RAZGORJEVANJE STRASTI (8): Što samo ljubav znade

Izdvajamo

• Stoga je Golob, tvorac velikog broja najizvrsnijih ljubavnih pjesama u hrvatskom jeziku, posve u pravu, kad konstatira kako je na početku ljubavi zbunjen, toliko da ne razlikuje šećer od soli, a da je kraj otprilike predvidljiv, jer: ...."Djetinjaste misli o ljubavi. I o tome da me ti voliš. / To će proći, znam. Uvijek prolazi./ Rekao je moj prijatelj i zaplakao. / I on ima svoju nevolju, jednako običnu. / Ni on ne razlikuje šećer od soli". Zaista, u ljubavnim se pjesmama na dramatično dubok i jednostavno shvatljiv način može vidjeti propast i uzdignuće ljudske duše. Jer kako naš pjesnik ponovo konstatira: "Ali tebe nema da me ponovo stvoriš / od krhotina srušenog zrcala". I recite, tko bi nas drugi mogao ponovo spojiti i ustrojiti, do onoga tko nas je srušio i polomio?

Povezani članci

• Ustaška Hrvatska
• Gojeru prva nagrada za poeziju na međunarodnom konkursu časopisa Avlija
• Barcelona Gipsy Balkan Orchestra stiže u Muzički centar Pavarotti Mostar
• Neoliberalizmu treba strgnuti ideološku krinku
• „Dobri ljudi u vremenu zla“ na novoj sceni u Mostaru
• Važnost istraživanja lobiranja kao instrumenta moderne politike

Na jedno davno novinarsko pitanje o tematici svojih pjesama, uvaženi i neprežaljeni ZVONIMIR GOLOB decidirano odgovara: “LJUBAV, jer o čemu se drugome uopće ima pisati?”. Nakon četiri desetljeća pjesničke prakse, uvjeravam se u ispravnost toga stava i odabira. Najsnažnije emotivne erupcije i proplamsaji duševnosti događaju se u ljubavnim pjesmama, u rasponu od ekstaze do očaja, od flagelantskog samobičevanja do šapata pod prozorom u ružičnjaku. Veliki će Lorca pjesmu nasloviti UMRO OD LJUBAVI, pa premda znamo da bi to bilo pomalo bizarno, ima trenutaka kad smo mu spremni i povjerovati

Premda je tema jedna i jedinstvena za cijeli ljudski rod, raspon u registru ljubavnog govora je ogroman. Pjesme mogu biti: erotične, aluzivne, šifrirane, trubadurske, platonski neodređene, epistolarno intonirane, eksplicitne, ironične, ispovijedne, simbolične, parabolične. Može se oponašati petrarkistički model ili balansirati po rubu “instant šansone”, zapisujući ono što nam trenutačno pada na pamet, vezano uz subjekt naše zanesenosti. Naime, sve zajedno bit će daleko od bilo kakve realne slike, budući da ljubav može biti samo luda, iracionalna, namjerno slijepa i nekritična, a sve su drugo prilagođene varijante, da nam se ne dogodi onaj lorkijanski hendikep.

I profesionalci i amateri pišu o ljubavi manijakalno ustrajno, nadajući se da će njihova pjesma nešto promijeniti, da će biti pročitana na pravi način, od prave osobe, te da će u poretku svemira ili u osobnoj karmi nešto bitno dogoditi. To je, dakako, jedna dirljiva zabluda, budući da lica iz ljubavnih pjesama uopće ne postoje. Te su pjesme idealna zrcala i odražavaju ono najljepše što smo u sebi pronašli i oblikovali, da bismo voljenom biću podarili. Naše kovačnice i manufakture božićnih uresa rade danonoćno, spremne za idealno drvce, koje ćemo okititi u ljubavnom zanosu.

Stoga je Golob, tvorac velikog broja najizvrsnijih ljubavnih pjesama u hrvatskom jeziku, posve u pravu, kad konstatira kako je na početku ljubavi zbunjen, toliko da ne razlikuje šećer od soli, a da je kraj otprilike predvidljiv, jer: ….”Djetinjaste misli o ljubavi. I o tome da me ti voliš. / To će proći, znam. Uvijek prolazi./ Rekao je moj prijatelj i zaplakao. / I on ima svoju nevolju, jednako običnu. / Ni on ne razlikuje šećer od soli”. Zaista, u ljubavnim se pjesmama na dramatično dubok i jednostavno shvatljiv način može vidjeti propast i uzdignuće ljudske duše. Jer kako naš pjesnik ponovo konstatira: “Ali tebe nema da me ponovo stvoriš / od krhotina srušenog zrcala”.

I recite, tko bi nas drugi mogao ponovo spojiti i ustrojiti, do onoga tko nas je srušio i polomio?

ZVONIMIR GOLOB:

TVOJ DIO ZRAKA

Što će se izmjeniti poslije tebe, pjesmo?
U zajedničkom krvotoku isti jauk,
isti stup sramote, isti lanci
na dnu broda koji nekamo plovi.

Najprije povjerenje, pa sumnja,
tri, četiri ljubavi, ako je to dovoljno,
želja da živiš i želja da umreš,
i zatim sve ostaje kao što je bilo,

Postelja, naga žena i što poslije?
Prozirno korijenje čije kucanje
govori da si manji, a voda raste
i netko se okrenuo umjesto tebe.

Što će se izmijeniti? Ništa.
Ako vidiš ono što zaista vidiš.
Drugi će htjeti sve što si odbacio,
udahnuti tvoj dio zraka, i zaspati.

12 /2017.

Božica Jelušić