Rodno putovanje: ženska putopisna subverzija

Autor/ica 👤Nikola Vučić 14.5.2018. u 23:14

Izdvajamo

Tema jezika također zauzima vrlo važno mjesto u ovoj knjizi - »Jugoslavenski književnici morali su osnivanjem nacionalnih država otkriti i prihvatiti da govore i pišu jezikom s novim imenom« (285). Autorice osuđuju jezično čistunstvo i cenzuru koja se konkretno i izravno obrušila na jezičnu praksu. Sve to znači »ukidanje mogućnosti poetičkog kombiniranja različitih jezičnih elemenata« (285). A »cjelokupna destabilizacija u postjugoslavenskim kulturama počinje od prešućivanja, rušenja ili krivotvorenja činjenice da u Jugoslaviji nije bilo jednog krovnog, već nekih 16 jednako službenih jezika« (285). Danas »pitanje izbora i njegovanja jezika (...) se za pisca postavlja kao novi inicijacijski ispit na putu stapanja s kolektivom, što je u osnovi zahtjev za cenzurom ako ne ubojstvom teksta« (286).

Povezani članci

Foto: N1 BiH

Prikaz knjige: Marina Matešić i Svetlana Slapšak: Rod i Balkan. Durieux, Zagreb, 2017.

Piše: Nikola Vučić, Književna republika

U Hrvatskoj od 90-ih godina prošlog stoljeća pojam »Balkan« izaziva kod nacionalnih kulturnih i političkih elita poseban antagonizam. Pojam »rod« također, osobito intenzivno posljednih godina. Izlaskom knjige naslovljene »Rod i Balkan« autorica Marine Matešić i Svetlane Slapšak hrvatskim (i uopće balkanskim) kulturnim prostorom iznova se artikulirao subverzivan glas afirmacije ovog geografskog i kulturnog prostora iz poliperspektivne vizure dviju upućenih autorica. Zašto je Balkan omražen i na samom Balkanu? O tome je vrlo iscrpnu studiju »Balkan: od geografije do fantazije« 2013. godine također u Hrvatskoj objavila Katarina Luketić, koja je opisala da novouvedeni pojam Zapadnog Balkana ima sugestivnu funkciju duhovne i civilizacijske orijentacije ovog geografskog teritorija, te da baš »zapadnost« ublažava negativnu obilježenost Balkana u imaginativnoj geografiji. Knjiga koju prikazujemo »Rod i Balkan« inkorporira dvije studije. Prvi dio knjige naslovljen je kao »Porodnjavanje balkanizma« (11-205), a drugi dio »Putovanje do druge, s preprekama« (209-306) i u međusobnoj su dijaloškoj i sadržajnoj povezanosti. Na deset stranica (307-316) popisa bibliografskih jedinica prostire se bogata i interdisciplinarna literarna, stručna i znanstvena građa s kojom su autorice (ne)izravno komunicirale ispisujući stranice ove knjige, što dodatno potvrđuje znanstvenost i metodološku korektnost Marine Matešić i Svetlane Slapšak. Budući da knjiga sadrži ukupno 323 stranice i da je koliko sadržajno povezana, toliko i kompleksna zbog široke lepeze informacija koje objedinjuje i s kojima upoznaje čitateljstvo, u prikazu ćemo se osvrnuti na one elemente koje ću odrediti kao bitne i za koje smatram da će biti poticajne čitateljicama i čitateljima prikaza da cjelovito pročitaju »Rod i Balkan«.

U Uvodu se navodi kako se »opresivni diskurs o Balkanu kao o mračnoj strani europskog nesvjesnog, smješten u Europi samoj, postupno formirao kroz barem dva prethodna stoljeća, a intenzivnije kroz putopisnu literaturu u drugoj polovici 19. stoljeća« (18). Stoga, ova knjiga – između ostaloga – »nudi primjere porodnjavanja balkanizma, kao i analize same rodne strukture balkanizma. Za svoj materijal koristi se najviše putopisima osamnaestog i devetnaestog stoljeća, dakle, iz rane faze stvaranja balkanističkog diskursa, te posebice analizira one napisane ženskom rukom« (19). Autorice se pozivaju i na Saidov Orijentalizam želeći u početku naglasiti da termini, kako rodni, tako i oni imaginarno-geografski, poput Orijenta, Balkana i Zapada, često korišteni u ovoj knjizi – »ne korespondiraju ni s jednom stabilnom stvarnošću koja postoji kao prirodna činjenica« (1995: 331). Matešić i Slapšak naglašavaju kako je putnica »po Balkanu prije Balkanskih ratova i Prvog svjetskog rata bilo općenito vrlo malo u odnosu na muškarce iako su uglavnom bile vrlo uspješne u stjecanju popularnosti te su se do 20. stoljeća više zanimale za putovanje i pisanje o društvenom životu Istanbula i primamljivosti ‘orijentalnog’ plemstva, naročito posvećujući pozornost haremima i ženskim kupeljima« (42). A da su područjem Balkana putnici u prošlosti dominantno bili muškarci, potvrđuju i autorice u ovoj knjizi. One nas, nasuprot toga, upoznaju sa putovanjima žena ovim geografskim područjem tijekom 18. i 19. stoljeća i predstavljaju specifičnosti njihove putujuće prakse susreta s Drugim. Putnice poput Dore d’Istrije, Marije Karlove, Pauline Irby, Mary Montagu, Georgine Mackenzie i Jelene Dimitrijević u ovoj knjizi zauzimaju posebno mjesto, ali one nesumnjivo trebaju zauzeti posebno mjesto i u balkanistici kao znanstvenoj disciplini uopće.

Posebno je zanimljiv odnos koji su pojedine putnice imale prema Balkanu, Orijentu i haremima. Mary Wortley Montagu smatra se jednom »od prvih putopisaca po Orijentu uopće« (67), a o Balkanu je zapravo pisala tek usputno doživljavajući ga kao smetnju na putu do Istanbula. U ovom prikazu ističemo njezinu viziju harema, budući da je upravo nakon nje »haremska literatura postala privilegirano mjesto proizvodnje orijentalističkog znanja« (68). Naime, za razliku od harema u očima muškaraca tog vremena koji je značio »prostor vlastitih poligamijskih seksualnih fantazija, za Montagu je harem prostor ekskluzivne ženske društvenosti, mjesto umjetnosti i kontemplacije, kao i mjesto u kojem promišljanja o vlastitom položaju (…) postaju moguća« (68-69). Dora d’Istria ističe kako su žene imale slavnu ulogu u suvremenoj povijesti ovih zemalja te da je premalo riječi koje bi opisale ženski doprinos njihovoj emancipaciji. Ovim promišljanjem Matešić i Slapšak započinju cjelinu »Dora d’Istria: feministička balkanologinja« u kojoj nas upoznavaju sa ovom pan-balkanskom i pan-europskom ženom imaginarnih albanskih, grčkih i latinskorumunjskih korijena te političko i društveno europski angažiranom intelektualkom, putnicom i znanstvenicom.

Naime, »važnost njezinih djela i djelovanja, kako za europsku, tako i za balkansku javnost, možemo vidjeti u obilju književnih i biografskih recenzija i zapisa koje su joj europski časopisi posvetili« (88). Za nju je »ideja slobode nešto što obuhvaća kompleksnu transformaciju političkog, kulturnog, ali i intimnog, odnosno privatnog života, jer kao što je ideja i pojavnost ropstva, tiranije i pokoravanja vidljiva u svim porama javnog života, ona sipi i u privatne živote ljudi« (100). Autorice knjige prenose i to da Dora d’Istria »istražuje opresivne diskurse vezane uz pitanja intime i ljubavi, ženskog ludila i menstruiranja, (ne)čistoće, majčinstva, fizičke inferiornosti žena, ali i pitanja ljepote i izgleda, polagano ocrtavajući kompleksnost patrijarhalnog sustava u europskoj prošlosti kao primjer razvoja civilizacije« (101). Njezin balkanski putopis Les femmes en Orient valja, napominju nam Matešić i Slapšak, čitati kao socio-političku mapu povijesnih, kulturnih i društvenih specifičnosti društava Balkana kao sastavnog dijela onoga što Europa toga doba geografski vrlo arbitrirano označava kao Orijent ili Istok: taj tekst iz 1859. godine mogli bismo »s lakoćom vidjeti kao prvi feministički traktat o Balkanu jer sa svojom glavnom temom, položajem i napretkom žena u balkanskim društvima, predstavlja djelo kojem prema istraživačkoj dubini i kompleksnosti analize do današnjeg dana nema puno ravnih« (101). Naime, napomenimo ovdje da je poznato iz ranijih studija o Balkanu da se na ovom geografskom prostoru zapravo »vidi ono što se želi vidjeti, a ne ono što tu doista postoji u određenom vremenu. Diskursi o Balkanu obilježeni su esencijalizmima i imaginativnim predodžbama koje se tijekom vremena prenose, ponavljaju i nadograđuju, bez obzira na stvaran povijesni kontekst« (Luketić, 2013: 25). Braneći pak kulture i zajednice Balkana od predrasuda mnogobrojnih zapadnih pisaca, »Dora d’Istria opisuje svoja iskustva gostoprimstva kao razmeđe intimnog i političkog koje u putopisu postaje prostor u kojem je moguće govoriti i o rodnoj i o političkoj emancipaciji« (111).

Vrlo zanimljiv, sadržajan i »zavodljiv« dio u knjizi odnosi se na uvid koji autorice donose o stvaralaštvu, životu i putovanjima Marije F. Karlove – Ruskinje na Balkanu o čijim se zapravo putovanjima ovim područjem ne zna mnogo. Premda je još 1870. godine njezin putopis objavljen u Europskom vjesniku (Vestnik Evropy), autorice navode kako s ruskog jezika nije preveden. Karlovu kao prvu rusku putopiskinju na Balkanu spominje i Maria Todorova u Imaginarnom Balkanu (2009: 83), a Matešić i Slapšak navode kako se Karlova »koristi identitetama Europljanke i Ruskinje kao zamjenjivima, oslikavajući ih istim potezom kista, da bi u isti mah oba dovela u opreku sa suštinskim neeruopskim identitetom žene s Balkana« (143). Njezin ženski putopis, naime, »u isti mah remeti i osnažuje balkanistički i orijentalistički diskurs« (147). U cjelini o Paulini Irby i Georgini Mackenzie autorice studije »Rod i Balkan« Marina Matešić i Svetlana Slapšak napominju kako »putopiskinje u 19. stoljeću vode dvostruku bitku za uspostavljanje svojega prava na slobodu kretanja i da ih se percipira kao autoritete. Za ženu moć se zadobija, a disciplina uvodi jedino putem jezika« (192). A »jeziku discipline uvijek je potreban i jezik otpora bez kojeg bi disciplina bila izlišna, poput ironije i humora u riječima kršćanske raje, ali i siktanja, režanja i negodovanja u prikazima izobličenih Turaka i hanuma, harema i medresa, i nezadovoljnog brujanja muslimanske raje po čaršijama kasaba kojima putuju« (192-193). Paulina Irby na Balkanu je na određen način – kako u osobnom, tako i u političkom smislu – pronašla svoj dom: ona je zbog svojih »prvih balkanskih putopisa veliku čast stekla među društvenim i akademskim krugovima Britanije, a zbog putovanja i humanitarnog rada, ona i Mackenzie pozivane su na mnoge ugledne skupove i konferencije« (200). Naime, »osim brojnih privremenih izbjegličkih kampova i škola koje je otvorila i financirala, do kraja je života nastojala sačuvati svoju školu za djevojčice u Sarajevu. Njezino je ime s vremenom postalo neraskidivo povezano s patnjama svih južnih Slavena pa i drugih na Balkanu, a dom koji je ondje pronašla bio je čudna smjesa britanske napuhanosti i nadmoći i misionarskog poziva da pomaže siromašnima i unesrećenima« (201).

U sljedećem dijelu knjige naslovljenom »Putovanje do druge, s preprekama«, autorice se iznova vraćaju na ime Dore d’Istrije te propituju razloge zbog kojih ovu putnicu neki od velikih istraživača i kritičara balkanskih imaginarija, poput Marije Todorove i Michaela Herzfelda, tek usputno spominju. One se, između ostaloga, pitaju – »je li riječ samo o problemu današnjeg istraživača s autoricom i osobom koja je živjela pun život, zadobila ugled i slavu, i završila plodnu karijeru bez vidljivih frustracija, siromaštva i zaborava« (209). U ovom poglavlju Matešić i Slapšak odgovaraju na neka pitanja poput onoga koja je nacija, odnosno etnička grupa bila u političkoj agendi Dore d’Istrije ili kakva je bila njezina geo-politička perspektiva Balkana. Uz ova pitanja, u studiji nude i odgovore na postavljeni upit o tome što bi značila riječ »internacionalno« u slučaju Dore d’Istrije; kakvu ulogu imaju žene u njezinu mišljenju o Balkanu; te kakav se imanentni koncept kulture može naći u pisanju Dore d’Istrije.

Pozivajući se na termin kripto-kolonijalizam koji je uveo antropolog Michael Herzfeld, a koji ga »definira kao tampon-zonu između koloniziranih zemalja i onih koje još nisu ukroćene« (273), autorice ispisuju (273-289) novo poglavlje u kojem propituju točke suradnje s patrijarhatom i upućuju kako se najuvjerljiviji primjeri kripto-kolonijalizma pojavljuju baš »poslije nastanka novih država, nasljednica Jugoslavije, i pokrivaju, kako posao imaginiranja prvobitne faze, tako i posao adaptiranja na europske standarde i novi globalni kapitalizam« (273-274). Utvrđuju kako se u »svim novim društvima realni (…) status žena pravni, socijalni i kulturni, znatno snizio i pogoršao. U mnogim aspektima novih kultura, unutar nacionalno strukturiranog reprezentativnog sloja, koji je temeljna tampon-zona, za žene je predviđen položaj onog još neukroćenog, ali u pripremi za kolonizaciju« (274). Autorice se dotiču kako ratne, tako i izbjegličke jugoslavenske književnosti oko koje, primjećuju, ima niz nesporazuma: »književnici, novinari, publicisti, akademska populacija i mislioci iz bivše Jugoslavije našli su se u nelagodnoj situaciji da pišu u potpuno novome kontekstu« (274), a nelagoda novog pisanja prepoznaje se u odnosu prema prethodno važećim književnim mjerilima. Uočavaju da »kulturni šok skretanja k nacionalizmu (…) dogodio se u Jugoslaviji prije rata, a produbio za vrijeme rata. U tome dobu stvaranja novih kulturnih vrijednosti i pojmova, nesumnjivog snižavanja kriterija s pojednostavljivanjem postupaka i idejnih konstrukcija, zajedno su se pojavljivale eksperimentalna, postmoderna, tradicionalistička patrijarhalna i ‘patriotska’ književna produkcija« (280). A ne čudi u takvim novonastalim nacionalističkim okolnostima da su »najviše javne netolerancije i napada doživljavali (…) autori čiji je književni rad sadržavao antinacionalistički, pacifistički, pro-jugoslavenski značenjski potencijal« (280). U takvom ozračuju kojim dominira kultura partikularnih nacionalizama bilo je (i ostalo) glasova koji ne pristaju služiti nacionalističkom ideološkom aparatu: »manjinske i marginalne skupine koje se nisu opredijelile za nacionalizam bile su gotovo automatski konstruirane kao ‘unutarnji neprijatelj’ te izložene pratećim postupcima nasljeđenim iz totalitarne ideologije – izolaciji, napadima u medijima, sprečavanju sudjelovanja u javnome diskursu« (281).

Knjiga »Rod i Balkan« Marine Matešić i Svetlane Slapšak završava poglavljem »A da promijenimo termin ‘rod’?« u kojem čitateljstvo izravno upućuju na intelektualni kritički angažman u pravcu propitivanja nekih ustaljenih termina – poput roda ili intersekcionalnosti, te odnosa prema njihovoj široj društvenoj i teorijskoj (ne)adekvatnosti. Zaključimo kako je ova knjiga izuzetan doprinos rodnom čitanju Balkana i da je ona zapravo nadogradnja balkanistike kao discipline od koje se baš na Balkanu neopravdano zazire.

Prikaz objavljen u Književnoj republici, 1-4/2018

Referirana literatura:

Matešić, M., Slapšak, S. (2017). Rod i Balkan. Durieux: Zagreb

Luketić, K. (2013). Balkan: od geografije do fantazije. Algoritam: Zagreb, Mostar

Todorova, M. (2009). Imagining the Balkans. Oxford University Press: Oxford

Said, E. (1995). Orientalism. Penguin Books: London