Rođeni – Drugi dio

Izdvajamo

• Ponekad se sjetim kako smo uživali u zajedničkom gledanju TV prenosa. Ljeti bi postavili televizor na sto i otvorili široki prozor. Igra reprezentacija, mnogo nas je u bašti restorana. Komentator je harizmatični Mladen Delić. Dešavali su se i lapsusi
• lopta dolazi do Zlatka Vujovića, koga Mladen naziva Zlatko Čajkovski. "Čuj Čajkovski", čudi se neko iz publike. Stara crno-bijela televizija često se kvarila, počela bi da leti slika. Nervoza raste, možda baš sad padne gol!? Boem iz našeg kraja, Kalta, uvijek stiže prvi do televizije. Kaubojski šešir je njegov zaštitni znak. Svi ga respektuju i puštaju da pokuša popraviti, iako rijetko uspijeva. Neko prilazi i udara dlanom po televiziji. Slika se smiruje! Dok traje prenos moj mali brat Dragan vješto vozi crveni, italijanski auto između stolova. Gol Jugoslavije frenetično se proslavlja…

Povezani članci

• Velika pobjeda malih ljudi
• Čedomir Petrović: Ima jedna modra rijeka … Valja nama preko rijeke
• Izlazi nova aplikacija Dnevnika Anne Frank
• Šukrija Meholjić: Srebrenica je dio mene
• “Ja volim svoj bluz” u Narodnom pozorištu Mostar
• Valentin Inzko: Kriza u Mostaru može se rešiti na pravedan način

Milan Draško – Fotografije iz privatnog arhiva

Drugi dio

Tandem Baka-Vaha

U dva uzastopna prvenstva Jugoslavije Velež je bio vicešampion. Zvezda postaje šampion 1972/73, a Hajduk 1973/74, zahvaljujući boljoj gol razlici. Hajduk i Velež osvojili su po 45 bodova, Splićani su imali gol razliku +32, a Velež +30. Velež je, po opštem mišljenju, igrao najbolji i najatraktivniji fudbal. Pamti se odličan nastup u Kupu Uefa u sezoni 1974/75. Velež je poražen u prvoj utakmici protiv Spartaka u Moskvi 3:1, ali pobjeđuje u Mostaru 2:0. Odlučio je gol u gostima. Zatim je savladan bečki Rapid (1:1, 1:0). Uslijedio je nezaboravni dvomeč protiv Derbi Kauntija (Derby County). Englezi dobijaju prvi meč 3:1. Borave u čapljinskom hotelu “Mogorjelo” uoči revanša. Golovima Primorca, Pecelja i Vladića (51. minut) Velež ostvaruje rezultat za prolaz. Englezi se žestoko bore i smanjuju na 3:1. Penal za “Rođene” u 86. minutu. Bajević je miran i precizan; 4:1 za plasman u četvrtfinale. Antologijska utakmica! Sljedeći protivnik je Tvente iz Enšedea. Marijan Matun Kvesić postiže jedini gol u prvom duelu, Holanđani u revanšu pobjeđuju 2:0.

Kad se slavna ekipa razišla, pojavio se novi dragulj, Blaž Slišković-Baka. Jugoslavija-Argentina 1979, trijumf protiv svetskog prvaka 4:2. Baka dobija poluvisoku loptu, leđima okrenut argentinskom golu. Čudesnom vještinom daje lopti neobičnu putanju, pada iza leđa omađijanog Argentinca. Sprint, udarac, gol! Simfonija! Pamtimo Sliškovićeve golove iz slobodnih udaraca (najefektniji protiv Torina 1985, u dresu Hajduku) i kornera. Fascinantni Zinedin Zidan obožava Baku: “Sjećam se sezone 1986/1987. kad je u Marseilleu igrao izvanredni veznjak Blaž Slišković, kojeg sam uživao gladati. Zaista, Slišković je bio čudesan igrač, koji je na zadivljujući način zabijao golove čak i izravnim udarcem iz kornera! Bila je to momčad Olympiquea koja je uz Sliškovića imala Papina, Francescolija, Forstera, Mozera, no meni je Slišković bio broj jedan. Danas su djeci idoli Messi i Ronaldo, a meni je idol bio Slišković.” Pitali su Sliškovića šta je toliko zadivilo Zidana? “U Marseilleu sam igrao najbolji nogomet karijere”.

Vaha je dao dva gola i najzaslužniji je za treći u finalu Kupa Jugoslavije 1981. (3:2 protiv Želje). Jedan Željin navijač duhovito je izjavio: “Buraz, mi njima nikako nismo mogli dati golova, koliko bi nama dao sam Vaha”! Spektakularan oproštaj, pun emocija, uoči odlaska u Nant.

Tandem Baka-Vaha imao je umjetničku auru. Nestašni dečko, koji je pio, pušio, zabušavao na treninzima i maestralnim potezom riješavao utakmice! I rasni strijelac snažne konstitucije i meke duše, kome su se navijači klanjali usred Beograda! Vahideeee, Vahideeee!

Velemajstorski turnir u Tbilisiju 1985, boravimo u hotelu “Iveria”, na jednom brežuljku. Tokom turnira igrana je utakmica Spartak-Nant. Ne znam zašto je Spartak igrao daleko od Moskve. Otišao sam na stadion. Publika navija za Francuze koji pobjeđuju 1:0, golom Turea. Večera u hotelu, uočih Vahu u jednom maloj sali. Osjetih nalet istinske radosti! Pomislih da priđem i zahvalim mu za sva divna nedjeljna popodneva pod Bijelim brijegom. Ali, oni su ekipa, prijaju im izolacija i mir. Stajao sam nekoliko trenutaka neodlučan i pridružio se šahistima na večeri.

Igra za raju

U sezoni 1980/81 Velež je osvojio Balkanski kup savladavši AEK, Flamurtari i bugarsku Trakiju u finalu. Pet godina nakon istorijske utakmice sa Željom, velika pobjeda protiv Dinama (3:1), u finalu Kupa. Nenad Bijedić-Ćeća, postigao je dva gola. Generacija Semira Tuce, Seada Kajtaza, Gorana i Predraga Jurića i Mehe Kodre (mlađi od ostalih), predvođena trenerom Duškom Bajevićem, bila je vicešampion Jugoslavije 1986/87.

Tuce je proglašen najboljim jugoslovenskim fudbalerom 1986. “Nekada mi je draže da prevarim beka nego kada postignem gol”, izjavio je Tuce za sarajevski list “Ven” u oktobru 1986. Meraklijsko poimanje fudbala ušlo je u krv još u vrijeme mahalskih turnira. Rolanje, igra za raju, ljepota poteza. Zanimljiva je Sulina izjava iz 1974. “Organizovani rad počinje prvenstvom mostarskih mahala. Svaka mahala ima desetak ekipa, a u posljednjem prvenstvu dječaka od 11 godina nadalje bilo je ravno 86 ekipa, blizu hiljadu dječaka! ”Šta je osnovni princip u početku rada”? Sula odgovara šaljivo, u svom stilu:”Da svakom dječaku naučiš ime”!? Bajević je pričao da Sula sve okreće na šalu. Simpatično, boemski, mostarski, u duhu onih vremena!

Tuce je bio idol Veležovih navijača rođenih sedamdeset i neke.”Rasan dribler, krilo sa džajićevski preciznim centaršutom i opakim udarcem!”

“Nas je tada u Veležu igralo 10 iz Mostara u startnoj postavi… Danas se već sa 16 ili 17 ide za parama. Nema više te čari, ni duše”, izjavio je Tuce, krajem februara 2021. Imao je silne ponude da ide u Evropu. “Nema ko me nije zvao. Od Hajduka, Zvezde, čak i Dortmunda i Atletiko Madrida, ali šta ja znam. Taj neki mostarski mentalitet je čudan, zaista se teško odlazi. Plus, imali smo fantastične navijače i ekipu”. Odlazi, ipak, u Lucern 1989, tri godine kasnije klub osvaja Kup Švajcarske. Završava karijeru u 31. godini, zbog povrede kuka. Govoreći o najboljim igračima Jugoslavije, Slaven Bilić ističe: “Dovoljno ti je da odeš u Mostar i da se Semir Tuce zaleti ka tebi. Majko mila, kako je taj čovjek driblao”!

FK Velež u sezoni 1986/87.  Petranovic, M. Hadziabdic, G. Juric, Prskalo, Barbaric, Matijevic; Kajtaz, Skocajic, P. Juric, Karabeg, Tuce.

Povratnik iz grčkog Apolona, Vladimir Skočajić-Taramba, odlično se uklopio u Veležovu igru. Imao je lucidan dribling i dobar pregled igre. Samo su Taramba i Dada Matijević igrali oba finala; sa Željom i Dinamom. Blistao je napadački trio Kajtaz, Predrag Jurić, Tuce.

Meho Kodro je sredinom devedesetih stigao do Barcelone, kada je trener bio legendarni Johan Krojf. Otišao je 1991. iz Veleža u Real Sosijedad i sjajno zaigrao. Postiže 73 gola u 129 utakmica. “Negdje popodne, predveče, zvoni telefon u kući. “Ovdje Johan”! Zanijemio sam, Krojf je moj idol od sedme godine, od Svjetskog prvenstva u Njemačkoj 1974. Proglašen je najboljim igračem svijeta. Fascinantan, čudesan igrač! Kad sam završio razgovor s njim, ja kažem ženi: “Vidi, zvao me Johan Krojf. Da se više ništa u životu ne desi, samo zbog ovog poziva, valjalo je igrati fudbal”!  Sjajni lijevi bek Hajduka i madridskog Reala, Robert Jarni, igrao je od 95. do 98. za Betis. Zanimljivo priča o Kodri i utakmici Barcelona-Betis:”Kodro je ostavio veliki pečat u Real Sosijedadu. Došao je u Barcelonu jer je bio najbolji strijelac. Ja igram po lijevoj strani, a Kodro igra desno krilo. Kažem, čekaj, odakle tebe ovdje po desnom krilu? Kaže on meni:”Sve sam bliže treneru, a sljedeće sam pored njega”! A tako je i bilo. Kod Krojfa se tačno znalo, špic uvijek ide na prvu stativu. Pričao mi je Robi Prosinečki. Kodro to nije radio. On je bio šmeker i gledao (birao) gdje će se naći.” Odigrao je 32 utakmice u Barceloni i dao 9 golova. U derbiju protiv Reala postiže dva gola. Zvjezdani trenuci! Sa Barcelonom osvaja španski super kup 1996.

Opet plamti nadahnuće!

“Povijest srca jedina je autentična ljudska povijest. Sve drugo su historije civilizacija, naroda, plemena i njihovih ideja, pa u njima ne možeš pronaći žive prijatelje, rodbinu, zaboravljena lica s televizijskih ekrana, mrtve češke turiste, ostarjele galebove s makarske rivijere i Mostarce koji govore kao da se rugaju cijelom svijetu. Njih srce zna nakon što ih glava zaboravi, kao što srce zna Jugoslaviju, tu riječ koja tebi već znači nešto deseto, nešto kao gorki badem koji ti je gorak, ali srcu eto nije i nikad neće biti” (Miljenko Jergović-Historijska čitanka 1).

Kroz koprenu vremena vidim momčića koji pobjeđuje sve protivnike na Pionirskom prvenstvu Bosne i Hercegovine u šahu, 1977. godine. Pozornica u neumskom hotelu “Sunce”, dvadeset koraka od mora. Jedna dilema kvari slavlje; hoćemo li stići na utakmicu Velež-Zvezda? Veležove utakmice bile su vatromet fudbalske romantike! Publika uvijek vesela, muzikalna i duhovita. Otišli smo na stadion pod Bijelim brijegom odmah nakon turnira i uljepšali davni proljetni dan. Sedamdesete godine danas izgledaju kao daleka, egzotična obala, na kojoj caruju smijeh, radost i ljubav. Činilo se da smo pronašli eliksir sreće koju ništa ne može pomutiti.

Balašević je 1987. pjevao “Samo da rata ne bude”, naslutivši veliki talas patnje, tuge i nostalgije, koji će preplaviti dobre duše. Rat je ugasio naše nade i vjeru u ljubav, iznad svih podjela i razlika. Beskrajno obožavani fudbal pomalo gubi draž, nema više nekadašnjeg rahatluka. Velež je strpljivo tražio svoj put u poslijeratnim godinama, suočen sa velikim nepravdama i iskušenjima. Trenuci kada izgleda da su sve lađe potonule i buđenje iz ružnog sna. Kako je lijepo opet poletjeti visoko! Velež prevazilazi krizu i osvaja 3. mjesto u Premijer ligi Bosne i Hercegovine 2020/21. Poslije 33 godine izlazi na evropsku scenu (Konferencijska liga). Spektakl na Grbavici, 8. jul 2021. Igra se na Željinom stadionu, jer Veležov, u Vrapčićima, sjeverno od Mostara, ne ispunjava evropske standarde. Divna atmosfera, eksplozija navijačkog oduševljenja!

“Četrdeset minuta, bez predaha, punim glasom ponavljati ne istu pjesmu, nego njena četiri refrenska stiha, nekome može zvučati, u najmanju ruku, jako nemaštovito ili pak, da budemo malo skloniji logici, kao čisti debilizam, osim ako taj neko nije trideset tri godine čekao da zaigra u Evropi, preživjevši, u međuvremenu, pravi pakao u svom navijačkom životu: od progona voljenog kluba sa svoga stadiona do dvodecenijske mužnje krvi od strane vlastitih vampira. U tom slučaju, to je najljepših četrdeset minuta u vašem navijačkom životu, a ako je vjerovati onim najvatrenijim Veležovcima, u životu uopće.

‘Kako je dobro vidjeti te opet / Staviti ruke na tvoja ramena / Kao nekad poljubi me nježno / Za ona, dobra, dobra, dobra stara vremena’.

Ima nešto duboko Veležovo u toj pjesmi ili je barem bilo te osme julske noći, 2021. Kao da ju je napisao sam Mišo Marić, a ukomponavao niko drugi do Kemal Monteno. I koga je onda, recite vi meni, uz takvu pjesmu i suze radosnice, bilo briga za rezultat”? Iz nadahnutog teksta književnika Elvedina Nezirovića: “Za dobra stara vremena”. (Tačno.net, 26. 6. 2022).

Velež je te večeri pobijedio FC Coleraine iz Sjeverne Irske 2:1. I u revanšu je slavio (1:0). Sljedeći protivnik je trofejni atinski AEK. Dramatičan dvomeč završava trijumfom Rođenih, poslije izvođenja penala. U trećem kolu isprečio se švedski IF Elfsborg (1:1 i 1:4). Velež osvaja Kup Bosne i Hercegovine 19. maja 2022! Utakmica sa Sarajevom završava bez golova. Velež je pobjednik nakon boljeg izvođenja penala. “Osmijeh se vratio u grad”, kao u pjesmi Balaševića. Planirana je velika rekonstrukcija stadiona, biće uskoro “ko bombona.”

Vremeplov

Ozren Kebo nadahnuto opisuje Mostar iz zlatnih godina. “Bili smo grad povlašten od prirode i društva, čudo od ljudske nastambe, polis kakvog nije bilo ni u drevnom Egiptu, niti ga pamti stara Grčka, niti ga je ikada izvoljelo izgraditi Rimsko Carstvo, niti je čak kreativna i svakojakim obiljem obdarena renesansa dobacila do takvih milina kakve je njegovao naš potentni Mostar” (Rođeni za vječnost”).

Koliko je samo ljepote i radosti iznjedrio Velež! Kažu da je Sula ponekad znao povesti igrače na terasu iznad svlačionice da ih dodatno motiviše uoči utakmice.”Pogledajte naše navijače, oni nisu došli radi mene, već zbog vas. Igrajte svoju igru i pružite im zadovoljstvo”! Igrali su majstorski, s nekim posebnim, “osunčanim šarmom”.

Pročitah nedavno sjajan tekst Miše Marića na uglednom portalu Tačno.net. “Molio me polovinom 70-tih Sa drugar, čudesno fini novinar, humorista, rasni literata i takav čovjek Enko Mehmedbašić da mu dogovorim intervju sa dr. Papom kad svrati u Mostar. Dođe Papo, domaći i strani akademik, general, načelnik VMA, ponajbolje Yu klinike i jedan od tri najuglednija kardio hirurga na planeti a Mostarac više od svega, dogovorim. Nađemo ga kod Heroja, Mehe Trbonje, gosti ih dobra Raska lozom i slatkom od smokava dok čekaju prenos tekme iz Zagreba, igra Velež sa Dinamom. Enko koristi vrijeme, bilježi. Pita:

– Vi ste ljekar, uvijek ste blizu života i blizu umiranja, bojite li se vi smrti?

Papo odgovara na prvu:

– Ničeg se ja u životu ne bojim, mene je samo strah da Velež ne izgubi! (“Bilo je više od igre”).

Gledam snimak iz 1986. godine. Željko Samardžić pjeva Veležovu himnu “Rođeni”, “rođeni”, pred punim stadionom. Tekst himne napisao je Mišo Marić, a komponovao Kemal Monteno.

“Mi smo raja iz Mostara,

sve nas ista ljubav spaja”.

Kako prisno zvuči skandiranje “rođeni, rođeni”, dok traje još jedna nezaboravna akcija. Nije presudno hoće li završiti golom ili ne, najvažnije je darivati navijačima radost i ljepotu!

“Nema sumnje, Velež je obojio jedno vrijeme osobenim šarmom i fudbalskom romantikom. “Rane sedamdesete, to što igraju “rođeni” više nije fudbal, čak ni nogomet, nego fantazija, interplanetarna utopija, primijenjena umjetnost” (Ozren Kebo, “Rođeni za vječnost”).

P.S. Ispunjava me zadovoljstvom što su moji rođaci Milivoje Draško – Kenta i Velibor Pudar, kao i komšija Hasan Škrbo – Kala ostavili trag u Veležu. Kalin otac Hivzo (Dajka) je legenda čapljinskog Borca. Davno je bilo, utakmica veterana u Bjelavama. Dajka snažno, filigranski   precizno šutira sa 20 metara, lopta se od stative odbija u mrežu. Kako li je tek igrao u mladosti?!

Ponekad se sjetim kako smo uživali u zajedničkom gledanju TV prenosa. Ljeti bi postavili televizor na sto i otvorili široki prozor. Igra reprezentacija, mnogo nas je u bašti restorana. Komentator je harizmatični Mladen Delić. Dešavali su se i lapsusi; lopta dolazi do Zlatka Vujovića, koga Mladen naziva Zlatko Čajkovski. “Čuj Čajkovski”, čudi se neko iz publike. Stara crno-bijela televizija često se kvarila, počela bi da leti slika. Nervoza raste, možda baš sad padne gol!? Boem iz našeg kraja, Kalta, uvijek stiže prvi do televizije. Kaubojski šešir je njegov zaštitni znak. Svi ga respektuju i puštaju da pokuša popraviti, iako rijetko uspijeva. Neko prilazi i udara dlanom po televiziji. Slika se smiruje! Dok traje prenos moj mali brat Dragan vješto vozi crveni, italijanski auto između stolova. Gol Jugoslavije frenetično se proslavlja…

Detalj iz 58. minuta, Vaha postiže drugi gol za Velež u čuvenom finalu Kupa protiv Želje.

Scena sa mostarske željezničke stanice. Groznica uoči finalne utakmice sa Željom 1981. Hiljade navijača putuju u Beograd ispunjeni snovima i nadom. Moj rođak Dragan priča kako ga je otac danima nagovarao da odustane: “Nemoj sine, biće strašna gužva, opasno je”. Dragan rezignirano uzvraća: “Hoćeš li ti ići”? “Nema govora”! Ne postoji sila koja je mogla zaustaviti Dragana! Jedna od prvih slika u neviđenoj gužvi na peronu stanice; tetak Jovo se s puno žara probija prema vratima voza. “Šta je to stari”? Umjesto odgovora tetak se šeretski nasmijao!

Rođeni – Prvi dio možete pročitati ovdje

Rođeni