!”
2) Sarajevski fotografi, za razliku od svojih kolega koji iz inozemstva dolaze ovamo da od smrti naplaćuju svoje dolarske honorare u dnevnim, sedmičnim listovima i art-magazinima, jedini su hroničari rata u svom gradu; imaju problema sa nedostatkom foto-materijala, nemaju nikakve nadoknade za svoj rad… To ih ne izdvaja i ne čini njihov posao veličanstvenijim od onoga koji obavljaju hirurzi, npr., ili vatrogasci. Ali, njihov angažman obilježen je moralom intelektualca, tako rijetkim za naše predratne i ratne prilike. Jedan je, dakle, fotograf učinio da narkoman u sarajevskoj kafani prepozna svoj džemper na vukovarskom mladiću sa fotografije. Tada još nisu padale granate ovdje, ali se, itekako, vidjelo da je Sarajevo već obuklo džemper Vukovara. O tome su intelektualci – oni koji se tako zovu – šutjeli.
Sa ratom se ništa nije izmijenilo; šta su, npr., pisci uradili nakon što je izgorjela Vijećnica? Šta su uradili znanstvenici i historičari? Ništa. Valjda zato što tamo, ionako, nisu zalazili. Ali kad se piscima oduzima Dom, njihova kafana – onda je to skandal, onda su to polemički protesti u Oslobođenju. Na hiljade je fotografija razrušene Vijećnice… To je, između ostalog, i profesionalni patos: Vijećnica je u prednjem planu standardne razglednice Sarajeva (nju su fotografi izabrali).
U vrijeme one Pikulićeve “uočirata-izložbe”, možda mladić s fotografije više nije bio živ. Ne znam, danas, ni da li je živ onaj koji je prstom pokazivao na džemper s fotografije. Naslov izložbe je u svom produžetku imao pitanje: a sutra? I svi su znali da je u tom pitanju sadržan odgovor, ali su se nadali da sutra neće doći. Kažem: svi, a pritom mislim na intelektualce koji su šutjeli, sklanjali se, u promiskuitetnim sarajevskim noćima, od moralne obaveze da barem kažu kako ipak nije u redu da granate mrve gradove. Jedan je fotograf pripadao rijetkim koji su postavljali pitanja.
Nakon deset mjeseci rata, u Sarajevu možeš čuti “intelektualce” koji pitaju: zašto nam se ovo desilo, i zašto tako brutalno? Nepametni, oni ne vide da je odgovor: Zato!
Upravo zato.
I zato jer sva pitanja sada dolaze prekasno.
ŽIVOTINJE.
Sve ovo počinje da mi prija. Opasnosti ima dovoljno, a tuge u izobilju. Ležim i ne prestajem misliti: koliko dugo se može podnositi ovakav život. Na mojim prsima spava mačka. Ona je odabrana; iznad njenih kosih zjena – šara je u obliku slova M. Ja to nisam znao: ti si mi to otkrila onog dana kad sam podivljao i poželio da ju smrskam; da smrskam njenu mačju prirodu. Tad si mi otkrila šaru na njenom čelu i rekla: M imaju samo one mačke koje je Muhamed milovao. Otad joj puštam na volju, da spava gdje se zatekne. Ne znam koliko se još dugo može podnositi ovakav život. Svaki put me podiđu srsi kad se na tutnjavu spolja mačka iz sna prene, i tada na prsima osjetim sporo izvlačenje pandži…
Sarajevo, februar 1993.
BH Dani, Sjećaš li se Sarajeva, 03.04.2008.
Priredio: Radimir Lazić
Autor/ica 👤tačno.net
