Rekvijem o ideologijama i čovjeku

Izdvajamo

• Ništa se nije promijenilo od Danteove „Božanstvene komedije“. Njegov „Pakao“ je bio u ovozemaljskom svijetu. Kao što se ništa nije promijenilo od Sokratove sudbine o čijoj su sudbini odlučivali atinski trgovci. Što je više priče o slobodi i pravdi, ovaj svijet je sve totalitarniji i omotan licemjerjem većim od hemisfere. Čovjek je vječiti pobunjenik i gubitnik. Nadalnik poput tamne strane Mjeseca.

Povezani članci

• ZAŠTO JE POEZIJA MRTVA NA BALKANU A PONAJMRTVIJA U SRBIJI
• Slavonska krv
• OSAMDESETOGODIŠNJA MLADOST
• ADNAN BRATIĆ: PJESMA “RAZVITAK” KAO CENTAR ZBIRKE “TITOVA BLUES” OPISUJE MONOTONIJU ŽIVOTA U MOSTARU
• Večeras druga PechaKucha Night
• Muzej ratnog djetinjstva iz Sarajeva izlaže na najvećoj muzejskoj konferenciji na svijetu

Foto: montenegrina.net

Sve ideologije su antipodi ljudskom, odnosno individualnom. Gube se od utopije do distopije. Glavni junak ove knjige kao svoju moguću ublagu vidi u slobodoumnoj ljevici, odnosno, u svom bdjenju nad lirskim socijalistom.

Neobična je „Zimska škola flaute“ Borislava Jovanovića. Ni sasvim udžbenik, nikako pozdravno pismo, a nije ni priručnik za buduće ljevičare iako nosi u sebi sve tri pomenute asocijativne odrednice.

Roman-esej jednog od najvažnijih crnogorskih književnika, apstraktičara i kritičara tražiće svakim novim čitanjem svježa dekodiranja i drugačije će iscrtavati neobičan svijet dva doba u kojima je Jovanović ostao isti čovjek, samo sa više dokaza da je jednom davno bio u pravu.

Za Pobjedu je, između ostalog, govorio o flauti kao metafori, svom junaku Bogumilu, pesimizmu, Titu i Đilasu, van i unutar konteksta njegove najnovije knjige koja se može kupiti u knjižari „Narodna knjiga“.

POBJEDA: Da li ste dok ste pisali „Zimsku školu flaute“ ponekad imali osjećaj da pišete svoju posljednju važnu knjigu i da li nam sada možete potvrditi da ih može biti još?

JOVANOVIĆ: Uvijek se piše prva i posljednje knjige. One su u svom ličnom univerzumu vrsta testamenta. Pišem jer je apsurdno. Pišem kako bih postao totalni ispisnik samog sebe. Valjda zbog toga što to nijesam dugo radio.To je jedino naravoučenije. Jedini, nikad završeni sudski, literarni, postupak kojeg vodim protiv sebe s empirijom i fikcijom kao advokatima. I Heraklit je pobjegao iz Atine kako bi živio kao pustinjak u jednoj kolibici. Tako je i „Flauta“, voljno ili bezvoljno pobjegla od ovakvog svijeta, da bi se na kraju svih krajeva vratila superiorno u njegov vasionski atrijum. Njena simbolika je polifona, solilokvijalna, rekao bih samobitna, i zaslužila je knjigu kao vid njenog vraćanja iz progonstva, ili, buke i bijesa. Ovđe je dobila svoju tekstualnu, semiotičku instrumentalizaciju. A što se tiče posljednjih knjiga, to je ona koju ne napišemo. Najvažnije je da je čovjek imanentan samo sebi. A pesimizam je prvorazredni postament optimizma.

POBJEDA: Kroz mješavinu subjektivnog i realnog, provučene su skoro sve uticajne ličnosti dva doba, socijalizma i kapitalizma, kao nosioci onoga što je naše „nekada“ izgubilo u odnosu na naše „sada“. Ipak, koliko se ova knjiga može smatrati hronikom, a koliko lirskim doživljajem desakralizacije jednih na račun drugih i metamorfoze čovjeka koji posmatra sa strane?

JOVANOVIĆ: Zanimljivost forme, njena dinamičnost, tekstualnost, intertekstualnost, metatekstualnost, hibridnost književnog postupka, semantička seizmografija je ono što je sublimacija savremene ili postsavremene književne misli. U tim relacijama se konstituiše i ovaj narativ. „Zimska škola flaute“ je, prije svega, nastojala da promišlja sudbinsku dimenziju života kao temu svih velikih tema. Sudbine ljudi i ideja. Riječ je o uvodnim, trodjelnim, Pristupnim znakovima i o sedamnaest Ogledanja. Odabrao sam, zapravo, esejizam, kao dominantnu kontekstualnu matricu kroz koju će se prelamati fokusirano vrijeme. Dakle, esejizam kao književni postupak je žanrovska kategorija jer je nezamjenjljiv u transformisanju onog čega se vaša ideja tiče. Nije lako izbjeći faktografiju dvije svjetske epohe, ali sam tražio balans između hronografije i njene diskurzivno – poetske sublimacije. Htio sam se baviti poetikom lične sudbine a manje poetikom ili antipoetikom istorije. Defilovanje mnogih ličnosti, ne samo jugoslovenskog ljevičarskog korpusa već i svjetskog, imaju sve ono što su znaci jedne ili više smjena povijesti. Lijepih i crnih horizonata. Htio sam da napišem baladu, poemu o ideologijama i Flautinim oporukama. Bolje reći rekvijem o ideologijama i čovjeku. U kontekstu ovog pitanja ne mogu a da ne kažem da je sve ovo zimski pogled sa distance. Ali je izvjesno da je bilo nemoguće, makar sa moje tačke gledišta, zaobići priču o Bogumilu Bogumiloviću koji je živio skoro pola-pola u dva vijeka, dva milenijuma, i dvije, odnosno, indirektno više ideologija, i bio tu đe jeste i takav kakav jeste. Sve ideologije su antipodi ljudskom, odnosno individualnom. Gube se od utopije do distopije. Glavni junak ove knjige kao svoju moguću ublagu vidi u slobodoumnoj ljevici, odnosno, u svom bdjenju nad lirskim socijalistom.

POBJEDA: Utisak je da je ovo angažovana knjiga, ali da je angažovanost usmjerena na eteričnost bića, na ljepotu misli i slavljenje postojanja samog sebe a ne određenih ideologija koje su utjerivale društvenu svijest gdje im je odgovaralo. Šta bi u tom poretku bila ,,Flauta“ kao metafora i koliko je ona sličnija Vama nego što Vam je sličan vaš glavi lirski subjekt, Bogumil?

JOVANOVIĆ: To je pitanje in medias res. Nema, zapravo, knjige koja nije angažovana. Međutim, više sam, već odavno, za knjige sa transcendencijom nego sa tendencijom. Jedne donose socijalne priloške, mjehure od sapuna, druge ono što je poetika ili filozofija književnog djela. O toj tendenciji u umjetnosti vodila se povodom ideologizacije literature već antologijska, prelomna, rasprava tridesetih godina prošlog vijeka na jugoslovenskoj književnoj ljevici. Literatura strogo dnevnih refleksija je inferiorna na literaturu univerzalnog, transegzinstecijalnog, zahvata. Niko, naime, nema tako otvorenu, disperzivnu, misao, takvu alternativnost biću, strukturi svijeta, kao što je ima literatura. Bilo kad je apoteoza, bilo kad je jadikovka nad sudbinom. Najkatarzičniji znak postojanja, ili zamjena za njega. Njen enciklopedijski duh je neponovljiv. Literturom se, upravo, bavim radi literature, radi nje same po sebi i mene po sebi. Pri tome, kako je govorio Antonen Arto, umjetnost ne može nahraniti gladne, ne može im donijeti hljeb, ali može probuditi glad za životom. Već sam govorio o konstrukcionom simbolu ovog romana, odnosno, o ,,Flauti“. Sve je u njenoj sjenci i u njenom usamljenom glasu koji je što je tiši sve čujniji. Ona je kao neka od lijepih boginja iz helenske mitologije. Ili neka od Rafaelovih slika. Imaginarni i stvarni Bogumili su braća blizanci. Ispovjednici i tragaoci za izgubljenim vremenom. Saslušnici u vremenu i nevremenu. Ali i ljudi koji ne odustaju od svoje poetske, autonomne epistemologije.

POBJEDA: Da li je ,,Flauta“ mogla da bude jedna od onih knjiga oko kojih bi se mogla podići prašina da je napisana drugim tonom /manje nostalgičnim i manje pomirljivim?

JOVANOVIĆ: Knjiga je napisana kako je napisana. A to znači s dubokom odanošću prema sebi i svojoj viziji. Tendenciozno, ispovijedna do kraja. To je bio autorski, odnosno, anticenzorski imperativ. Kako u sinhronizovanoj tako i u dijahronizovanoj ravni. Dakle, nijesam bio spreman bilo kakvom samooktroisanju. A što se tiče dizanja prašine oko ove knjige – sasvim sam spokojan. Više se nadam etiketama nego pohvalama. U ovom vremenu, pogotovo. Ako bude prašine, onda će ona, vjerovatno, padati po onima koji su je podigli. Nije riječ o nostalgiji već o istorijskom paralelizmu i realizmu. Inače, što se tiče mojih post festum ideologija, to su etika, antifašizam i literatura. S estetikom kao glavnim komesarom svijeta.

POBJEDA: Kome je uopšte namijenjena? Onima koji su poznavali prilike u našoj zemlji i našim bivšim zemljama, ili onima koji tek dolaze, potpuno uvjereni da svijet prije njih nije znao ništa?

JOVANOVIĆ: Ovaj roman je namijenjen samom sebi. Ne bi trebalo da ima nikakvu dnevno – istorijsku, odnosno, utilalitarističku zalogu, a ako je to u skladu sa funkcionisanjem jednog književnog djela, sa sudbinskim tokovima života, onda može biti i primjesa svega što ste spomenuli – i u jednoj i svakoj ravni. Nijesam pisao istoriju, već univerzalnu dramu Bogumila Bogumilovića. Bjekstvo u tajanstveno. ,,Flauta“ je sama sebi dovoljna. Ako ima recentnog konteksta, onda je to njena strukturna prednost.

POBJEDA: Gdje bi, kao književni kritičar, smjestili ,,Flautu“ kad bi bili u stanju da je odvojite od sebe?

JOVANOVIĆ: Smjestio bih je tamo đe bi je smjestio svaki čitalac koji bi je pročitao na neki drugi način u skladu sa njenom fudamentalnom semantičkom ponudom.

POBJEDA: Da li bi ovakva knjiga nastala da svijet nije za Vašeg i našeg života izgubio demokratičnost i pravednost i kako Vi opstajete u ovakvoj stvarnosti koja je u suprotnosti sa Vašim ljevičarski idejama?

JOVANOVIĆ: Ništa se nije promijenilo od Danteove „Božanstvene komedije“. Njegov „Pakao“ je bio u ovozemaljskom svijetu. Kao što se ništa nije promijenilo od Sokratove sudbine o čijoj su sudbini odlučivali atinski trgovci. Što je više priče o slobodi i pravdi, ovaj svijet je sve totalitarniji i omotan licemjerjem većim od hemisfere. Čovjek je vječiti pobunjenik i gubitnik. Nadalnik poput tamne strane Mjeseca.

Svjetska pravda i sloboda su samo vječiti san

POBJEDA: Rekli ste na promociji knjige u Podgorici da nijeste oduševljeni revolucijom kao činom. Možete li nam objasniti što Vas to odbija od revolucija i što je ono što onemogućava današnje ljude da razviju mentalni sklop kakav su imali Tito i Đilas, koji ih je usmjeravao revolucionarnim potezima, pa i mogao da pokrene narod da se izbori za određenu ideju pošteno i dostojanstveno?

JOVANOVIĆ: Što je više istorije, čovjek sve više postaje skeptik. I nema joj kraja, kao da se tek otvara. Revolucije su vječiti trend čovječanstva u raznim oblicima. Svjetska pravda i sloboda su samo vječiti san. Harmonično društvo nije nemoguće, ali je nemoguće, i pored svih zanosa zbog čovjeka ovakav kakav jeste. Pohlepan, animalistički egoističan. Sa Zlatnom stolicom ili Zlatnim runom kao vrhuncem bitisanja. Danas sva planeta žudi za Če Gevarom. Ili nekim novim Čeom. Kakvo licemjerje! Čak i svjetski milijarderi nose bedževe sa njegovim likom. Ali je liberalni kapital presuditelj svemu. Herostrat! Tito i Đilas su paradigme jednog južnoslovenskog, ali ne i samo južnoslovenskog, vremena koje su ušle i u političku mitologiju. I u „Zimskoj školi flaute“ njima je posvećen značajan prosede. Oba antifašisti istorijskog formata. Međaši epohe. Dogma i antidogma. Pobuna intelekta protiv petrifikacije duha. To je nešto što je Bogumilov razvojni put označilo pristajanjima i kolebanjima. Dileme i postdileme, vječite kao zvjezdano nebo. Traganje za sopstvenom ulogom u sopstvenoj egzistenciji.

Pobjeda.me