Sa’diyya Shaikh: Allah, skriveno blago i Božije žensko

Povezani članci

• Treći dan 2. Fažana media festa u znaku dokumentarnog filma i različitosti          
• Telo nikada ne laže
• Predstavljanje knjige prof.dr. Esada Bajtala u Mostaru
• Albert Camus: Četiri zapovijesti slobodnog novinara
• Odlazak poslednje heroine
• Peti dan Fažana Media Festa

Piše: Sa’diyya Shaikh- University of Capetown 

Prevela i prilagodila: Amila Buturović

Historijski gledano, islamska teologija je izričito ikonoklastična. Bog je ne samo izvan svakog roda nego i izvan bilo kakvih antropocentričnih usporedbi. Ideja Boga kao Oca nije dio dominantnog muslimanskog imaginarija. Naprotiv, islamska teologija naglašava rodno neutralne raznolikosti Božijih osobenosti upravo da bi ljudska mašta mogla prihvatiti sveokupnost Boga. Božija imena, to jest atributi, su u glavnom fokusu islamske teologije jer su ljudska bića, kao i sva druga Božija stvorenja, ontološki utemeljena i povezana sa različitim kombinacijama tih Božijih atributa, te je jako bitno razmotriti Božije atribute kad god se ispituje pojam i pitanje roda iz teološke perspektive.

Uprkos teološkom odstupanju od antropomorfizma baziranog u rodu, arapski jezik kao jezik Kur’ana i rane islamske teologije je duboko ukorijenjen u rodnim različitostima.  Allah, arapska imenica za Boga, se obično veže za muški rod i za nju se koristi zamjenica “On” (huwa), mada se u islamskoj teologiji izričito negira asocijacija Boga sa sociološkim pojmom maskuliniteta. U potrebi da naglasim neprikladnost te asocijacije, kao i potrebi da podvučem teološku postavku da je Bog rodno neodređen, ja često u svojim izlaganjima naizmjenično koristim “On” i “Ona” kako bih spriječila bilo kakvo podsticanje ishodišne ili podsvjesne valentnosti shvatanja Boga kao muškarca.

Korištenje ovakvih rodno inkluzivnih zamjenica za Allaha izaziva različite reakcije među muslimanima u publici: mlađi među njima ih u stvari smatraju vrlo zanimljivim i uvjerljivim, dok se starije generacije osjećaju dosta nelagodno kad čuju primjenu ženske zamjenice za Boga. Moje mišljenje je da je ta nelagoda prouzrokovana činjenicom da je patrijarhalni poredak ustoličio muško predstavljanje Boga kao normativno, čak iako je to samo simbolično i jezički, pa se predstavljanje Boga kroz žensku zamjenicu čini neprihvatljivim i disonantnim. Muslimani, kao uostalom i sva abrahamska svojta, su duboko ukorijenjeni u patrijarhatu. Iako muslimani ne njeguju predstavu Boga kao Oca, njihova duga historija prihvatanja androcentrizma, muškog autoriteta, rodnih hijerarhija i implicitnih povezivanja maskuliniteta s Bogom je ozbiljno naudila razumijevanju muškaraca i žena kao cjelovitih ljudskih bića. Konačno, sva poimanja Božije prirode su usko povezana s poimanjem ljudske prirode i njoj svojstvenih međurodnih odnosa.

Unutar širokog dijapazona islamske misli, jedan od najvažnijih mislilaca koji nudi izuzetno hrabre stavove je Muhyi al-Din Ibn Arebi iz 13. stoljeća. Njegova briljantna razmišljanja o rodnim odnosima kroje vrlo osobenu i moćnu poetiku stvaranja, brige i duhovnosti svijeta isprepletenih s tematikom zemlje, majčinstva, ženskog, žena i Božijeg ženskog. Ovako piše Ibn Arebi:

“Zemlja nam daje sve koristi iz svog bića (dhat) i predstavlja mjesto (mahall) svega dobrog. Ona je najmoćnija (a’azz) od svih tijela. … Ona je strpljiva (sabur), receptivna (qabila), nepromjenjiva, čvrsta. … Kad god se pomjeri iz strahopoštovanja prema Bogu, Bog je učvrsti uz pomoć planina koja su njena sidra. Na taj način ona se umiri kao što su smireni svi oni koji vjeruju u istinu. Od zemlje, svi vjernici uče o vlastitoj izvjesnosti. Ona je tako majka iz koje potječemo i kojoj se vraćamo. I iz nje ćemo se još jednom svi dići. Njoj se klanjamo i njoj se predajemo. Ona je svojevoljno prihvatila fizičku masu, tminu i težinu, samo da bi zaklonila blaga koja joj je Bog povjerio.”

Ovim evokativnim frazama Ibn Arebi predstavlja Zemlju kao izvor mnoštva i bogatstva koje je intimno vezano za božanstvo. Zemlja sažima Božije atribute moći, stabilnosti, snage, receptivnosti i suptilnosti, te predstavlja duhovni primjer za sve koji žele učvrsititi svoju vjeru, pronaći mir i sigurnost. Zemlja, dakle, odražava Božije atribute koji kontinuirano nude pouke za svakog vjernika koji želi napredovati u svom duhovnom potencijalu.

Štaviše, Ibn Arebijevo razumijevanje Zemlje evocira isprepletenost Božijih atributa koji nalikuju na predstavljanja Boga u Kur’anu. Davanjem Zemlji atributa al-Sabur (Strpljiva), to jest istog atributa kojim se spominje Bog u Kur’anu, autor eksplicitno povezuje Zemlju i Boga. Čuveni hadis gdje Bog kaže, “Nekada sam bio skriveno blago, ali onda sam poželio da me se spozna, pa sam stvorio svijet”, direktno je evociran u predstavi Zemlje kao lokacije koja krije to blago. Prikazivanje Zemlje kao majke kojoj pripadamo i kojoj se vraćamo je takođe direktna aluzija na ajet 2:156, “Mi smo od Boga i Bogu se vraćamo”.

U svim ovim osvrtima, Ibn Arebi nedvojbeno i eksplicitno veže Zemlju s božanstvom, predstavljajući je kao neiscrpni izvor stvaralačke, plemenite i majčinske dobrote. Uz postavljanje tako intimne duhovne i fizičke veze između nas i Zemlje, Ibn Arebi ujedno asocira ženske prokreativne mogućnosti s Božijim ženskim. Osim toga, preplitanjem majčinstva, Zemlje i rađanja sa božanskim osobinama kao što su moć, snaga i stabilnost, on nas jasno poziva da ne razmišljamo o tim kvalitetima kao rodno razdvojenim i raspoređenim u ženskom i muškom biću, nego kao kvalitetima koji su integralni i ravnopravni Božiji atributi. Poetika u kojoj Zemlja odiše božanskim prisustvom nudi duhovne pouke i predstavlja locus ljudskog postanka i povratka, i omogućuje nam da radikalno preispitamo pojmove tijela i utjelovljenja, materije, majčinstva i duhovnosti.

Za feminističku čitalačku publiku mora se naglasiti da ovakvi prikazi predstavljaju neprikosnoveno jedinstvo zemaljskog i božanskog domena, kao i duhovnog i tjelesnog. To su aspekti teologije koje je patrijarhalni poredak skoro uvijek podredio rodnim hijerarhijama. Ibn Arebijevo uzvišeno viđenje Zemlje i njenih bliskih povjerenika, ljudskih bića, jasno odbija utvrđene patrijarhalne dvojnosti. Takve dvojnosti umanjuju vrijednost Zemlje i smatraju je inferiornim domenom materijalnog i utjelovljenog svijeta koji se obično veže za žene i ženske atribute. U Ibn Arebijevoj postavci su upravo tijelo i Zemlja izvori majčinskih i generativnih istina ispunjenih duhovnim vrijednostima, te kao takve potpuno mijenjaju dominantna viđenja rodnih odnosa.

U drugim svojim radovima Ibn Arebi koristi metafore trudnoće, trudova i poroda kad opisuje proces stvaranja svijeta. U njegovom kozmogonijskom mitu Bog je usamljeno Jedinstvo prije nego što je stvorio Svijet i sva stvorenja, ali njihovo još nepostojanje unutar Jednog daje Jednom tegobu potencijalnosti i metafizički oblik trudničkog pritiska. Ibn Arebi detaljno opisuje ove teškoće koje još nepostojeća bića prave unutar Jednog i naziva ih karb, to jest trudničkim bolovima koje svaka porodilja iskusi. Kao reakciju na tegobe porođajnih kontrakcija, božanska stvaralačka moć koja se spominje kao Uzdah Milosrdnog (Nafs al-Rahman) izgura ta još nepostojeća bića kroz akt ljubavi i samilosti u domen bivstvovanja. Kao majke koje se porađaju, Bog rađa Svijet i tako objelodanjuje svoja skrivena blaga.

Na drugim mjestima, kroz svoju karakteristično fluidnu upotrebu rodnih metafora, Ibn Arebi opisuje Boga kao muškarca, a sva stvorenja kao ontološki ženska u odnosu na Boga, pošto Bog oplođuje svako biće životom. Ibn Arebi tu odvažno izjavljuje da ništa u svemiru nije muškog roda osim samog Boga. Svi koji su spolno muškarci su u stvari rodno žene, otvoreni cijelim bićem svom Stvoritelju. Ibn Arebijeva gipka i relacijska upotreba majčinskih i očinskih metafora nas kao čitaoce prisiljava da prihvatimo labilnije i fleksibilnije poimanje roda i njegove veze s božanstvom i ljudskim stvorenjima.

U Ibn Arebijevim vibrantnim, opipljivim metaforama mi se, dakle, susrećemo s Bogom koja je požudna i koja želi da je upoznamo, čiji su stvaralački potezi prikazani kroz jezik trudnoće, trudova i majčinstva. Ovakve metafore ukazuju na važnost iskonskih veza, unutarnjih poriva i međusobne pažnje između Boga i ljudskih bića. Osim toga, to je Bog kojem smo mi potrebni da bi realizirao, izrazio i ispunio svoje božanske potencijale, a to potpuno obara hijerarhije i patrijarhalne teologije koje postavljaju Boga kao prvenstveno svemoćnog, transcendentalnog i nezavisnog od svojih stvorenja. Ibn Arebijev Bog, dakle, nije onaj čija neprikosnovena moć zahtijeva potpunu poslušnost, nego Bog kojem su ljubav i žudnja glavni poticaj za stvaranje. Razarajući na taj način postojeće rodne hijerarhije, Ibn Arebi predstavlja vezu između Boga i ljudi kao prisnu i blisku međusobnu ljubav, što vodi ka novoj, drugačijoj teologiji brižnosti u kojoj se naglašava ontološki prostor za njegu i odgoj, i koja kao takva može da izgradi islamsku feminističku etiku na principima međusobne povezanosti i ovisnosti.

Za etičke, religijske i duhovne izazove današnjice, cijelom svijetu je potreban inkluzivniji teološki vokabular, ne samo da bi afirmisao subjektivitet žena, nego da bi i destabilizirao simboličku ekonomiju muškosti. Ulazak u marginalizirane izvore arhiva vjerskih tradicija koje omogućavaju potpuniju predstavu Boga, ljudskih zajednica i pojma stvaranja u okviru islamskog imaginarija je imperativ za svakog vjernika koji traga za širim i otvorenijim pojmovima ljepote, pravednosti i vrlina svog doba.