Saadat Hasan Manto: PISMO 1

Povezani članci

• I vrhunska umjetnost …i populizam
• Safet Zec: “JE L’ TI ŽAO POČITELJA?“
• Jovan Nikolaidis: Arsenu Dediću šapatom
• Sjećate li se Aleša Debeljaka?
• Umberto Eco: Pišem za mazohiste
• John Travolta o plesu sa Dianom: „Kao u bajci“

31 Laxmi Mansions,

Hall Road, Lahore

16 decembar 1951

Dragi Ujače!

Pozdravi!

Ovo pismo ti šalje tvoj pakistanski nećak kojeg ti ne poznaješ, niti ga poznaje bilo ko drugi u tvojoj zemlji sedam sloboda.

Ti bi trebao znati zašto je moja zemlja, odsječena od Indije, nastala i dobila nezavisnost, zbog čega sam uzeo sebi za slobodno da ti pišem. Kao i moja zemlja, i ja sam postao nezavisan i to na identičan način. Ujače, neću razrađivati tematiku i poentu obzirom da jedan sveznajući prorok kao što si ti može vrlo dobro zamisliti slobodu koju uživa ptice potkresanih krila.

Moje ime je Saadat Hasan Manto i rođen sam u mjestu koje je sada u Indiji. Moja majka je tamo sahranjena. Moj otac je tamo sahranjen. Moje prvorođenče također počiva u tom komadiću zemlje. Ipak, to mjesto nije više moja zemlja. Sada, moja zemlja je Pakistan, koji sam vidio pet ili šest puta ranije kao Britansku koloniju.

Nekada sam bio Sve-Indijski Veliki Pisac Kratkih Priča. Sada sam Pakistanski Veliki Pisac Kratkih Priča. Izdao sam nekoliko zbirki priča i ljudi me poštuju. U nepodijeljenoj Indiji tri puta su mi sudili, a u Pakistanu jednom, do sada. Ali Pakistan i ja smo tek na početku.

Britanske vlasti su smatrale da je moje pisanje pornografsko. Moja sopstvena vlada zastupa isto mišljenje. Britanske vlasti su me pustile na miru, ali ne očekujem da će to učiniti i moja vlada. Osnovni sud me osudio na tri mjeseca teškog rada i novčanu kaznu od 300 rupija.Moja žalba Višem sudu mi je donijela oslobađajuću presudu, ali moja vlada je mišljenja da pravda nije zadovoljena, tako da je sada podnijela žalbu Višem sudu moleći poništenje oslobađajuće presude te da budem kažnjen. Vidjećemo šta će Viši sud odlučiti.

Moja zemlja nije tvoja zemlja i duboko žalim zbog toga. Ako me Viši sud osudi na kaznu, ne postoje novine u mojoj zemlji koje bi objavile moje fotografije niti detalje vezane za sva moja suđenja.

Moja zemlja je siromašna. Nema kvalitetnog, umjetničkog papira, niti pristojnih štamparija. Ja sam živi dokaz tog siromaštva. Nećeš vjerovati, Ujače, ali bez obzira što sam autor 22 knjige, ja nemam svoju kuću u kojoj bih živio. I bićeš zaprepašten kad čuješ da ja nemam sredstvo u kojem bih se prebacio sa jednog mjesta u drugo. Ja nemam ni Packard ni Dodge; nemam niti polovno vozilo.

Ukoliko moram ići negdje, iznajmim bicikl. Ako mi se članak pojavi u novinama i zaradim 20-25 rupija, po rati od 7 rupija za kolonu, unajmim „tonga“-u i odem kupiti domaći destilirani whisky. Da je ovaj whiskey destiliran u tvojoj zemlji, bacio bi atomsku bombu na tu destileriju iz razloga što je to ona vrsta stvari koja te garantirano šalje u „kraljevstvo nebesko“ u roku od godinu dana.

Ali udaljavam se od teme. Sve što sam u stvari želio je da prenesem najtoplije pozdrave bratu Erskine Caldwell-u. Bez sumnje se sjećaš da si ga sudio zbog njegove novele „Mala Božja njiva“ na osnovu istih optužni s kojima sam se ja suočio ovdje – pornografija.

Vjeruj mi, Ujače, kada sam čuo da je ova novela optužena zbog svoje opscenosti u zemlji sedam sloboda, izuzetno sam se iznenadio. Napokon, u tvojoj zemlji sve je lišeno svog vanjskog pokrova kako bi se postavilo u izloge, bilo da je to svježe voće ili žena, mašina ili životinja, knjiga ili kalendar. Ti si kralj golih stvari tako da sam malo pogubljen i teško mi je shvatiti, Ujače, zašto si sudio Erskine Caldwell-a.

Da nije bilo mog brzog čitanja sudske osude, opio bih se do smrti utapanjem u ogromnim količinama onog našeg domaće destiliranog viskija zbog siline šoka koji sam preživio kada sam saznao o slučaju Caldwell.

U neku ruku, nesreća je da je moja zemlja propustila priliku da se riješi čovjeka kao što sam ja, ali da sam otegao papke ne bih pisao tebi, Ujače. Pokoran sam po prirodi. Volim svoju zemlju. Za nekoliko dana, uz božju pomoć, umrijeću i ako se ne ubijem, ionako ću umrijeti jer gdje se brašno prodaje po cijeni kakva je ona ovdje, samo osoba bez obraza i imalo srama može iskoristiti sve svoje predviđeno vrijeme na zemlji.

Tako, čitao sam Caldwell-ovu presudu i odlučio da se ne usmrtim ispijanjem ogromnih količina ovo naše lokalne pijače. Ujače, tamo u tvojoj zemlji, sve ima vještačku fasadu ali sudija koji je oslobodio brata Erskine-a je sasvim sigurno bez jedne takve fasade. Ukoliko je ovaj sudija – oprosti, ne znam mu ime – još uvijek živ, ljubazno te molim da mu preneseš moje pozdrave pune poštovanja.

Posljednji redovi presude ističu intelektualni doseg njegovog uma. On piše: „ Osobno mislim da ukoliko ovakve knjige budu zabranjene, stvoriće se nepotreban osjećaj znatiželje među ljudima koji može potaći njihovo traganje za razbludom, a to ipak nije svrha ove knjige. Apsolutno sam uvjeren da je autor odabrao da piše istinito o određenim segmentima američkog društva. Moje je mišljenje da je istina uvijek dosljedna literaturi i tako treba biti deklarirano.“

Upravo to sam rekao sudu koji je mene osudio, ali bili su odlučni i dosudili mi tri mjeseca zatvora sa teškim radom i novčanu kaznu od tri stotine rupija. Moj sudija je mišljenja da istina i literatura moraju biti držane odvojeno jedno od drugog. Svi se slažu s njim.

Spreman sam odslužiti svoja tri mjeseca, ali ovu novčanu kaznu od tri stotine rupija ne mogu da platim. Ujače, ti ne znaš da sam ja siromašan. Na težak rad sam navikao, ali ne i na novac. Imam oko trideset devet godina i čitav svoj život sam radio teške poslove. Samo razmisli o tome. Iako sam poznati pisac, nemam Packard.

Ja sam siromašan zato što je moja zemlja siromašna. Nekako se mogu snaći za dva obroka dnevno, ali mnogo moje braće nije te sreće.

Moja zemlja je siromašna, ali zašto je neuka? Siguran sam, Ujače, da ti znaš zašto, zato što ste i ti i tvoj brat Jonh Bull zajedno predmet koji ne smijem dirati jer neće baš biti muzika za tvoje uši. Obzirom da ti pišem kao mladić pun poštovanja, trebao bih takav ostati od početka do kraja.

Sigurno ćeš me, pun zaprepaštenja, pitati zašto je moja zemlja siromašna kad se diči sa tako mnogo Packard-a, Buick-a i Max Factor kozmetikom. To je uistinu tako, Ujače, ali neću odgovoriti na tvoje pitanje jer ako pogledaš u svoje srce pronaći ćeš odgovor ( ukoliko nisi odlučio da ti ga neki vaš briljantni hirurg izvadi).

Taj dio populacije moje države koji voze Packard-e i Buick-e u stvari nisu iz moje zemlje. Tamo gdje žive siromašni ljudi poput mene ili još siromašniji, to je moja zemlja.

 To su jako gorke stvari; ali šećer je ovdje deficitaran; u suprotnom bih svoje riječi uobličio kako dolikuje. Ali, šta s tim! Nedavno sam čitao knjigu Evelyn Waugh „ Ljubljena“. On je, naravno, iz zemlje tvojih prijatelja. Vjeruj mi, bio sam tako impresioniran tim djelom da sam momentalno sjeo da ti pišem.

Oduvijek sam ubijeđen u individualne genije pronađene u tvom dijelu svijeta, ali nakon čitanja ove knjige, postao sam njegov doživotni obožavaoc. Koja izvedba, kažem ja! Neki uistinu uzbuđujući ljudi žive tamo.

Evelyn Waugh govori da u tvojoj Kaliforniji smrt može biti uljepšana i da postoje ogromne organizacije koje se brinu o tome. Bez obzira koliko je neizgledan preminuli bio za života, nakon smrti mu se može podariti željeni izgled. Postoje obrasci u kojima se naznače  preference. Vanrednost završnog produkta je zagarantirana. Smrt može biti uljepšana do željenog nivoa, sve dok si u mogućnosti platiti cijenu. Postoje stručnjaci koji će izvesti ovaj delikatni zadatak do savršenstva. Vilica preminule voljene osobe može biti naknadno operirana i osmijeh sveca ugrađen na lice. Oči se mogu zacakliti a čelo može izgeldati kao luminirano. I sav ovaj posao je urađen fantastično  da može zavarati i ona dva anđela čiji zadatak je da te uzdignu nakon polijeganja u grob.

Ujače, Boga mi, tvoj narod je jedinstven.

Čulo se da žive ljude operišu i uljepšavaju pomoću plastične hirurgije – puno se govorilo o tome ovdje – ali nije se znalo da i mrtve isto tako uljepšavaju.

Netom je jedan tvoj sugrađanin bio ovdje i neki prijatelji su me upoznali s njim. Do tada sam već pročitao knjigu brata Evelyn Waugh-a i čitao sam kuplet na Urduu tvom zemljaku koji nije mogao razumijeti. Međutim, činjenica je , Ujače, da su nam lica izobličena do neprepoznavanja, čak i nama samima. I tako imamo tebe koji možeš učiniti da i mrtvi izgledamo ljepše nego smo to bili za života. Gola istina je da samo ti imaš pravo da živiš na ovoj zemlji; mi ostali samo ubijamo vrijeme.

Naš slavni Urdu pjesnik Ghalib je napisao prije otprilike stotinu godina:

Ako je sramota nakon smrti moja sudbina

Trebao bih okončati utapanjem

Poštedilo bi me pogreba i ne bi bilo nadgrobnog kamena

koji bi označio mjesto mog posljednjeg počivališta

Ghalib se nije plašio da će biti osramoćen tokom života zato jer je od početka do kraja to bio njegov usud. Ono čega se plašio je sramota nakon smrti. Bio je otmjen čovjek i ne samo da je strahovao što će se desiti nakon što umre, bio je siguran šta će se desiti njemu nakon što ode. I zbog toga je izrazio želju da dočeka svoj kraj utapanjem tako da ne bude ni pogreba niti groba.

Tako bih volio da se on rodio u tvojoj zemlji. Bio bi nošen do svog groba uz fanfare i preko njegovog počivališta neboder bi bio sagrađen. Ili da se usliši njegova želja, njegovo mrtvo tijelo bi bilo položeno u kovčeg od stakla i ljudi bi dolazili da ga vide kao što idu u zoološki vrt.

Brta Evelyn Waugh piše da u tvojoj zemlji ne samo da mogu uljepšati mrtve ljude nego i mrtve životinje također. Ako pas izgubi svoj rep u saobraćajnoj nesreći, može dobiti novi.

Kakav god fizički nedostatak da su mrtvi imali za života uredno su popravljeni nakon smrti. Onda su ceremonijalno sahranjeni i grob im je prekriven vijencima cvijeća. Svake godine na dan smrti ljubimca , vlasnik dobija kartu sa natpisom koji sadrži nešto kao: „U raju, tvoj Tammy (ili Jeffie) maše repom (ili ušima) misleći na tebe.“

Što dovodi do zaključka da su vaši psi bolji od nas. Ovdje danas umreš, sutra si zaboravljen. Ako umre neko u porodici, nesreća je za one koji su ostali a koje se često može čuti kako zapomažu:“Zašto je ovaj nesretnik umro? Trebao sam ja.“ Istina je, Ujače, da mi ne znamo ni kako živjeti niti kako umrijeti.

Čuo sam od jednog tvog sugrađanina kako nije bio siguran kakav pogreb želi, pa je postavio „sahranu“ za samog sebe dok je još itekako bio živ. On to svakako zaslužuje jer je živio vrlo otmjen i luksuzan život u kome se ništa nije dešavalo ukoliko to on nije želio. Želio je eliminirati moguće propuste; i tako je opravdano nadgledao svoj posljednji obred za života. Što se desi nakon smrti nije poznato ni ovdje ni tamo.

Upravo sam pregledao novo izdanje Life-a (od 5 novembra 1951, međunarodno izdanje) i saznao o najpoučnijem aspektu Američkog života. Na duplerici je predstavljen pogreb najvećeg gangstera tvoje zemlje. Vidio sam sliku Willie Moretti-a (neka počiva u miru) i njegov veličanstveni dom, koji je nedavno prodao za pedeset pet hiljada dolara. Također sam vidio njegov posjed od pet akra gdje je želio živjeti u miru, daleko od svjetske destrukcije. Bila je i njegova slika, sklopljenih očiju, leži na krevetu, poprilično mrtav. Bila je i slika njegovog pet hiljada dolara vrijednog kovčega i pogrebne procesije od sedamdeset pet auta. Bog mi je svjedok, oči su mi zasuzile.

Neka bude prašina u mojim ustima, ali u slučaju da ti umreš, neka bude grandiozniji oproštaj od ovog Willie Moretti-ja. Ovo je usrdna molitva ubogog Pakistanskog pisca koji čak nema ni bicikl da vozi. Mogu li te zamoliti, kao najdalekovidijeg čovjeka u tvojoj zemlji, da i ti isto obaviš generalnu probu svoje sahrane za života. Ne možeš to ostaviti drugima; oni uvijek mogu napraviti greške, kad su pogrešivi.  Može se desiti da tvoja fizička pojava ne privuče željenu pažnju kad premineš. A isto tako je moguće da si ti već prisustvovao svom pogrebu do vremena kada dobiješ ovo pismo. Ovo kažem ne samo zato što si mudriji, već i zato što si ti moj Ujak.

Prenesi moje tople pozdrave bratu Erskine Caldwell-u i sudiji koji ga je oslobodio tužbe za pornografiju. Ukoliko sam te uvrijedio na bilo koji način, preklinjem tvoj oprost. Sa iznimnim poštovanjem,

Tvoj ubogi nećak,

Saadat Hasan Manto

stanovnik Pakistana

( Pismo nije bilo moguće poslati zbog neplaćene poštarine)  

Prevala Aida Omanović