Edin Grbić: SAN

Autor/ica 👤tačno.net 21.6.2016. u 13:24

Povezani članci

SAN

Sve su mi uzeli

Pet sati. Budim se i odmah ustajem. Izađem onako bunovan na tavan, otvorim čepenjak i siđem na avliju. Zapalim i gledam sve je na svom mjestu. Avlija taze okrečena, posađeni su šeboji, tu je smokva, šipak i platan. Pjeva slavuj. Pušim i gledam grad kako se budi. Nabrzake obučem šorc, majicu, japanke i polako se išunjam kroz avlijska vrata. Hum se već umiva suncem dok ja krmeljavih očiju lutam ulicama. Pogledam nebo modro plavo. U sunce se ne usuđujem ni pogledati. Mostarsko nebo i Sunce ne pokušavaj opisati probali su mnogi. Moraš se tu roditi da bi ga volio. Može se samo vidjeti Srcem. Žurim da zagrlim Stari most i poljubim Neretvu. Nekako sam se uvijek bojao da ih neću zateći gdje sam ih juče ostavio. Tu su hvala Bogu pomislih i zapalih cigaru. Dobro je da se misli ne čuju barem je čovjek negdje slobodan. Laganice zu cigaru dovučem se do Evrope. Još se jednom okrenem. Tu su i Stari i Neretva. Hvala Bogu. Ko mi može ovo uzeti? Niko. Moje a svačije. Nastavim dalje, vakat je za kafu a gdje drugo već u Fejićevoj. Samo sjedneš i dođu kafa i čaša vode. Ne moram ništa reći konobaru. Ko pije u ovaj vakat nešto drugo. Već je tu nekoliko “pacijenata”. Uvijek isti. Prolaze ljudi a ja ćeifim i slušam komentare. Ko ovo ne voli nije Mostarac. “Vidi ove, majke ti, kome se ona namontirala sabahilde. Im’o bi i ja `vake noge da sam s vrha Brankovca. Valja brato svaki dan deset puta u štikli gore dole”. Uživam i pušim. Ko mi može ovo uzeti? Popijem laganice kafu i kući ali s druge strane. Valja završiti redovni obilazak grada. Evo me opet pred avlijskim vratima. Otvorim, mirišu peksimeti. Babo sjedi pred njim fildžani i čeka. Majka ronca: ”Deset puta sam prosula vodu za kafu ali ovaj neće da pije bez tebe. Boga pitaj kud se ti sabahilde vucaraš”. Babo se osmjehne, zna on. Pušimo i šutimo. Donese majka kafu, miriše avlija. Ko mi može ovo uzeti? Primaknem fildžan usnama, srknem. Opržim se i prenem. Pogledam na sat. Dva sata i sedam minuta, Minhen, Njemačka. SVE SU MI UZELI.

NA BALKONU

Dobro je, vraćam se kući

Kažu postoje bića koja zabilježe svaki trenutak našeg života. Bacam pogled lijevo, desno. Vani pada kiša. Isturim glavu preko ruba balkona da se umijem s tvoje česme. Bože! Dokle više ovako? Čujem ti glas: ”Šta hoćeš sve sam ti dao. Nisam ja kriv što ne znaš, što si izgubio”. Pogledam ovoga sa desne strane. Sjedi mirno, spustio olovku i šuti. Ništa dobro. Pred njim prazan list. Isturim glavu još više. Brojim kišne kapi. Više je suza na licu. Od koga ih krijem? Ovaj s lijeve strane satra se od pisanja. ”Snimaš li išta ili samo pišeš”? Sliježe ramenima dok mu se kiša slijeva niz krila. Skonta na brzinu koga trebam pitati. Režisera. Isturim se još više i poletim. Mašem rukama hvatam zrak. Mokar je i klizav od kiše. Džaba ti je, sada padaš. Čujem glas. ”Platio si kartu sad gledaj”. Praznina. Sjedam u auto. Pogled mi poleti prema gore. Nemoj, zakleo si se da nećeš. Moram.

Na balkonu stoje otac, majka i nena. Ne mašu, slute da nema povratka. Nema suza odavno su ih isplakali. ”Spasi se ti barem sine. Lako je za nas, mi smo svoje proživili”. Više peku te riječi od Džehenemske vatre. Jesam li morao otići? Auto krenu. Zadnji pogled. Stoje i ne dišu. Dobro sam to vidio. Vozimo se pored desete. Tu sam išao u školu. Nigdje nikoga, nema djece da igraju klikera. Tu sam se prvi put poljubio. Bilo me stid, nisam znao. Ni ona nije znala. Nije važno ionako joj se ni imena ne sjećam. Lažeš sam sebe to se ne zaboravlja. Staro Veležovo. Sve kafić do kafića. Čudan je Mostar. Raja se skuplja pred jednim a ostali zjape prazni. Poslije presele na drugo mjesto i tako generacijama. E ovde sam popio prvu korpu. Sada znam i zašto, tek sada. Imao sam pogrešno ime. Mene su drugačije odgojili. Jesam li zbog toga u autu a oni na balkonu. Odakle mi samo dolaze misli? Šuti, gledaj film! Zovnica. Postajem svjestan odlaska. Stani! ”Žurimo nećemo proći na granici.” STANI! Stao je. Izlazim i zapalim. Posljednji pogled. Gledam kako umire voljeno biće. Kako su mogli? Lijeva strana gori. Stari most ne vidim od dima. Kao kod insana duša Mostara je lijeva strana. Desna je dunjalučka. Tijelo da pobijedi dušu, razum da pobijedi srce, nemoguća misija. Nabrajam ulice u sebi. Šetam svojom rutom, Avenija pa prema Rondou, kroz Liska ulicu do Starog Mosta. Na mostu bi uvijek stao da zapalim. Pušiš i gledaš Neretvu. Merak, šta merak,meračina. Sada ga ne vidim od dima. Neka, nemoj prekidati sanjaj još malo. Naučio sam plivati na njoj. Jednom umalo ne osta u njezinom zagrljaju. Da si bogdo ostao prošaputah. Ne bi gledao ovu bruku i sramotu. Spasila me Goca. Više mi je bilo krivo što me žensko spasi već da sam se udušio. Mostarska tvrda glava. Čudni smo mi Mostarci nekako na svoju ruku ali u duši dobri. Pa ko onda dole pali i ubija? Neka bolan gledaj film. Mostar je bio grad bisera. Greta Habiba, Aco biciklista, Zijo i mnogi drugi. Koliko me je puta uslikao Aco praznim aparatom da mu kupim Herbu? To su mi sada najdraže slike. Drugih nemam. Kada bi barem mogao izraditi ove iz glave da ih podijelim sa dragim ljudima. Mostarke su posebna priča. Ni u prodavnicu brato a da se nisu namontirale. Ufurane misliš a nisu. Pusti to sada, sudbina. Kasniš u razvoju dvadeset godina govorio mi je Fufla. On ne kasni. Mrtav je. Barem ne gleda ovu bruku ili gleda, ko bi znao. Nastavi rutu ko zna kad`ćeš šapće mi nešto. Fejićeva. Kafu obično pijem sam sa svojim mislima. Volio sam posmatrati ljude. Trznu me tapšanje po ramenu. “Ispuši li je bolan više? Taman ću i ja zijaniti glavu zbog tebe.” Moram prekinuti, ostao sam na Fejićevoj. Nastavit ćeš ti, tješim se. Čujem glas ”gledaj, platio si”. Neću, dosta je. Radi što hoćeš svejedno je. Vidim ona dvojica odlaze. Krik i sudar tijela i betona. Ne osjećam ništa. Dobro je, VRAĆAM SE KUĆI.

Edin Grbić