Promocija knjige “Deblokada grada” Elvedina Nezirovića u Sarajevu

Povezani članci

• Nedžad Bašić: Nepodnošljiva lakoća našeg siromaštva
• U JEDNOM KOLOVOZU
• PRVI 3-D KONCERT U BOSNI I HERCEGOVINI
• КРЕАТИВНО ПИСАЊЕ – ПУТ КА ДРУШТВЕНОЈ ПРОМЈЕНИ
• Peticija protiv civilizacije
• Veličanstveni nastup Lucića i Dežulovića u Mostaru

Promocija knjige “Deblokada grada” Elvedina Nezirovića u izdanju Centra za kritičko mišljenje i portala Tačno.net održat će se u četvrtak 13.09.2018. godine u 19 sati u Biblioteci grada Sarajeva, odjeljenje MAK, Alipašina 6A, Sarajevo.

Na promociji će uz autora govoriti: Drago Bojić, Dino Mustafić i Senad Pećanin, moderator će biti: Nikola Vučić, u ime izdavača – portala tačno.net i Centra  za kritičko mišljenje, – prisutnima će se obratiti Amer Bahtijar.

Knjiga “Deblokada grada” je zbirka tekstova, eseja i kolumni koji tematiziraju Mostar, njegovu bližu i dalju prošlost, kulturu te aktuelnu društveno-političku situaciju.

O knjizi su rekli:

VIKTOR IVANČIĆ: “Moglo bi se reći da je zajednički provodni motiv svih Nezirovićevih eseja svojevrsno ‘optiranje za normalnost’, ili – preciznije – neumorno suprotstavljanje normaliziranju abnormalnog. Postupkom vještog kombiniranja intimističkoga i racionalno-analitičkog pristupa, na taj je način nanizana i na konkretnim primjerima prokazana bogata kolekcija užasa karakterističnih za „društvo u tranziciji“: od histeričnog nacionalizma, političke korupcije, partitokratskog nasilništva i raširenog mentaliteta poltronstva, preko intelektualne prostitucije i pandemije konvertitstva, pa do kulta identiteta, palanačkog doživljaja tradicije i kulturnoga barbarizma. Napokon, da li je „tranzicija“ išta drugo do uvezivanje bezbrojnih varijanti pragmatično manifestiranog nemorala u sistem?”

IVAN ŠARČEVIĆ: “Nezirović je pisac koji se ne skandalizira nad grijehom i slabošću ljudi, nego nad dominantnom nacionalističkom ohološću da smo “mi” uvijek u pravu; nad opakošću ustrajavanja da se “naše” zlo i zločini smatraju herojstvom i svetinjom, nad otupljenom savješću, nad odsutnošću kajanja i bezočnim spokojem neodgovornosti za čovjeka kao čovjeka. Nezirović je pisac koji ne niječe kolektivnu patnju. On razumijeva suosjećanje za narod, ali patnju svoju i svojih kao i patnju drugih želi doživjeti sam – u tišini, izvan političkih zloupotreba, martiroloških talambasa i etničkog obezličavanja žrtava na broj. On dopušta da ga do u dno strese odgovornost pripadanja svojima, i onima koji su počinili zlo u njegovo ime (variranje Vuletićeve pjesme ‘I ja sam ovdje ubijao’), kao i da ga nevinost tuđe žrtve pokrene na obvezujuću suodgovornu humanost.”