PRIPOVIJEDANJE GRADA

Povezani članci

• Otkrivam: Alphonse Mucha za Bosnu i Hercegovinu!
• 121. rođendan Ive Andrića: Velikan kojeg je smrt uzdigla
• TITO – verse i kontraverze
• Demonstracije – odgovor na nasilje nad zakonima!
• HANNAH ARENDT – OČI SJAJNIJE OD TOLERANCIJE
• Promocija knjige Juliana Borgera Krvnikov trag

(Enver Kazaz: Pjesništvo i rat. Tešanj: Centar za kulturu i obrazovanje Tešanj, 2014)

Piše: Edin Pobrić

Ideja nikoga ne može uzbuditi. Ona je plod zanimljivosti i trivijalnosti u svojoj neoriginalnosti. Priča je ta koja od ideje čini stvarnost. Po tome, nijedna dobra priča nema potrebe da imitira pojavnu stvarnost, nego stvarnost uvijek imitira dobru priču. Da li je neko dobar ili loš, da li neko jeste ili nije patriota, samo je stvar iskaza i ideje. Akt ili tekst čini da neko nešto jeste ili nije. Postoje veliki i mali ljudi. Pri tome ne znači nužno da su analogijski istodobno veliki ili mali pisci. Isto tako postoje veliki i mali gradovi, ali to ne znači da su veliki nužno gradski a mali provincije. Ideja grada se, kao i sam čovjek, potvrđuje ili ne potvrđuje u svojoj priči.

Knjiga pod nazivom Pjesništvo i rat: tešanjska izlaganja podijeljen je u sedam poglavlja koja čine sedam zasebnih esejističkih tekstova (Ćatićeva poetika liminalnosti, Tri knjige Amira Brke, Etički prostor u poeziji Jozefine Dautbegović, Stoljeće moderne bošnjačke poezije, Borba za simbolički kapital, Utopija nacionalne slobode i osmanofobni diskurs u Njegoševom „Gorskom vijencu“ i Nad knjigom zaboravljenog pisca). Tekstovi su nastali na osnovu izlaganja koje je autor imao u gradu Tešnju u periodu od 2008. do 2014. godine. Po tome ovo je jedinstvena knjiga bosanskohercegovačke književnosti, jer tekstovi koji čine njen sadržaj imaju dvostruku funkciju: pojavljuju se kao metatekst onoga što je kroz historiju grad Tešanj značio u kulturološkom bh. podneblju, ali i kao odsutni element strukture samoga grada.

U vremenu kada mitološke laži u BiH po ko zna koji put postaju ideološkom istinom, kada ih je etnokulturni model sakralizirao i kanonizirao s ciljem da tranzicija ne bude postupak interkulturne norme u procesu evropeizacije BiH nego sluškinja politike, pojavljuje se još jedna knjiga Envera Kazaza pod naslovom Pjesništvo i rat. Kazazovi tekstovi pokazuju da važni dijelovi bh. književnosti i njene književne kritike ne izbjegavaju suočenje s tranzicijskom pustinjom i da se u tom međuprostoru još uvijek pjevaju pjesme siromašnih u istinskoj angažovanoj socijalnoj poeziji.

U svojoj knjizi, postavljajući sasvim opravdano grad Tešanj (naspram svih velikih bh. gradova koji su zakazali u svojoj ulozi gradske kulture) kao simbolički univerzalij u kojem je smještena kako povijesna tako i savremena baština identiteta bh. čovjeka, vrlo argumentirano suprotstavlja modernističkom esencijalizmu koji počiva na tezi da je umjetnost neka vrsta „pseudo-religije“ koja proizvodi vanprostorna i vanvremenska značenja. Kazaz bošnjačku i bosanskohercegovačku književnost posmatra kao područje prožimanja različitih vrsta diskursa u društvenom prostoru koji su, opet, uslovljeni različitim vrstama konteksta u kojima su nastali i u kojima se čitaju – etičkim, političkim, ideološkim, historijskim. Stoga, kada se čitaju tekstovi koje uokviruje naslov Pjesništvo i rat, ono što prvo pada u oči je erudicija i naučni instrumentarij, te izvanredna mogućnost autora da predmet analize posmatra iz različitih vremenskih obrazaca (onih u kojima su tekstovi nastali, onih u kojima su doživjeli različite interpretativne strategije i onih koje, u odnosu na historijska zbivanja, pokriva savremenost, dakle trenutka kada se govor jedne kulture – grad Tešanj – susreo sa svojim subjektom).

Stoga su Kazazovi modeli interpretacije, u širem kontekstu savremenih književno-teorijskih koncepata, na tragu poststrukturalističkih tendencija, odnosno suprotstavljanja zatvorenosti strukture kao naličja logocentrizma, prisutnosti i zaokruženosti centra. U njegovim hibridnim interpretativnim konstrukcijama vješto je inkorporirana kulturnohistorijska građa uokvirena književnim teorijama i različitim savremenim paradigmama preuzetim iz tekstova filozofskog i sociološkog diskursa, kao i tekstova iz teorije kulture uopšte.

Ustvari, interpretativna strategija u ovoj knjizi se zasniva na prožimanju različitih formi djelovanja kulturne zajednice, tematiziranje zavisnosti značenja znakova i konteksta, tekstualno razumijevanje svijeta, proizvodno i interpretativno značenje umjetničke proizvodnje i stalna autoreferencijalna i metatekstualna propitivanja koja se, u duhu (post)modernističkog shvaćanja svijeta, suprotstavljaju konačnim „istinama“ i jednoznačnim rješenjima esencijalističko-ideoloških tumačenja.

U eseju Stoljeće moderne bošnjačke poezije, svojim preciznim poetskim komparacijama o uticaja evropskog modernizma na bošnjačku književnu scenu, Kazaz uspostavlja, u odnosu na ideološki nacionalni diskurs akademske zajednice uspostavljen nakon 1996. godine, svjesno ili nesvjesno – nevažno, novu kanonizaciju moderne bošnjačke poezije. Svoju analizu počinje sa Ćatićem i Humom, pa je vodi preko Maka Dizdara, Skendera Kulenovića i niz savremenih pjesnika, a završava s vrhuncima modernog i postmodernog poetskog izraza A.Sidrana, K. Mahmutefendića, H. Demirovića, S. Mehmedinovića, A. Brke itd., pri čemu vrlo precizno, u nekoliko rečenica ili pasusa, uspijeva okarakterisati najvažnije poetske specifičnosti svakog od pjesnika.

Kako sam autor navodi u svojim autoreferencijalnim osvrtima, modernu bošnjačku poeziju posmatra kao veliki dijalog kultura koji se ne zatvara u imaginarnu vlastitost, „romantičarski izimaginiranu herojskocentričnu prošlost, već se stalno iznova otvara za različite forme interkulturnog dijaloga i usisava u sebe ono što T. S. Eliot naziva susretom tradicije i individualnog talenta, pri čemu on pod tradicijom podrazumijeva okcidentalno pjesništvo“. (E. K.)

U ovom eseju Kazaz, sasvim opravdano (analizirajući povijesne kontekste), uspostavlja tezu da književnost, i to najprije poezija, postaje centralni toponim identiteta. U tom smislu Kazaz, za razliku od dijela pozitivističke bh. kritike, šetajući se u svom rukopisu, uz instrumentarij postkolonijalne teorije, kroz historiju BiH osmanskog i austrougarskog perioda, uspostavlja sasvim drugačiji pristup bošnjačkoj poeziji u odnosu na kanonizaciju koju je u dobroj mjeri uspostavila akademska zajednica u BiH. Ne samo da u svojoj analizi pokazuje kako se gradio identitet u odnosu na kolonizatorske diskurse nego vrlo uvjerljivo osvjetljava na koji način se taj uticaj prenio i na savremenu bošnjačku poeziju. Tako, na primjer, poezija na orijentalnim jezicima svoje uticaje nalazi kako kod Hamze Hume, kao i kod Amira Brke ili Asmira Kujovića.

U svijetu književne kritike i recepcije pojedinih književnih tekstova unutar interjugoslovenske zajednice zasigurno jedan od važnijih tekstova koje je Enver Kazaz uopšte napisao jeste tekst o Njegošu. Kazaz Gorski vijenac, ukratko rečeno, čita deridijanski. Po Derridau, kontekst jeste neka vrsta teksta, i nijedan tekst nije aprioran kontekstu iako mu duguje svoje značenje, kao što se nijedan kontekst ne miri sa svojim tekstom iako je iz njega rekonstruisan. U tom smislu, Kazaz čita kontekst Gorskog vijenca kao neku vrstu procesa intertekstualnosti, odnosno, primarnom tekstu u svojoj interpretaciji suprotstavlja memoriju, izvještaje, objavljene spise i arhiv.

U inetrpretaciji Njegoševog djela postoje snažne i velike protivrječnosti koje su nerijetko od književnog statusa prelazile u mitski. Kako navodi i sam Kazaz, od svog objavljivanja do našeg vremena Gorski vijenac je oduvijek imao kanonski status bivše južnoslavenske zajednice, ali je i činjenica da je oduvijek, a posebno u današnjem vremenu, imao oprečna značenja unutar srpskog, crnogorskog, ili pak bošnjačkog diskursa. Kazazov pristup Njegošu je kombinacija imanentne analize i novog historicizma u kojem sagledava sva najkrupnija ideološka tumačenja Njegoša i posljedice tih nacionalističkih tumačenja u regiji, ali, u isto vrijeme, ne dozvoljava sebi da padne u jednostavnost binarnih opozicija, jer bilo koja jednoznačna interpretacija ovog djela neminovno vodi u ideološku isključivost.

Svoju interpretaciju, ukratko rečeno, Kazaz postavlja u višeznačnosti historijskog konteksta u kojem je ep nastao kao utopijska naracija o oslobađanju južnih Slavena, i kao Njegošovo „sljepilo“ za orijentalističku stereotipizaciju Balkana i južnoslavenskog prostora.

U svojim esejima o poeziji Amira Brke, Muse Ćazima Ćatića ili Jozefine Dautbegović Kazaz čitaocu nudi jednu osviještenu kombinaciju interpretacije koja polazi od imanentnog pristupa, pa sve do dekonstrukcionističkih analiza, postkolonijalne teorije i neograničene semioze koje osiguravaju ne samo esejističku pristupačnost tekstu nego i njegovu naučnu uvjerljivost. Zbog tog instrumentarija, Kazaz, na primjer, vidi Ćatićevu poeziju ne kao monolitno romantičarsku, kao u Bašagića, niti isključivo simbolističku i impresionističku na evropski način, kao u Matoša ili Ujevića, nego je vidi u liminalnoj poetičkoj poziciji ukrštanja i poetičke dijalogizacije koja se neprestance širi hibridizirajući svoja vlastita poetička načela.

Kazaz se Ćatiću vraća u nekoliko svojih tekstova. Na vrlo argumentiran način, velikog pjesnika lišava „plakatske poezije“ uokvirene nacionalnim diskursom i, čita ga ne samo kao pjesnika južnoslavenske interliterarne zajednice nego i kao evropskog pjesnika, čime spaja unutar njegove poetike takvu vrstu književne sinteze koja je za današnji ideološki bošnjački diskurs izgleda potpuno nespojivo.

„Vidljivo je to već na formalnoj razini, kao npr. u sonetu Kad vjetrić piri u kojem se duh erosa iz sevdalinke prelio u sonet, a suspregnuti metaforički šifrarnik svedalnike preobrazio jezik impresionističke deskripcije ženskog tijela. Vidljivo je to, nadalje, u sinestezičnosti jezika u kojem istodobno djeluju boje, mirisi, zvukovi, opipi – međusobno se stalno prelijevajući i nadopunjavajući, da bi, na koncu, intuicija, psiha i filozofija, profilirane na zasadima evropskog modernizma, bile nadopunjene orijentalnom čulnosti.“ (E.K.)

Izvrstan esej posvećen je poeziji Amira Brke. Ako se životna praksa vidi kao stalni proces proizvodnje i tumačenja znakova, pa se model neograničene proizvodnje smisla u poststrukturalističkoj epistemiologiji prihvaća kao univerzalni uzor tumačenja, onda je jasno zašto Kazaz upravo na tom tragu posmatra zbirku poezije pod naslovom Turistički vodič Amira Brke. Zbirka je sjecište intertekstualnih igri, aluzija, asocijacija i reminiscencija u kojoj je autor od „tradicionalno shvaćenog nepoetskog materijala načinio vrhunsku poetsku građevinu“.

Posmatrana iz perspektive rukopisa Pjesništvo i rat, ova zbirka važna je u dvostrukom smislu: kao estetska građevina sama za sebe, ali i kao simbolička ravan na osnovu koje je i ispisana Kazazova zbirka eseja. Na isti način kako Brkina knjiga jeste poetsko-kulturološka i povijesna rasprava o gradu, tako je i Kazazov „metatekst“ povijesno-kritička rasprava o tekstovima koji su legitimirali grad Tešanj kao istinsku oazu kulture u Bosni i Hercegovini. Terminima gornji i donji grad simbolički se može govoriti o nebeskom i zemaljskom svijetu, pri čemu je život prijelaz iz donjeg u gornji dio grada. U ovom slučaju, simboličko se odvija na prijelazu između zemaljskog i metafizičkog, gdje se život grada, kao tipičnog ženskog principa, odvija u njegovom pripovijedanju. Dakle, na isti način na koji kod Brke Tešanj postaje „metonimijska figura koja u sebe usisava načelo urbaniteta i svjetske kulture urbanosti, da bi se otkrilo kako zbrika jeste i poetska rasprava o identitetu i principima njegove izgradnje i reprezentacije“, tako Kazazov rukopis britko svjedoči i analizira poetiku bošnjačkog pjesništva koja, u procjepu između realnog i imaginarnog, simbolički vodi u metafiziku postojanja bosanskog čovjeka.