PSIHA

Povezani članci

• Izložba fotografija “Sarajevo nekad i sad“
• Edin Husković: LOVCI NA TRENUTKE
• Glembajevi uzvraćaju udarac
• Ej, kako ti zvuči? Izložba Jasenke Kratović u Zvonu
• Moja heroina antifašističke borbe
• Predstavljanje knjiga tri norveška suvremena književnika

Piše: Petar Fehir

Jedna od stvari koje zauvijek nosim u nosu je i miris psihe.

Ne sjećam se jesam li i u školu bio pošao kad su, jedno poslijepodne, na kolicima od Slavije, roditelji dogurali kući psihu.

Najljepši komad namještaja koji sam do tada vidio. Od svijetla oraha na malim “kozjim” nožicama. Besprijekorno prelakiranu i nadasve mirisnu.

Neki su tu vrstu namještaja nazivali i vitrina i kojekakvim drugim imenima. Kod nas se to zvalo prirodnim  imenom  – psiha, jedinom koje je apsolutno pristajalo toj mirisnoj ljepotici.

Kad bih ostao sam kod kuće satima bih je otvarao, zavlačio ruke u duboke pretince, šarao prstima po glatkom tijelu, mirisao i mirisao..

Danas je, međutim, psiha nešto sasvim drugo…

Ako vam, recimo, u kuhinji ili praonici rublja počne odjednom kapati voda, a nije do ventila, jer ste to sami provjerili, pozvaćete vodoinstalatera koji će vam već nakon površnog pregleda predočiti mogući uzrok i predložiti način na koji se možete riješiti ove nelagode. Pri tom ćete saznati koje bi dijelove valjalo izmijeniti i koliko će cijela operacija trajati.

Pošto nemate kud vi ćete vjerovatno pristati i stvar će na obostrano zadovoljstvo biti riješena.

Kad vam motor automobila odjednom počne zvučati čudno obratit ćete se, naravno, mehaničaru koji neće odmah znati uzrok, ali će vam predložiti neko vrijeme kad bi se greška dijagnosticirala…

Vi i ne pokušavate nagađati što bi moglo biti motoru vašeg auta, jer niste kompetentni i možete prouzročiti još teži kvar, ako nestručno pokušate poduzeti nešto. To se upravo dogodilo jednom vašem poznaniku pa ga je popravak auta iznio više nego je očekivao. Pri tom je cijeli posao duže trajao, a i sa ženom se radi toga bio posvadio.

Ako međutim primjetite da u posljednje vrijeme loše spavate, da ste neraspoloženi, bez nekog naročitog razloga, umorni, bezvoljni, da se sve teže koncentirate, da počinjete zaboravljati zbog čega ste došli u trgovinu, da vas svi polako počinju nervirati, da gubite intres za posao, da bi rado čitav dan ostali u krevetu – ne pada vam napamet pomisliti kako bi se trebali posavjetovati s nekim stručnjakom.

Ni vama ni osobama oko vas.

Pa niste vi valjda poludjeli pa da se obraćate nekom psihijatru. Što bi narod pomislio!? To je samo mala kriza, to će proći. Doktor  bi odmah mogao posumnjati na depresiju i prepisati tablete za živce.

Stručnjaci za popravak duše još nisu na istoj cijeni kao oni koji se razumiju u automobil ili vodovodne instalacije.

Druga je stvar s baladama.

Običnim, laganim pjesmuljcima. U njima nas često srce zaboli, duša zaplače, nemir ponese, suza poteče.

Patimo u pjesmama, bolni od svih neizlječivih duševnih bolesti.

Nikad nas u njima ne žiga tu negdje, ne koče se prsti, nikada ne otiču noge ni glava ne puca od migrene. Nikada se ne požalimo na bubrege, mučninu u stomaku, čir na dvanaestercu.

Život je u baladama izmišljen.

Zato je i ovaj nas život samo jedna jebena balada.