Rastakanje kao domovina

Izdvajamo

• Ali, tako neka čitaju oni koji o tom mnogo znaju: na razini istinske ljudske drame, autobiografija Mire Furlan knjiga je o nesreći osobe koja, kao i svi mi, nije trebala drugo doli biti sretna. Ona je svjedočanstvo o neizlječivom osjećaju nepripadanja žene i umjetnice koju su svugdje, u isto vrijeme, i obožavali i mrzili. Knjiga je izrazito suvremen životopis pronicljive promatračice koja shvaća da se taj osjećaj nepripadanja, ta težina egzila koja je pritiskala dvadeseto stoljeće, u 21. stoljeću širi u dijagnozu rastakanja, nestajanja samog svijeta – i još umjetnica smaže snage da tu dijagnozu kazuje vlastitome sinu. Ma koliko bilo mučno, njezino je kazivanje uspješno i hrabro, i valja se nadati da je velikoj umjetnici i dobroj ženi Miri Furlan pružilo utjehu, ulilo smisao, i osiguralo utočište pred kraj njezina života, prekinutog još jednim hirom tog rastakanja svijeta koje je tako snažno naslutila: umrla je, naime, nakon uboda komarca od virusa Zapadnog Nila, bolesti koja se širi najvjerojatnije zbog globalnog zagrijavanja. Autobiografija Mire Furlan može u red uistinu važnih knjiga: onih koje svjedoče ali ne tješe, jer u današnjem svijetu utjehe nigdje više nema. Zagrebačka glumica to je jako dobro znala.

Povezani članci

• Ćudić: Da li će nakon imenovanja Poplašena, bh. vlasti postaviti Šešelja za šefa Direkcije za EU integracije BiH?
• Ekspresno u penziju
• Promocija knjige Almira Basovica “Maske dramskog subjekta”
• SRDAČNI PRIJEMI
• Tribina s beogradskim profesorom Ivanom Čolovićem
• Bog i Hrvati

Foto: kinoist.ru

“Domovina je samo logor u pustinji.” Taj stari, mučni pravorijek navodi Emile Cioran, najveći pesimistički filozof dvadesetog stoljeća. Ali, što ako se u 21. stoljeću rastače i sam taj logor u pustinji? Što ako stiže doba u kojemu nigdje više neće biti zaštite? Hoćemo li moći tako živjeti? O tome se pita knjiga “Voli me više od svega na svijetu – priče o pripadanju”, autobiografija Mire Furlan, jedne od najvećih jugoslavenskih glumica druge polovine dvadesetog stoljeća i tragične žrtve hrvatskog i srpskog nacionalizma, koju je upravo najavila zagrebačka Fraktura.

Iz više razloga, hrabra je to knjiga. Šesto stranica napisala je Mira Furlan na tuđem jeziku, engleskom – pa to je već podvig. Piše i kako joj je teško pisati na nematerinjem jeziku – ali piše, i uspijeva. Da je Furlan bila sjajna glumica, koja je zasjenjivala kolege na sceni – to smo znali; da je bila spisateljica, autorica drame Dok nas smrt ne razdvoji i kolumni u Feral Tribuneu – znali smo i to; ali da će napisati opsežnu autobiografiju na engleskom, i to lijepo, potresno a čitko; novinarski precizno a emotivno – to saznajemo tek sad. I hrabro, rekosmo, iz još jednog razloga: autorica ne bježi od najtežega – pred očima cijele javnosti, svoj život opisuje vlastitome sinu, ne štedeći dijete istine.

“Želim vjerovati da ćeš imati planet na kojem ćeš živjeti. Da će na tom planetu i dalje biti šuma i oceana, ptica i riba. I da ćeš moći disati bez boce s kisikom. Koliko su skromne naše želje postale! No čak se i te skromne želje danas čine neostvarive”, piše Furlan na početku knjige, u uvodnome tekstu “Pismo mojem sinu”. A onda još, kao ‘forte’: “Evo što sam naučila: ovaj svijet ne smijemo uzimati zdravo za gotovo. Čini se da se moramo boriti svakog časa svojeg života. I premda smo umorni, borit ćemo se i dalje. Obećavam ti to.”

U svojem je životopisu Mira Furlan nadrasla sama sebe, i to tako što je pretočila u riječi ono što je iz nje, na kazališnoj sceni i s televizijskog ekrana tek sugestivno zračilo: nije ona bila samo iznimna žena u palanci mržnje – to je svakako bila, i o tome u knjizi bespoštedno piše – nego i hipersenzibilna intelektualka sposobna da nasluti bit svojeg vremena. A ta bit – odiše jezom, rastakanjem, nestajanjem. I zato autorica piše više od životopisa – piše “molbu Americi i svijetu”. “Više nema sumnje da su sile koje su nas istjerale iz naših domova izvojevale globalnu pobjedu. Već smo se jednom borili s tim silama. Sada smo umorni. Iscrpljeni ponavljanjem. Usto, prilično neobično, ova knjiga postaje drugačija knjiga. To više nije knjiga sjećanja na daleko mjesto i daleko vrijeme. Ona postaje nešto puno drugačije: molba Americi i svijetu.”, piše Mira Furlan.

Njezin život – razabire se to iz knjige potresnom jasnoćom – sublimacija je  današnjeg svijeta: kako glupost i ljudska zloća mogu razoriti ono što je stvoreno da bude lijepo, dobro i uspješno. Onako kako je Miru Furlan progonila ljudska zloća samo zato što je nastojala biti ono što je bila, tako isto današnji svijet – doslovno cijelu planetu – uništava iracionalna destrukcija srebroljublja, pohlepe i mržnje. Mira Furlan slutila je to, i to ju je plašilo; kamo god bi pobjegla, sustizala bi je ta energija rastakanja. Piše: “’Mi smo ovdje, u Americi, tako različiti.’ ‘Ne možemo shvatiti svo to primitivno plemensko ponašanje puno mržnje.’ ‘To se nama nikad ne bi moglo desiti.’ ‘To se ovdje nikad ne bi moglo desiti.’ Tako su naši novi američki prijatelji govorili 1991. Sad je 2019. Više ne govore tako. Ove 2019. živimo u svijetu koji se čini sve više i više nalik na onaj koji smo 1991. u očaju napustili. Da li je krvoproliće u Jugoslaviji bilo neka vrsta predigre, predjela, uvertire za glavni program? Da li bi Amerika mogla naučiti nešto iz priča koje su se s njom činile tako nepovezane prije samo četvrt vijeka? Da li možda ima neke mudrosti u pričama tih ‘drugih’: sporednih, marginalaca, nevažnih? Da li ‘njihove’ priče mogu biti i ‘naše’ priče? Možda su sve priče ‘naše’ priče. Nadam se. Zbog svoga sina i njegova neotuđivog prava da traži sreću. Zbog svih nas.”

Ne bi, međutim, trebalo zaključiti da je pripovijest Mire Furlan apstraktna jadikovka nad sudbinom svijeta. Upravo suprotno: ona je, među ostalim – premda očito pisana prije svega za američkog čitatelja – svjedočanstvo strašnog vremena početka devedesetih, i ogledalo ovdašnjim društvima u kakvo su se divljaštvo strovalila. Potresne su stranice o podozrenju i optužbama ih u Zagrebu doživljava mlada glumica, ne uspijevajući u svojoj dobrohotnoj naivnosti nikako razumjeti zašto je, zapravo, napadaju, kad ona želi, na dobrobit svih, raditi samo ono što voli i zna: glumiti i stvarati umjetnost, bilo to u Beogradu, bilo u Zagrebu. Istodobno, Goran Gajić, čovjek kojeg voli, u Beogradu je – a jesen je 1991.

“Vijesti su iz dana u dan postajale sve nepodnošljivije i strašnije. Jugoslavenska vojska, Jugoslavenska narodna armija, kako joj je bio službeni naziv, počinje bombardirati hrvatske gradove. Zagreb je pogođen u dva navrata. Dubrovnik je svakodnevno bombardiran. Jedan od generala Armije, suočen sa svjetskom nevjericom u drskost da se gađa jedan od najstarijih i najljepših gradova u Evropi, postao je poznat po izjavi: ‘Bez brige, sagradit ćemo još stariji i ljepši Dubrovnik.’

Telefonski razgovaram s prijateljicom, glumicom i kolegicom iz Hrvatskog narodnog kazališta. ‘Što da radim?’ pitam je. ‘Kakve ti tenkovi imaju veze s tvojom glumom, s Corneilleom, s tvojim beogradskim kolegama? Moramo nastaviti raditi ono što radimo, inače smo mrtvi.’ Istodobno ona govori i: ‘Ali moraš doći u Zagreb. Moraš biti ovdje, s nama.’ Više ništa ne znam. Ne znam ni da li me briga. Jedini osjećaj koji imam jest apsolutno gađenje prema tom novom svijetu koji nas preplavljuje, svijetu smrtonosnih tenkova i masa koje kliču, svijetu prljavih uvreda koje se bacaju tamo-amo bez ikakvog osjećaja odgovornosti, svijetu brutalne sile i najnižih poriva, oslobođenih dobro podmazanom propagandnom mašinerijom. Neprekidno osjećam bol u trbuhu. Više nisam u stanju izaći iz našeg stana. Jedino što želim jest pobjeći iz ove izluđujuće stupice, što dalje, to bolje. Ali Goran nije spreman: još uvijek montira. On i dalje ‘mora završiti svoj film’. To mu i dalje izgleda važno. Meni se ništa vezano uz posao više ne čini važnim. Osjećam da bih mogla poludjeti. Tjeskoba je neprestana i sveprožimajuća. Postaje mi jasno: ako ne želim završiti u psihijatrijskoj ustanovi, moram otići. Što prije, to bolje.”

Stotine stranica o tome: imena, činjenice, svjedočanstva. Naposljetku, Goran i Mira uistinu su i otišli, nedugo nakon toga, u Ameriku, zauvijek. I ondje je ostvarila dojmljivu glumačku karijeru. A onda se, nakon 2000., na poziv starih prijatelja i bivših kolega, vratila natrag, u bivšu Jugoslaviju. Glumila je ovdje, i vraćala se, i boravila – nerijetko trijumfalno. O svemu tome iscrpno piše. Njezina knjiga katalog je detalja, svojevrsna povijest postjugoslavenskoga umjetničkog i kazališnog, općenito javnog beščašća – ili, ako ne već beščašća, a ono svakako straha i popustljivosti kombinirane s osvetoljubivošću i zavišću. Ali, tako neka čitaju oni koji o tom mnogo znaju: na razini istinske ljudske drame, autobiografija Mire Furlan knjiga je o nesreći osobe koja, kao i svi mi, nije trebala drugo doli biti sretna. Ona je svjedočanstvo o neizlječivom osjećaju nepripadanja žene i umjetnice koju su svugdje, u isto vrijeme, i obožavali i mrzili. Knjiga je izrazito suvremen životopis pronicljive promatračice koja shvaća da se taj osjećaj nepripadanja, ta težina egzila koja je pritiskala dvadeseto stoljeće, u 21. stoljeću širi u dijagnozu rastakanja, nestajanja samog svijeta – i još umjetnica smaže snage da tu dijagnozu kazuje vlastitome sinu. Ma koliko bilo mučno, njezino je kazivanje uspješno i hrabro, i valja se nadati da je velikoj umjetnici i dobroj ženi Miri Furlan pružilo utjehu, ulilo smisao, i osiguralo utočište pred kraj njezina života, prekinutog još jednim hirom tog rastakanja svijeta koje je tako snažno naslutila: umrla je, naime, nakon uboda komarca od virusa Zapadnog Nila, bolesti koja se širi najvjerojatnije zbog globalnog zagrijavanja. Autobiografija Mire Furlan može u red uistinu važnih knjiga: onih koje svjedoče ali ne tješe, jer u današnjem svijetu utjehe nigdje više nema. Zagrebačka glumica to je jako dobro znala.