Radnik

Povezani članci

• Mina Imširović: KAD UDARNA IGLA JEZIKA SABIJE RIJEČI U PUCANJ
• Uraganska romansa Isidore Dankan i Sergeja Jesenjina
• Salko Šarić: O Šantićevim večerima poezije ili o miješanju krušaka i jabuka
• BIO SAM LOLIN DRUG
• Ljiljana BEDENIKOVIĆ: ČETVRTI PUT
• POLITIKA KAO GROBAR SVEGA POSTOJEĆEG

Piše: Nedžib Smajlović 

1.

– Šefe, jedan čovjek moli da ga primite.

– Čovjek?

– Da. Izvinjava se što nije prethodno najavio svoj dolazak i moli da ga primite.

– Kako izgleda taj…?

– Nije muškarac sa kojim bih voljela dijeliti postelju.

– Zašto, Violetice?

– Zato što nije došao u odijelu, kako priliči pravom muškarcu, nego – nećete mi vjerovati! – u plavom kačketu, bijeloj kožnoj jakni, zelenom džemperu, crnim pantolama na peglu, crvenim čarapama i narandžastim adidaskama.

– Ti, Violetice, svako čovjekoliko biće smatraš čovjekom. Ti koja za tako odjeveno stvorenje tvrdiš da je čovjek, za ornagutana bi tvrdila da je ljudina.

– Ali, šefe…

– Ti, Violetice, ne znaš da postoje dvije vrste čovjekolikih bića: čovjekoliki ljudi i čovjekoliki majmuni. Ne znaš ni to da čovjekoliki čovjek, zbog svoje intelektualne inferiornosti, mora čovjekolikog majmuna, svaki put kada mu se obrati, oslovljavati sa gospodine.

– Ja to odavno prakticiram.

– Šta?

– Pa to… Ja svakoga čovjekolikog majmuna koji uđe u moju kancelariju oslovljavam sa gospodine. Naprimjer, juče… Juče su kroz moju kancelariju predefilirali predsjednik skupštine, predsjednik i sekretar vlade, rektor univerziteta, ministar finansija, ministar pravde, ministar obrazovanja, direktor pilane, direktor veterinarske stanice, direktor biroa za zapošljavanje, predsjednik saveza samostalnih sindikata, predsjednik udruženja poslodavaca… Svima sam se obraćala sa gospodine. Jedino sam se onoj čovjekolikoj kravi muzari, predsjednici nevladine organizacije Pravo na život obraćala sa gospođo.

– Predsjednica Prava na život mene, ruku na srce, više podsjeća na čovjekolikog vola nego na čovjekoliku kravu. Nego, kad već spominjemo goveda, jesi li ti, Violetice, ikada čula ovu pjesmu?

– Koju, šefe?

– Ovu. Slušaj… Ja sam, mala, isti kao tele, sisu vučem, među noge tučem. Valja li?

– Odlična pjesma, šefe. No, hoćete li ono čovjekoliko biće u papagajskoj odori koje više od pola sata stoji pred vratima primiti na razgovor?

– Upusti ga u kancelariju.

 2.

– Ti si ministar za rad?

– Jesam. A ko si ti?

– Ja sam radnik.

– Nadam se da si neki dobar, fino dresiran radnik, da nisi, kao većina današnjih radnika, čovjekolika zvijer.

– Nisam čovjekolika zvijer.

– Dobro je što nisi. Većini današnjih radnika, prije nego što ih ispustiš na ulicu, moraš staviti brnjicu.

– Da ne ujedaju prolaznike?

– Da ne psuju. Današnji radnik, zato što mu nadležni organ unutrašnjih poslova nije navrijeme stavio brnjicu, čim otvori usta, opsuje državu. Napravili smo stratešku grešku.

– Ko?

– Mi koji rukovodimo državom.

– Kad?

– Kada smo odlučili da brnjice stavimo intelektualcima a ne i radnicima. Pokazalo se da intelektualcima brnjice uopće nisu potrebne.

– Zašto ste intelektualcima stavili brnjice?

– Bojali smo se njihovih ujeda. Kasnije se ispostavilo da čovjekolike gliste zvane intelektualci vole ujedati samo bifteke. Zašto si došao?

– Došao sam zato što sam gladan.

– Došao si na pogrešnu adresu. Prava adresa je na drugoj strani ulice. Vidiš li ona zelena vrata iznad kojih piše Narodna kuhinja Merhamet?

– Vidim.

– Idi tamo, prije nego što kuharice na ona vrata stave katanac. Tamo ćeš dobiti da jedeš. Tamo se sve namirnice koje rukovodioci Merhameta, prilikom pakiranja, utovara, transporta do skladišta i istovara, ne stignu pokrasti krčkaju u velikim kazanima i serviraju sirotinji.

– Gladan sam kao vuk.

– Zato, iz ovih stopa idi u Merhamet, kaži kuharicama da si zadnju mrvu hljeba pojeo prije dva dana…

– Prije tri dana.

– Dobro, prije tri dana. Kaži da ti se vrti u glavi, da od gladi ne možeš stajati na zadnjim nogama i najedi se njihovog truhlog kupusa kuhanog u samoj, loše posoljenoj vodi, prije nego što i tebi padne na pamet da je čovjekoliki čovjek čovjekolikome čovjeku vuk. Zbogom, dragi radniče. Nemoj zaboraviti, prije nego što počneš jesti, oprati ruke i reći bismilla. Dobar tek.