Promocija ratnog dnevnika Gorana Sarića: Lijepo gore klasici marksizma

Povezani članci

• Sokratova beseda posle izricanja presude na smrt
• Albert Einstain: Zašto socijalizam
• HELEN KELLER – INSPIRACIJA ŽIVOTU BEZ OGRANIČENJA
• Predstavljanje knjige “Zločini i laži Miloševićeve kripto-politike”, prof. dr. Esada Bajtala
• Alan Pejković o novoj knjizi Darka Cvijetića: Pedeset nijansi crnog
• Zajedno smo SKUPA! #COVID-19

U srijedu, 19. 3., u Mostaru će biti održana promocija nove knjige Gorana Sarića u izdanju NVO Gariwo „Lijepo gore klasici marksizma – ratni dnevnik“. Promocija će se održati u Muzičkom centru Pavaroti s početkom u 19h. O knjizi će govoriti: Svetlana Broz, Amer Tikveša, Enver Kazaz, Gradimir Gojer i sam autor. Moderator promocije je Amer Bahtijar.

Svi prisutni dobit će primjerak knjige na poklon.

O KNJIZI

Iz recenzije Envera Kazaza:

Nekoliko vrsnih, potresnih detalja donosi ovaj dnevnik. Jedan od njih je svakako onaj u kojem se opisuju zločini nad Srbima, koji su ostali u Konjicu, iako ih je Kradžićeva ideološka nomenklatura pozivala da se pridruže ubilačkoj moći koja je napala ovaj prelijepi grad na obalama Neretve. (…) Sarićev dnevnik  preko ovakvih detalja funkcioniše kao mnemotop koji u našu svijest priziva i druge slične zločine (…) Poricanje takvih i sličnih zločina nije tek puko etičko pitanje, već ono posvjedočuje karakter institucionaliziranog društvenog pamćenja s ciljem da se stvori slika o apsolutno nevinoj, etički neupitnoj Armiji BiH i njenim pripadnicima i da se Bošnjaci predstave kao stalne svepovijesne žrtve drugih. Na taj način bošnjačka želi ostvariti moralnu nadmoć nad drugim nacionalističkim ideologijama i pribaviti sebi moralno opravdanje za mentalnu, lobotomiziranu okupaciju svojih podanika.

Iz recenzije Amera Tikveše

On govori o ubistvu porodice Golubović, zločinu nad Srbima u Bradini, maltretiranju logoraša srpske i hrvatske nacionalnosti po konjičkim kazamatima i brojnim drugim stvarima koje su nikad oprana mrlja na savjesti kako Konjica tako i onog dijela BiH odakle je dolazilo i dolazi najviše glasova za njen opstanak i njenu multietničnost. Iz Sarićevog pisma možemo itekako nazrijeti da je na toj strani dio vojnih, policijskih i političkih struktura itekako radio na etničkom čišćenju, nešto više sofisticiranom nego što se to dešavalo na srpskoj i hrvatskoj strani, ali gotovo jednako učinkovitom.

(…)

Posebno je zanimljivo citiranje pisama Lazara Drljače, slikara osobenjaka, koji je više decenija svog života proveo u Šantića vili u selu Borci, gdje je i Boračko jezero. Drljača je to mjesto odabrao kao topos raja na zemlji. U ratu to mjesto postaje topos pakla odakle četnička armada bljuje vatru na stanovnike Konjica, zatočenike njihovog zla. Odlomci iz pisama Lazara Drljače te ratni autorovi zapisi tu korespondiraju kao dijalog ta dva toposa smještena na istom mjestu ali u različitim vremenima te istovremeno kao dijalog ta dva vremena, onog „kad je Bog po zemlji hodao“, kako autor na jednom mjestu kaže, te onog kad je Bog, kao označitelj za metafizičko dobro, protjeran sa zemlje.