PRIČA O ŠUKI I DUŽNOSNIKU ILI PRILOG FENOMENOLOGIJI HRVATSKE DRUŠTVENE ELITE

Autor/ica 👤 Zdenko Kremer 19.10.2020. u 12:10

Izdvajamo

Nije lijepo smijati se nad tuđom nesrećom pogotovo ako ona nije rezultat čvrstih uzročno-posljedičnih veza nego stjecaja ovih ili onih okolnosti, odnosno loše sreće u uzbudljivoj igri koja se naziva casino kapitalizam na jaranski način, premda je svaki od tih ljudi svoju sudbinu sam izabrao. Ali izabrala bi je i većina nas da smo bili u prilici. Zbog toga bi, za nas same, najbolje bilo da se smijemo vlastitoj gluposti,

Povezani članci

foto Pinterest

I upravo to znači iskupiti svijet ismijavanjem njegovog falsifikata – smijati se vlastitoj gluposti. I upravo je taj ismijani i iskupljeni svijet, onaj novi, svijet koji dolazi nakon što je tama u najmračnijem času bila razbijena. Svijet je to koji opet neće nešto idealno, u kojemu nas opet čekaju brojni izazovi, ali koji će ipak biti bolji od onoga kojemu smo pripadali ranije. Ako ništa barem stoga što nas bar više neće iznenađivati ili sablažnjavati prizori kao ovi danas, u jeku “borbe protiv korupcije” kad naši dostojanstvenici, skupa sa svojom svitom, pred televizijskim kamerama, kamerama pametnih telefona i očima građana defiliraju kao onaj car iz Andersenove bajke.

Prisjećajući se svoga školovanja ljudi moje generacije, a vjerojatno i mnogi drugi, sigurno će se složiti s konstatacijom da su naši učitelji, nastavnici, profesori bili svakakvi – i kao predavači i kao pedagozi i kao ljudi – te da bi se, onako ugrubo, svi oni mogli svrstati u tri skupine. Prvu skupinu činili bi oni oni koji su zaista bili “pravi ljudi na pravom mjestu”, učitelji u pravom smislu te riječi, koje smo svi ili gotovo svi voljeli; osobe zahvaljujući kojima smo usvojili ne samo mnoga formalna znanja iz ovog ili onog predmeta, nego i mnogo životnih uvida, iskustava, vještina; u nekim slučajevima i neko posebno zanimanje, pa i ljubav prema njihovom predmetu, koji su nam u budućem profesionalnom, a i životnom usmjeravanju bili od velike ili čak presudne važnosti. U drugu skupinu mogli bismo svrstati one “ni vamo ni tamo”, koji nam nisu bili nešto posebno ni simpatični ni antipatični, ljude koji nas, premda su nastojali da svoj posao odrade korektno, uglavnom nisu uspijevali previše motivirati za svoj predmet, možda zato što nisu imali toga dara ili zato svoju ulogu shvaćali na krivi način ili naprosto zato što su gledali samo da odrade svoj posao bez previše naprezanja i što prije odu kući. Treću skupinu predstavljali bi oni kojih smo se bojali i/ili se na njihovim satovima osjećali nelagodno, oni koji zbog svog neadekvatnog pristupa učenicima pa i nastavnom gradivu ne samo da nisu razvijali zanimanje učenika za sadržaje kojima su ih trebali podučiti, nego su činili upravo suprotno – izazivali odbojnost, možda čak i gađenje, i prema svom predmetu i prema ideji obrazovanja uopće. Koja je od ove tri skupine bila najbrojnija, a koja najmanje brojna, te tko je od naših nastavnika spadao u koju skupinu, stvar je osobne percepcije, no vjerojatno se po ovoj osnovi mogu raditi neke grube podjele što se mogu smatrati donekle objektivnima.

Nastavnika tehničkog odgoja u osnovnoj školi koju sam svojevremeno pohađao, Voju Šukurmu, uvijek sam svrstavao u onu treću grupu. Štoviše, smatrao sam ga posebno istaknutom osobom u tome društvu, premda je (ili možda upravo zato što je) moj dojam o tom čovjeku, kojega smo svi zvali Šuko, bio prilično ambivalentan. Meni osobno nikada se nije nimalo zamjerio i zapravo bi me uvijek iznova iznenadio kad bi mi se obratio prijazno ili kad bi mi pomogao u kakvom praktičnom zadatku – a tehnički se odgoj većim dijelom svodio na izradu predmeta od šperpoče, s tim da se tu i tamo radilo i s metalom – što je meni tada, kao totalno smotanom djetetu, k tomu jako povučenom i plahom, predstavljalo vrlo teško savladiv izazov. U komunikaciji na osobnoj razini Šuko je, barem što se mene tiče, odavao dojam inteligentnog i u duši dobrog čovjeka, koji je isuviše naprasitim i bezobzirnim postao nekom kobnom greškom.

O njemu nisam čuo nikakvih vijesti tokom više od tri i pol desetljeća otkako sam završio osnovnu školu. Tek sam u jednom usputnom razgovoru od prije dvije-tri godine saznao da više nije među živima. Nisam se sjetio tada donosioca ove vijesti pitati nešto više, tako da ne znam što se s njim događalo za vrijeme rata – jer je čovjek, ako me sjećanje ne vara, barem u vrijeme moga osnovnoškolskog obrazovanja živio s onu stranu Save – ne znam je li mirovinu dočekao u onoj “našoj školi” ili negdje drugdje, te gdje je na koncu pronašao svoj pokoj – u Bosni ili u Hrvatskoj. No bitno je da se o njemu govorilo s poštovanjem, kako sam zapravo i očekivao da će se govoriti.

Saznanje o smrti čovjeka koji je zauzimao neko značajnije mjesto u našim sjećanjima, kao da tim sjećanjima dodaje nešto novo, čineći ih nekako prisnijima, bliskijima, više “priraslima srcu” pa samim tim i ugodnijima i ljepšima, čak i onda ako prvotno nisu bila ni lijepa ni ugodna. Uistinu, o pokojniku se ne govori sve najbolje naprosto zbog konvencije, sažete u poznatoj uzrečici, nego zbog nekog unutrašnjeg instinkta ljudskog bića, vezanog uz proces koji naša sjećanja pretvara u uspomene, proces koji izgleda postaje posebno intenzivan ili se dovršava upravo u trenucima kad postaješ svjestan da glavnog aktera ovih sjećanja nikada više nećeš vidjeti uživo. Jer sjećanje i uspomena nije isto, sjećanje je ono što prethodi, ono otvoreno za dodavanja pa i oduzimanja, dok je uspomena ono što nastaje nakon što se sjećanje strukturira u dubinama našega uma i postane sastavnim dijelom naše samosvijesti i našeg karaktera, konstitutivnim elementom našega jastva koji se više ne mijenja. I zbog toga su uspomene vrijedne, štoviše i nasušno potrebne jer bez njih čovjek ne može ni postati ni ostati čovjekom. A sve što je vrijedno treba zaslužiti. I ne možemo se tu izvlačiti na loša iskustva i traume koje je možda onaj drugi-iz-naših-sjećanja stvorio svojim riječima i/ili činima, jer su i najgore traume nešto s čime se treba izboriti da bi na koncu i one bile preobražene u uspomene, ne previše dobre uspomene doduše, ali ipak dovoljno dobre da bi bile uspomene. I to je jedan važan životni zadatak za svakoga od nas, budući da teško može biti onih koji se s takvim iskustvima nisu suočavali – jer ako se sjećanja ne preobraze u uspomene nego u nemir, gorčinu, mržnju, (noćnu ili dnevnu) moru onda to znači da s čovjekom, točnije s njegovim temeljnim životnim stavom, sviješću, savješću, a često i mentalnim zdravljem nešto nije u redu.

Što se mojih vlastitih sjećanja i uspomena vezanih za Šuku tiče, mogu reći da mu nikada zapravo i nisam zamjerao zbog njegovih postupaka koji su se kosili valjda sa svim, čak i onodobnim, pedagoškim standardima i svima nama utjerivali strah u kosti; zbog njegove galame i neprimjerenog izražavanja kad bi nekoga grdio, običaja da učenicima dijeli ćuške ili da ih povlači za uši, pa ponekad i baci neki predmet prema onome za koga bi ocijenio da u klupi ne sjedi mirno. No ipak, ostalo je nešto što me kopkalo i smetalo mi poput kamenčića u cipeli kad bih se tu i tamo prisjetio toga čovjeka. Radi se naime o jednom događaju koji se vjerojatno zbio u sedmom ili u osmom razredu, no za problem koji sam s tim događajem imao, kako će se kasnije vidjeti, nije kriv Šuko nego netko drugi.

A dogodilo se da je pod satom tehničkog Šuko ispitivao jednu učenicu iz moga razreda i da ona među dijelovima automobilskog motora koji su se nalazili na stoliću postavljenom postrance u kabinetu tehničkog odgoja, nije znala prepoznati koljenastu osovinu. Na to je Šuko počeo bjesnjeti, a često mu se to dešavalo kad učenik ne bi pokazao ono znanje koje je on od njega očekovao, te joj je naredio da uzme u ruke taj prilično masivan komad čelika, i noseći ga obiđe cijeli kabinet, čini mi se jednom, premda je moguće da se radilo i o dva-tri kruga. Ona ga je dakako poslušala, no istovremeno je počela plakati, ne doduše glasno, no tako da su svi to odmah primijetili – jer je plakala, što bi se reklo, kao gladna godina. I dok smo se svi mi, ostali učenici iz razreda, u tom trenutku našli zatečeni, Šuko je situaciju prokomentirao ciničkom opaskom kako se radi tek o Fićinoj koljenastoj osovini i da bi naša rasplakana kolegica trebala biti sretna što ne mora tegliti koljenastu osovinu jednog FAP-a.

Dotičnu sam razrednu sup(u/a)tnicu u to doba pomalo i simpatizirao pa sam u tim trenucima možda tim više bio konsterniran i Šukinim iživljavanjem i njegovim cinizmom i, pogotovo, tvrdoćom srca čovjeka kojemu suze jedne djevojčice ne znače ništa. No dakako, nije mi bilo nakraj pameti da bih iskalio svoj pravednički gnjev, pa ni tako što bih ustao i pokušao verbalno prosvjedovati. Jer bio sam tada uvjeren da bi, u slučaju kad bih se na bilo koji način suprotstavio tome čovjeku, iz vedrog neba sjevnula munja i ubila me na mjestu, ili da bi mi se na glavu survao plafon učionice, ali tako da ubije samo mene, a da svi ostali ostanu netaknuti.

Ima tomu kako rekoh već (skoro ili upravo) četiri desetljeća pa se ne sjećam svih detalja, no uvjeren sam da je u tim trenucima vladao muk kakav se u razredu rijetko mogao “čuti”, čak i pod satovima tehničkog odgoja. Svjedoči to da smo svi ili barem velika većina nas, učenika razreda kojemu sam pripadao, uistinu ostali zatečeni onim što se događalo, s tim da presedan, po mojoj ocjeni, nije bio Šukin neobično originalan način kažnjavanja učeničkog neznanja – koji je svakako bio razlog tako burne reakcije naše kolegice – nego su to bile upravo njezine suze. Istina, vidjeti suze na licu nekog osmoškolca na nastavnom satu nije baš bila neka velika rijetkost, posebice ranijih godina – jer su mlađa djeca sklonija iskazivanju emocija na takav način – pa bi nekad nekima od mojih razrednih kolega ili kolegica zasuzile oči kad bi dobili ocjenu manju od one koju bi očekivali ili kad bi im netko zaključio jedinicu – u nekim slučajevima valjda zbog stida, a u nekima valja zbog osjećaja nepravde, dok bi neke ozbiljnije suze pale tek kad bi netko dobio pljusku ili udarac šibom po dlanu (jer je u to doba još uvijek vladala praksa fizičkog kažnjavanja “zločestih učenika”), kad bi se plakalo čisto po instinktu. No da bi na nastavnom satu netko plakao tako kako je tada plakala naša razredna sup(u/a)tnica, to ranije nismo viđali.

Nakon toga događaja, posebno u srednjoj školi i kasnije nisam primijećivao da bi netko plakao na nastavi. Pretpostavljam ne samo zato što smo bili stariji i ozbiljniji, nego i zbog toga što su naši nastavnici i profesori uglavnom bili korektni – kriteriji ocjenjivanja bili su manje više jasni i uglavnom su se poštovali, fizičko je kažnjavanje valjda do tada bilo zabranjeno, tako da nitko i nije imao razloga plakati pod nastavom – ni zbog nepravde, ni zbog poniženja, ni zbog boli.

Prošlo je nakon opisanog događaja još desetak i nešto malo više godina i ja sam dogurao blizu kraja svoga formalnog obrazovanja – ostalo mi je da na svom faksu položim još jedan usmeni ispit i napišem diplomski rad. Taj zadnji ispit, koji se obično i ostavljao “za kraj”, bio po svemu specifičan, pa recimo i po tome što je profesor koji je držao odgovarajući kolegij bio istaknuta ličnost, i to ne samo na Sveučilištu nego i u političkom životu. Nije doduše pripadao prvom ešalonu tadašnje hrvatske politike, no očto je bio u dobrim vezama sa hadezeovskom središnjicom, pa su ga dopale visoke dužnosti vezane uz upravljanje znanstvenim sustavom u to doba još sasvim mlade hrvatske države.

Našao sam se toga dana u tada posve novoj zgradi našega faksa s još jednom kolegicom, kandidatkinjom za ispit, kojoj je taj ispit također bio posljednji na studiju. Imali smo koliko se sjećam priličnu tremu – jer se radilo o ispitu za koji nitko nije znao što uopće treba znati da bi se on položio – no trema moje kolegice bila je neka posebna, jer joj je, kako mi je objasnila već prije ispita, trebala neka bolja ocjena iz toga kolegija pa da joj onda prosjek fakultetskih ocjena omogući da upiše postdiplomski studij ili da možda dobije neku stipendiju za nastavak studija negdje vani.

Međutim, njezine nade se nisu ostvarile jer je stvar odmah, čim smo ušli u kabinet spomenutog profesora, krenula po zlu. Čovjek je bio vidno neraspoložen, pri prvom se kontaktu nije moglo osjetiti ništa od one prijaznosti i uviđavnosti putem kojih se većina drugih naših profesora trudila oživjeti atmosferu i bar malo razbiti tremu svojih studenata prilikom održavanja usmenog ispita; imao sam osjećaj da smo se našli pred kineski carem kojemu je dvoje njegovih beznačajnih podanika poremetilo njegov kozmički mir.

Mogu reći kako se ne sjećam da sam se na ijednom svom usmenom ispitu osjećao toliko dezorijentiranim kao na ovome o kojemu je riječ, a čini se da se nešto slično događalo i s mojom kolegicom. Mnogo toga iskreno rečeno nismo znali, i dok smo se mi mučili da složimo koliko-toliko suvisle odgovore na njegova pitanja, naš je profesor, ujedno i dužnosnik, ironizirao nad našim neznanjem. Na kraju je, bez riječi, uzeo indekse upisao ocjene i vratio nam ih natrag. Kolegica je na to otvorila indeks, vidjela koju je ocjenu dobila i briznula u plač. Onaj je zasigurno vidio njene suze, no nije reagirao, samo nas je na brzinu otpustio mrzovoljnom gestom, valjda zato da bi što prije ponovno uzašao u svoje kozmičke visine.

Nisam se u tom trenutku našao previše konsterniranim zbog negove neuviđavnosti, ironije, zbog tvrdoće srca čovjeka kojemu suze jedne djevojke ne znače ništa – bio sam smeten, pod dojmom onoga što se događalo, nisam znao bih li se veselio zato što sam napokon položio svoj zadnji ispit na faksu ili bih se pridružio tugovanju svoje kolegice. Dakako, ni tada mi nije bilo nakraj pameti da bih nešto rekao ili komentirao, nije mi, da pravo kažem, uopće palo na pamet zamoliti ga da joj se smiluje, objasniti situaciju, sugerirati da bi joj trebao pružiti još jednu priliku, pa makar morao ispravljati ocjenu u indeksu. Nisam, dakako bio uvjeren da bi me pogodio grom iz vedra neba kad bih tom čovjeku rekao nešto što mu se ne bi svidjelo, ali sam osjećao kako se valja kloniti ljudi koji se ponašaju na takav način.

Možda se ne može reći da se moja kolegica plakala baš kao gladna godina, no suze su joj tekle sve vrijeme dok smo se, pri povratku kući nakon ispita, spuštali prema centru grada. Pokušavao sam je utješiti, no nisam uspijevao pronaći prave riječi; ni sam nisam bio previše pribran, pa je možda pao i koji zajedljiv komentar, što je sve samo još više kvarilo i ovako pokvarenu atmosferu. Kad sam kasnije razmišljao o tom njezinom plaču, a i mome raspoloženju nakon toga ispita, shvatio sam da ona zasigurno nije bila toliko neutješna naprosto zbog prokockane životne prilike, već i zbog okolnosti u kojima se dogodio taj prijelom, zbog toga što se ponašanje onoga Dužnosnika i našega profesora, na tome usmenom ispitu kosilo sa svim standardima i nepisanim konvencijama odnosa između profesora i studenta, koje su bile ustaljene na našem faksu i na koja smo bili navikli tokom četiri godine studiranja. Nekako je naime bilo normalno da na kraju ispita profesor saopći studentu koju je ocjenu zaslužio, pa i da mu ponudi izbor – želi li tu ocjenu prihvatiti, ili će izaći na usmeni ispit još jednom – što je bila praksa posebice na višim godinama studija. Nadalje, običaj je bio i da profesor pri usmenom ispitu pokaže stanovit interes za samu osobu svoga ispitanika te da mu se obraća naklonošću; da mu, naposljetku, u slučaju kad ovaj ne zna odgovoriti na njegovo pitanje, ukratko i objasni o čemu se radi tako da student to nauči barem tada, ako već nije uspio ranije. A posebice se nikada nije događalo, barem se ja toga ne sjećam, da bi profesor ironizirao nad neznanjem svojih studenata. Moj je dojam gotovo redovno bio da profesori u takvim slučajevima i sami osjećaju stanovitu nelagodu možda i zabrinutost budući se studentov neuspjeh ponekad ne može pripisati isključivo njegovom vlastitom nemaru ili nedostatnoj inteligenciji, nego i neuspjehu profesora da svoje studente motivira i zainteresira, da im jasno izloži gradivo i uputi ih na pravi pristup njegovom usvajanju. No od svega najzanimljivija jest činjenica da je spomenuti Dužnosnik u okviru jednosemestralnog kolegija koji smo tada bili položili, održao jedno jedino predavanje – na ostalim smo satovima mi, studenti s godine, sami pokušavali nečemu naučiti jedni druge (premda se nije radilo o seminarskom kolegiju na kojemu bi se studentska izlaganja podrazumijevala), a o tome kako je to izgledalo, mogao bih napisati još jednu ovakvu priču.

Koliko se sjećam, koji tjedan nakon opisane epizode, kad su se dojmovi malo slegli, na um mi je u jednom trenutku pao Šuko i onaj njegov ispad s Fićinom koljenastom osovinom; učinilo mi se tada da sam koji tjedan ranije prisustvovao nečemu već davno viđenom – budući da se, usprkos veoma različitim okolnostima ovih dvaju događaja, sama po sebi ipak nametala sličnost – i dvaju situacija u kojima sam odigrao ulogu nijemog promatrača, posebice načina na koji su me se te dvije situacije dojmile, i njihovih protagonista, posebice one dvojice “autoriteta” koji su reagirali krajnje neprimjereno, onako kako ljudi koji se bave njihovim poslom nikako ne bi smjeli reagirati. Kad bih se kasnije, iz nekog razloga, sjetio jednoga od ove dvojice, sjetio bih se onda i onog drugoga; sjetio bih se zatim i onih neobično prostodušnih i iskrenih suza kojima se u ovo današnje vrijeme rijetko kada može svjedočiti i inače, a ne samo unutar zidina naših obrazovnih institucija, te tvrdoće ljudskog srca koju zatječemo na svakom koraku.

I tako je neobičan stjecaj okolnosti povezao profesora kod kojega sam polagao svoj posljednji ispit na studiju, inače uvaženog hrvatskog znanstvenika, a ujedno istaknutog sveučilišnog i političkog dužnosnika, koji je život proveo uglavnom u Zagrebu i jednog nastavnika tehničkog odgoja koji je svojedobno radio na osnovnoj školi “Mika Babić” u Slavonskom Brodu, a živio negdje prijeko u Bosni, odakle je i bio porijeklom. Razlikuju se ta dva čovjeka gotovo po svemu, po obrazovanju, zanimanju, ugledu, životnim postignućima, državi rođenja, mjestu prebivanja. Od onoga što ih povezuje može se navesti samo eventualna generacijska bliskost te bizarno ponašanje barem u jednoj epizodi njihovih života, gdje problem ne predstavlja toliko njihova neprimjerena riječ ili čin zbog kojih se netko našao povrijeđenim, nego apsolutna ravnodušnost u situaciji kad zbog takve riječi ili čina neko biva povrijeđen toliko da se isplače kao gladna godina.

Međutim, preko ove se ravnodušnosti, barem što se moje malenkosti tiče, u ova dva slučaja ne može, odnosno nije moglo prijeći na jednak način, a mislim da se i inače ne može tretirati jednako. Kao što sam već rekao, Šuki nikada i nisam zamjerao zbog njegovih postupaka; ne zamjeram mu ni zbog njegove ravnodušnosti i cinizma koje je iskazao na spomenutom satu tehničkog odgoja, negdje na početku osamdesetih, pogotovo ne danas, nakon što su se odgovarajuće uspomene potpuno “istaložile”. Jer Šuko je bio “naš čovjek”, čovjek u kojemu se odražavao taj nepregledan, živopisan i zafrknut svijet koji nas okružuje, a koji smo tek počeli upoznavati. Prepoznavali smo u njemu naše očeve, rođake, prijatelje i neprijatelje, poznanike i one koje ne poznajemo, velike dečke iz susjedstva kojih smo se bojali, ali čijem smo se društvu silno željeli priključiti, neke važne ljude za koje smo znali da postoje (jer smo ih viđali na televiziji) ali nismo znali ni što misle ni što hoće. Uostalom, njegov se eksplozivan i hirovit karakter mogao tumačiti kao normalan rezultat okolnosti tadašnjeg života, kao nešto što nastaje samo po sebi, posebice u divljini Bosanske Posavine gdje je, i u onim poslijeratnim godinama (godinama poslije Drugog svjetskog rata), kad je odrastao i stasao u zrelog čovjeka, čakija bila zakon, a nasilništvo običaj kojemu je granicu postavljalo tek valjda još i gore nasilništvo narodne milicije. Nasuprot tomu, Dužnosnik nije pripadao našem svijetu, svijetu u kojemu smo do tada živjeli, nego nekom drugom, svijetu koji nam je, a ovdje mislim na društvo kojemu sam pripadao, najprije u Brodu, a kasnije u Zagrebu, do tada bio potpuno nepoznat – no koji je do danas postao naša svakodnevica. Da budemo precizniji – u njegovim se postupcima, pa i u njegovoj osobi, u doba kad sam polagao onaj fatalni usmeni ispit, a bilo je to usred rata, godine 1993., prepoznavalo nešto što se već dulje vremena “valjalo iza brda”, a do tada je već postalo posve evidentno, premda smo svi mi ove “novine” tumačili i prihvaćali kao “specifičnosti uvjetovane ratnim prilikama”. Mnogo se toga novoga, doduše, tada “valjalo iza brda”, ali ono što mi se tada nekako učinilo najupadljivijim, možda i zbog opisane epizode u Dužnosnikovom kabinetu jesu novi odnosi među ljudima i prema ljudima, koji ni ranije nisu bili nepoznati, ali su ipak bili rezervirani za neke druge sfere, a ne za običan, svakodnevni život, život u školi, na faksu ili na radnom mjestu. S tim da od tada više nitko ne pita za njihovo opravdanje i opravdanost. Zanimljivo je, primjerice, da su Šukino ponašanje u nekim prilikama, pa valjda i u onoj prilici kad je duboko povrijedio našu razrednu kolegicu, moji školski drugovi znali opravdavati uvjerenjem da je taj puta bio “malo pod gasom”, odnosno da je “popio nešto žestoko prije sata”. No na ponašanje Dužnosnika, kad bih nekome pričao o onoj zgodi odnosno nezgodi u njegovom kabinetu, ljudi bi samo odmahnuli rukom, nitko se recimo nije sjetio opravdati njegove postupke okolnošću da je u zrelog čovjeka stasao negdje u divljini suvremene hrvatske odnosno svjetske znanosti, gdje su također, baš kao i u Bosanskoj Posavini, vladali – a valjda i dalje vladaju – neki zafrknuti običaji i pravila.

I sada možemo početi naslućivati kakve bi veze ova duga i zamorna priča mogla imati s naslovom našega teksta, dakle s fenomenologijom hrvatske društvene elite. Naime, upravo u vrijeme kad se dogodila opisana (ne)zgoda u Dužnosnikovom kabineta, definitivo je bila privedena kraju preraspodjela moći na hrvatskoj društvenoj sceni. Sukladno tome, na višim se razinama društvene hijerarhije već čvrsto etablirala novokomponirana hrvatska društvena elita koja je, uvodeći novi društveno-politički i gospodarski sustav ujedno uvela i neka svoja vlastita ili sa “Zapada” uvezena pravila, vrijednosne standarde, obrasce ponašanja i odnosa među ljudima, napose neke nove obrasce ophođenja i međuljudske komunikacije, koji su, barem za nas, obične smrtnike, dotada bili nepoznati. U tom smislu, ponašanje našega Dužnosnika, nažalost, nije bilo eksces što se dogodilo u euforiji “preuzimanja vlasti”, kako sam ja to sam sebi pokušavao tumačiti prvih godina, nego rezultat nastojanja da se vrijednosni obrazac koji takvo ponašanje propisuje, etablira kao, što bi se to danas reklo, “novo normalno”. Uistinu na takvu ciničnu i bezobzirnu ravnodušnost, koja nije kao ona Šukina, prostodušna, instinktivna i u biti dešperatna, nego je nešto više od karakterne osobine, budući se iskazuje proračunato i svisoka, nitko danas ne bi reagirao tako da brizne u plač ili da ostane zatečenim; nitko je zapravo ne bi ni primijetio, pogotovo ne bi interpretirao kao nešto zloćudno, a ako bi netko i zaplakao jer bi se (nekom greškom) osjetio povrijeđenim, nitko drugi ne bi primijetio njegove suze. A to je tako zbog toga što su sve suze već isplakane – u ovih trideset godina hrvatske tranzicijske katastrofe – što se, usput budi rečeno, može smatrati djelićem jedne mnogo veće tranzicijske katastrofe, koja je ipak problem što daleko nadilazi domete ovoga teksta – nakon privatizacijske pljačke, valova otkaza, ovrha, deložacija, osobnih bankrota, nakon kredita u švicarcima i kredita za mliječne farme, da ne nabrajamo druga zbivanja u vezi kojih je naša novokomponirana elita svome narodu priuštila najneposrednije iskustvo svoje cinične bezobzirnosti i ravnodušnosti, ne samo da se toliko mnogo žena, pa i muškaraca isplakalo kao gladna godina nego ih je i toliko mnogo doslovno bilo zavijeno u crno – i to sasvim neovisno od rata i srpske agresija na našu zemlju – da je već poodavno prijeđena neka kritična granica, granica iza koje ljudi postaju imuni na svaku bezobzirnost, ravnodušnost, cinizam i bivaju potpuno konformirani novim, nenormalnim normalnostima globaliziranog svijeta.

Prije tridesetak godina sam sam sebi postavljao pitanja poput sljedećih – Kako to da se u društvenoj, pa recimo i akademskoj hijerarhiji tako brzo uspinju ljudi koji se, prema svim dostupnim indicijama i uz najbolju moguću volju, ne mogu svrstati nigdje drugdje doli u onu “treću skupinu” s početka ove priče, dok svih onih “pravih ljudi na pravom mjestu” nema nigdje? ili Kako to da je o profesionalnom usmjerenju i budućoj karijeri moje kolegice, a može se reći i nekih drugih ljudi s našega faksa, uključujući moju malenkost, presudno odlučivao upravo Dužnosnik, a ne recimo profesori iz one “prve skupine”, ljudi koje smo voljeli, cijenili, a na neki im se način i divili?

Netko će sad reći – pa dobro, teško je suditi o ljudima, to su komplicirane i specifične stvari ili bio je rat pa je bilo svega ili bilo pa prošlo i što je tu je – no problem ovdje nije samo u pronalaženju pravih odgovora, posebice na pitanja slična ovima koja su daleko aktualnija, nego još više u tome što se takva pitanja danas u našoj javnosti postavljaju rijetko kada ili nikada. Nego se recimo, baš evo ovih dana, postavljaju pitanja oko korupcije u našem društvu – od kojih je vjerojatno najgluplje ono koje se postavlja najčešće – Kako smo mogli doći u situaciju u kojoj korupcija potpuno prožima sve pore našega društva i predstavlja njegovu “rak-ranu”? – kako se slikovito izrazio naš Premijer.

Sad treba napraviti malu digresiju. Treba naime reći kako sam čovjeka koji je osujetio priliku moje kolegice da se okuša u znanstvenom radu, a mene potakao da potpuno promijenim način gledanja na stvari, zbog čega bih mu trebao biti zahvalan, nazvao Dužnosnikom, a ne nekako drugačije zato što se pri podrobnijoj analizi fenomena novokomponirane hrvatske društvene elite nije potrebno dohvaćati se konkretnih imena i prezimena, kako se to obično čini u raznim prikazima i razmatranjima ove problematike, pri čemu su onda (avaj!) bila dohvaćana i imena poput Miroslava Kutle, Nadana Vidoševića, Ive Sanadera ili Ivice Todorića. Dohvaćala se, inače, takvih imena i naša sudbena vlast u mnogo navrata i na mnoge načine – i što od svega toga imamo? Da nam Premijer, evo baš ovih dana, izjavljuje kako korupcija predstavlja rak-ranu našega društva.

Zvučna imena “velikih igrača” poput Kutle ili Vidoševića, Sanadera ili Todorića koja danas figuriraju u jednoj drugoj priči, priči o korupciji kao “rak-rani hrvatskog društva”, mogu doduše poslužiti kao svojevrsna indikacija, no veza fenomena novokomponirane hrvatske društvene elite i fenomena korupcije kao “rak-rane hrvatskog društva” može se na uvjerljiv način utvrditi i objasniti tek podrobnom analizom jednog i/ili drugog fenomena, a ne naprosto iz konkretnih primjera. Nadalje, pojedinci kakvi su Kutle ili Vidošević, Sanader ili Todorić možda se i mogu smatrati paradigmatskim figurama hrvatskog tranzicijskog perioda, no gledano iz konteksta fenomena novokomponirane hrvatske elite, oni su zapravo izuzeci koji potvrđuju pravilo. Tipičan lik u toj priči, po mome je sudu zapravo dužnosnik iz drugog, trećeg ili četvrtog ešalona, mali vrabac koji pažljivo prebire preostalo zrnje nakon što su velike ptice grabljivice ispraznile silose. Hoću reći kako u razmatranju fenomena novokomponirane hrvatske elite kao i u pokušaju da se, recimo, u ovom kontekstu rastumači potpuno evidentna veza ovoga fenomena s fenomenom korupcije u našem društvu – koja, ukratko rečeno, proizlazi iz koruptivne prirode samog nastanka onog prvog – analiza eklatantnih primjera koruptivnog djelovanja više zamagljuju suštinu stvari nego što je rasvjetljava, onemogućavajući razumijevanje najbitnijih aspekata ovoga problema – pa otud primjerice i ono općeprihvaćeno objašnjenje po kojemu korupcija nastaje zato što je većina hrvatskih poduzeća u vlasništvu države što se može smatrati tek drugotnim, a nikako i primarnim uzrokom koruptivnih aktivnosti.

Na prvi pogled zgoda iz Dužnosnikovog kabineta ne čini se u ovom smislu nimalo indikativnom; ne čini se uostalom niti baš previše prikladnim tratiti suze zbog jedne pišljive znanstvene karijere, dok istovremeno mnogi ljudi doslovno bivaju zavijeni u crno jer im je ljudska bezobzirnost i tvrdoća srca stvorila nepremostive probleme pri elementarnom preživljavanju – ostavila ih bez posla i/ili krova nad glavom, bez utjehe i bez nade. Mnogo se indikativnijom čini recimo priča o još jednoj mojoj svojevremenoj sup(u/a)tnici koja je umjesto da plače ili da se pobuni, tražila način kako da ode s ovoga svijeta pa je učinila osam pokušaja i uspjela u devetom – tim prije što se njezin problem nije primarno ticao, kako bi to netko rekao, “depresivnog poremećaja”, nego “pretvorbe i privatizacijie” hrvatske privrede, koju je proveo nitko drugi doli hrvatska novokomponirana elita. Ili recimo priča o sličnim sudbinama brojnih drugih ljudi, među kojima se možda ističe Božidar Frančić, no te bi priče trebao ispričati netko drugi.

Priču o kojoj je ovdje riječ, ispričao sam ne samo iz razloga što mi se ovaj slučaj nekako posebno urezao u pamćenje, valjda i zbog toga što sam, upravo vezano uz tu epizodu, počeo naslućivati što se zapravo u našoj zemlji događa i kamo bi nas to što se događa moglo odvesti, nego i zato što ona sadrži više momenata karakterističnih i za problematiku novokomponiranih društvenih elita i za problematiku korupcije kao rak rane suvremenog društva, a i za problematiku tranzicije u novi oblik organizacije života globaliziranog čovječanstva, kao i zbog toga što su na tom primjeru ovi momenti posebno razvidni. A radi se o barem trima takvim momentima – o već naznačenom momentu novog odnosa među ljudima i prema ljudima, koji se uglavnom svodi na apsolutnu distanciranost ondje gdje je ranije uobičajena bila kolegijalnost i odnos međusobnog poštovanja, o momentu nepostojanja ili potpune proizvoljnosti pravila i standarda na osnovi kojih se prosuđuju stvari i donose bitne odluke, s tim da to vrijedi i generalno, za kriterije prosuđivanja društvene stvarnosti uopće, te o momentu izostanka odgovornosti, posebno odgovornosti za ljude i društvenu zajednicu koji bi trebali biti predmet brige onih kojima je to dužnost već i po opisu radnog mjesta, a kamoli sukladno nekom elementarnom moralnom osjećaju. U navedenom primjeru svi se ovi elementi uočavaju već i na razini osobne komunikacije, no oni su mnogo vidljiviji ako promatramo neku širu sliku.

Važnost naznačenih momenata leži u tome što oni – a to je jasno već na prvi pogled – predstavljaju s jedne strane klice iz kojih izrastaju i razvijaju se “strukturne devijacije” svih mogućih vrsta, uključujući svakako i “koruptivne aktivnosti” što zahvaćaju društvenu supstancu i dovode do njezine degeneracije, dok su istovremeno učinjeni formativnim principima sukladno kojima se elite konstituiraju – i to je na navedenom primjeru potpuno razvidno, s obzirom da odluka o budućoj karijeri moje kolegice i njezina eventualna promocija u krugove znanstvene elite uopće nije ovisila o njezino trudu, znanju, talentu nego o “izvanjskim” okolnostima – s tim da treba napomenuti kako to vrijedi ne samo za hrvatsko društvo nego i za sva ostala neoliberalna društva ovog današnjeg vremena. Ove je momente bitno analizirati jer baš kao što korupcija nije kad netko nekome dodijeli posao mimo natječaja, pa onda zauzvrat dobije određenu svotu novca – što je tek manifestacija fenomena kojemu pridjeljujemo upravo takav naziv, a koji ima svoje izvorišta i svoju genezu – tako i odgovornost za korupciju nije samo na onima koji primaju i daju mito nego i na onima čija je dužnost da uvedu jasna i nedvosmislena pravila putem kojih će se takva ponašanja suzbijati, a oni čine upravo suprotno – kao što je u nas slučaj, gdje su pravila očito takva (nejasna i dvosmislena) da se njima koruptivna ponašanja potiču – kao i na onim neodgovornim pojedincima, posebice ako se radi o javnim osobama, koji i inače ne poštuju općeprihvaćena pravila, posebice ona koji se zakonski ne sankcioniraju, premda veoma korozivno djeluju na društvo i ukupnu klimu koja u njemu vlada, pa onda svojim lošim primjerom pokazuju drugima kako je kršenje pravila nešto uobičajeno.

U ovom smislu Dužnosnik, kao tipična figura hrvatske tranzicije postaje relevantan za našu temu, premda se on, kao konkretna osoba, relativno visoko rangirana u društvenoj hijererhiji (barem u vremenu o kojemu je bilo govora) zasigurno ne bi mogao ni u kojem smislu uspoređivati s bilo kojim od “negativaca iz naših korupcijskih afera, nego bi dapače, u osobnom kontaktu s njim, svakome odmah postalo jasno kako se radi o inteligentnom i u duši dobrom čovjeku, koji se u ovoj priči, slično Voji Šukurmi, našao nekom kobnom greškom. Baš kao što su se mnogi ljudi, možda i većina onih koji su živjeli i sada žive pod kapom nebeskom, u svojim životnim pričama našli nekom kobnom greškom, svojom ili tuđom.

Da bismo razumjeli u čemu se sastoji ova greška, najprije ćemo odgovoriti na već postavljena pitanja – koja su me mučila prije trideset godina, a danas nisu nimalo izgubila na svojoj aktualnosti, premda se ne mogu razmatrati izvan konteksta vremena u kojemu su mi se prvi puta nametnula; pitanja koja bi se danas mogla formulirati na sljedeći način – Kako to da se u društvenoj hijerarhiji tako brzo uspinju ljudi koji prema svim dostupnim indicijama i uz najbolju moguću volju ne mogu svrstati nigdje drugdje doli u onu “treću skupinu” s početka ove priče, dok svih onih “pravih ljudi na pravom mjestu” nema nigdje? ili Kako to da o budućnosti ovoga naroda posebice naših mladih generacija, odlučuju kojekakvi “dužnosnici”, a ne recimo savjesni i pošteni ljudi iz naše okoline, koje poznajemo i s kojima živimo, ljudi koji su stekli naše povjerenje i izazvaju naše divljenje?

Odgovor na ova pitanja po mome se mišljenju može formulirati ovako – Zato što oni “pravi ljudi” nikada ne bi smislili odnosno sa “Zapada” uvezli takva pravila, vrijednosne standarde, obrasce ponašanja i odnosa među ljudima, napose ne one nove obrasce ophođenja i međuljudske komunikacije, kakvi su u Hrvatsku uvedeni u prvoj polovici devedesetih, baš kao što i, sasvim generalno, ne bi proveli onu famoznu “tranziciju” našeg društva onako kako je ona bila provedena – s tim da treba naglasiti da se tu ne radi o nužnim političkim i gospodarskim reformama – od kojih bi se za neke čak možda i moglo reći da su bile provedene na koliko-toliko zadovoljavajući način – nego se radi o tranzicijii društvene svijesti, nekoj vrsti manipulacije u “sferi duha” (provedenoj uglavnom putem medija) koja je omogućila da se dogodi sve ono što se događalo u tom vremenu i kasnije. A to ne bi učinili zato što se tu radilo o eklatantnom primjeru subverzije javnog dobra, društvene zajednice i ljudskog zajedništva, koje se u svojim krajnjim konzekvencama svodi na metafizičko rastvaranje dobra uopće, zahvaljujući čemu je i uspostavljen jedan “sustav” ili bolje rečeno “sistemski provizorij” koji korupciju i mnoge druge “strukturne devijacije” uključuje kao svoje temeljne i neizostavne elemente. I upravo je iz toga razloga u prvoj polovici devedesetih i trebalo stvoriti takvu elitu kakva je stvorena, elitu koju, treba to primijetiti, nipošto nisu činili kojekakvi nitkogovići i niškoristi – bilo je doduše među njima i komedijaša, čija su imena dobro poznata, pa ih ne treba navoditi, no sasvim je sigurno bilo mnogo više ljudi sa zavidnim biografijama, kakav je recimo bio i naš Dužnosnik, inače svakako jedan od boljih u Tuđmanovom drugom ešalonu – no sve su to bili ljudi koji iz ovog ili onog razloga nisu bili spremni bezrezervno i bezuvjetno posvjedočiti istinu, stati uz pravo i pravdu, suosjećati s onima koji su povrijeđeni i koji pate te se zamisliti nad suzama drugih ljudi. Nego su činili upravo suprotno – pravili su se da ih se ništa od toga ne tiče, te su se tako odvojili od onog “običnog svijeta” kojega su trebali zastupati i za koji su trebali voditi brigu, stvarajući neki svoj poseban, paralelni svijet smješten negdje ponad ovog našeg, iz kojega se druge ljude može promatrati svisoka. I to je način na koji su svi oni zajedno učinili onaj sudbonosni prijestup, onu kobnu grešku zbog koje se Dužnosnik, i kao stvarni lik i kao simbol, našao baš u ovoj priči, a ne u nekoj ljepšoj, odnosno u ne baš lijepoj uspomeni čovjeka koji tu priču svjedoči. Dakako, nije problem u tome što je ova greška pokvarila neku priču ili nečiju uspomenu, nego što je proizvela hrvatsku tranzicijsku katastrofu, koja se danas u medijima interpretira uglavnom kao ona demografska, premda su i brojni drugi njezini aspekti potpuno razvidni, kao što su razvidne rupe od metaka na zgradi hrvatske Vlade. Pritom treba još jednom istaći da se hrvatska tranzicija ne smije promatrati kao prijelaz iz “socijalizma u kapitalizam”, nego primarno kao transformacija društvene svijesti koja se odvija i u zemljama Zapada (i koja blagodareći rezultatima naglog znanstveno-tehnološkog razvoja poprima jednu novu formu) te posebice da motiv “sebičnih interesa” ili “pohlepe” ovih ili onih, domaćih ili stranih njezinih aktera koji su željeli i još uvijek žele “zarađivati novac preko grbače hrvatskih ljudi”, o čemu se obično govori kad se kritički razmatra tranzicijska odnosno pretvorbeno-privatizacijska problematika, nije primaran, jer ovdje u pitanju nije novac ili “standard građana”, nego je prvenstveno u pitanju dostojanstvo ljudske osobe – koje se pričom o tom takozvanom “standardu građana” nastoji nadomjestiti – te nadalje maločas spomenuta subverzija javnog dobra, društvene zajednice i ljudskog zajedništva, odnosno posljedično metafizičko rastvaranje principa dobra kao takvog, koje u današnje vrijeme poprima kritične razmjere.

Ova teza kao i neke druge koje smo do sada postavili zahtijeva, dakako, mnoštvo dodatnih tumačenja i otvara brojna nova pitanja. Tim ću se pitanjima i tumačenjima baviti u drugom dijelu ovoga teksta u kojemu ću pokušati, na osnovi izloženog “slučaja” i ovdje naznačenih postavki, sukladno idejnim shemama kojima smo se vodili i u dosadašnjoj analizi, dati određenija objašnjenja i izvući utemeljenije zaključke koje se tiču naslovne teme – primjerice objasniti zašto u Hrvatskoj, a to vrijedi i za druge slične zemlje, problem nije u tome što korupcija postoji, nego u tome što se ona “vidi” ili zašto je hrvatska novokomponirana elita upravo ono što francuski filozof Jean Baudrillard naziva “simulakrumom trećeg stupnja”, dakle naprosto predodžba koja skriva činjenicu da ono što ona prestavlja ne postoji – pri čemu bi se trebalo razjasniti zbog čega je primjer iz života koji smo ovdje uzeli posebno indikativan. Pri koncu prvoga dijela teksta, osvrnuo bih se još samo na jednu zanimljivost koja se zadnjih dana ili tjedana plijenila značajnu pažnju naših medija.

U brojnim, naime, novinarskim napisima posvećenima našoj najnovijoj korupcijskoj aferi, aferi Janaf spominjala se imovina prvooptuženog Dragana Kovačevića, posebice njegovih devet stanova u Zagrebu i grobnica u aleji zaslužnih građana na Mirogoju. Nekim se komentatorima zanimljivom učinila činjenica da je taj relativno mlad čovjek sebi već osigurao i posmrtno prebivalište, pri čemu se svrstao u zaslužne građane pa su to komentirali na razne načine. Meni se u vezi ove činjenice nametnula jedna literarna aluzija, budući da sintagma “grobnica za Dragana Kovačevića” i jedna mnogo poznatija sintagma – “Grobnica za Borisa Davidoviča” – stoje u zanimljivom sazvučju.

Što je “Grobnica za Borisa Davidoviča”, trebao bi znati svatko tko prebiva na ovom našem “govornom području” – to je pripovijest s takvim naslovom koju je napisao Danilo Kiš. Za one koji nisu čitali ili su zaboravili (recimo nakon “demokratskih promjena”) – Boris Davidovič je književni lik u kojemu je Kiš isprepleo sudbine većeg broja ruskih revolucionara koji su pripremili i izveli Oktobarsku revoluciju, od Lava Trockog do nekih anonimnih boljševičkih aktivista koje u svojoj knjizi “Sedam hiljada dana u Sibiru” spominje Karlo Štajner. Ovaj književni lik na kraju svog burnog životnog puta, negdje u drugoj polovici tridesetih godina prošlog stojeća, postaje žrtvom lažnih optužbi karakterističnih za to vrijeme, obilježeno Staljinovim čistkama. Međutim, on ni pod koju cijenu ne želi priznati nepostojeći krimen protiv prve zemlje socijalizma i njezinih građana, koji mu njegovi tužitelji stavljaju na teret. On naime želi da ostane upamćen kao besprijekorna ličnost, bez ikakve mrlje u svojoj biografiji, kao revolucionar koji nikada u svom životu niti za milimetar nije odstupio od komunističkih ideala ili, drugim riječima, nikada nije učinio onaj sudbonosni prijestup, onu kobnu grešku kojom smo se bavili kroz cijeli ovaj tekst – a to je izdaja ideala istine i pravde. Međutim, to se pokazuje nemogućim, jer ova njegova želja, posredno dakako, ubija ljude slične njemu. Zbog toga on ipak priznaje izmišljenu krivnju te je osuđen na dugogodišnju robiju i deportiran u neki od gulaga na Dalekom sjeveru. Na kraju Boris Davidovič nestaje, biva pretvoren u dim. Ono što je ostalo nije ni humka smrznute zemlje negdje u Sibiru, pogotovo nije mjesto u aleji zaslužnih građana popločano mramorom na koji je urezano odgovarajuće ime, nego je to “Grobnica za Borisa Davidoviča”, genijalna pripovijest Danila Kiša.

Što se time hoće reći? Hoće se reći da nije bitno mjesto u aleji zaslužnih građana na zagrebačkom Mirogoju, nego da je bitno mjesto u našim pričama, u uspomenama ljudi koji će nadživjeti naše vrijeme. Što bi čovjek uostalom i trebao očekivati više, nakon svega, nego da ostane u lijepim uspomenama drugih ljudi. Rekli smo već da je uspomena ono što nastaje nakon što se sjećanje strukturira u dubinama našega uma i postane sastavnim dijelom naše samosvijesti i našeg karaktera, konstitutivnim elementom našega jastva koji se više ne mijenja. No ona je istovremeno nešto što pripada onome na koga se “supstanca našega sjećanja” odnosi, neka vrsta odraza njegove samosvijesti, karaktera, njegovoga jastva. Zato se može reći kako se kroz naše uspomene, što se na prirodan način pretaču u predaju ljudskog roda, realizira neka vrsta vrsta ovostrane vječnosti koja uopće ne ovisi o tome što dolazi ili ne dolazi nakon smrti čovjeka. Uspomene su zapravo svjedočanstvo istine i istina sama, jer uspomenom može postati samo ono istinito, ono što uvijek ostaje isto, ono što ne može izbrisati ili promijeniti nikakva laž, pa makar bila dignuta na stotu potenciju. I upravo to, s druge strane, jest istina – ono što je ostalo nakon što je materijal naših osobnih povijesti bio prosijan kroz sito i rešeto vremena, te tako odvojen od mase banalnosti, besmislica, iluzija, zabluda, kojih u našim životima ima sve više i više. Zbog toga su uspomene vrijedne, štoviše i nasušno potrebne – jer bez istine čovjek ne može ni postati ni ostati čovjekom. Dakako, nisu sve uspomene lijepe, kao što niti svaka istina nije lijepa; dapače, lijepe su uspomene poput pokojeg zrnca zlata koje nakon ispiranja pijeska sa dna rijeke ostaje u zdjeli tragača. A one druge, nastale tek nakon što smo se izborili sa svojim lošim iskustvima i traumama, nalik su pijesku koji ovo zlato skriva, pijesku koji je tu i koji tu ostaje, nekada kao upozorenje, nekada kao tiha tuga, a u nekim slučajevima i kao, kako bi to rekao biblijski prorok, “nezaboravna i vječna sramota”. I zbog toga se čovjek treba potruditi oko uspomena, i svojih i tuđih.

Ako oni koji se smatraju elitom jednog naroda svega ovoga nisu svjesni, nego se trse da, recimo, za sebe i svoju djecu urede dvorac na brijegu iznad grada sa 2.000 kvadrata stambenog prostora plus valjda još i više u okolnim zgradama, iz kojega puca pogled na mnoštvo marljivih mrava koji opslužuju njihovu privatnu firmu koja se jednom zove Agrokor, a drugi puta Republika Hrvatska, ili ako se recimo trude steći ni manje ni više nego 26 nekretnina širom jedne zemlje u kojoj je mnoštvo građana posredstvom ovršnog zakona izgubilo onu jednu jedinu koju su imali ili ako recimo nastoje osigurati grobnicu u aleji zaslužnih građana premda ih ovaj narod ne smatra zaslužnima; drugim riječima ako nisu svjesni da ih budući naraštaji neće pamtiti po onome što su imali nego po tome kakvi su bili, i da je upravo ova istina važnija od svega, onda tu više nema nikakve budućnosti i nikakve nade, onda kompletan “sustav” na kojemu je takva navodna elita zasnovala svoju vladavinu hita prema svojoj propasti i svome kraju. I to je tako usprkos sveopćem dojmu da su svi oni što žive podnožju Todorićevog brijega čvrsto uvjereni kako bi se, u slučaju da protiv “onih gore” netko nešto i zucne, a kamoli učini, sam nebeski svod survao na njihove glave i smrvio ih, ali tako da naša novokomponirana elita ostane pošteđena.

No kako bi mogla izgledati ova propast i ovaj kraj? Ima već nekoliko godina otkako je moj prijatelj, filozof i publicist Branko Malić objavio tekst pod naslovom “Tako propada svijet”. Malić se u tom tekstu referira na naučavanje francuskog mislioca i duhovnog učitelja Rene Guenona, posebno na njegovu najpoznatiju knjigu “Vladavina kvantiteta i znaci vremena” u kojoj se razmatra upravo ona subverziju o kojoj je prethodno bilo riječi. Temeljno pitanje, naime, kojim se Guenon bavi jest pitanje na koji način ljudsko društvo, odnosno društvene snage, utječu na tijek vlastite povijesti, posebice u zadnjih dvjestotinjak ili nešto više godina. Njegova je teza da primarnu pokretačku snagu “tranzicije”, procesa o kojemu je ovdje već bilo riječi, a koji tradicionalnu, organičku ljudsku zajednicu pretvara u sistemski ustrojeno društvo, ne predstavlja naprosto ubrzani razvoj znanosti i tehnike, kako se to obično uzima, nego ono što leži u njegovoj potki – a to je nešto što Guenon naziva “antitradicijskim djelovanjem”. I upravo zbog ovoga djelovanja naša budućnost i u planetarnim razmjerima nije nimalo blistava – jer ono, kroz svoje dvije “faze subverzije”, kako to Guenon utvrđuje u svome razmatranju, mora stvoriti potpunu pometnju pojmova, stavova, normi, vrijednosti koje jedno društvo usvaja i na čijoj osnovi funkcionira, pri čemu se na koncu dešava ona ultimativna subverzija odnosno inverzija, pri kojoj dobro i zlo, istina i laž, pravda i nepravda, vrlina i mana, znanje i neznanje, pamet i ludost, itd., itd., zamjenjuju svoja mjesta u ontološkom poretku svijeta. Tada nužno dolazi do prijeloma, koji razrješava takvu nemoguću situaciju i evo kako u Malićevoj interpretaciji, taj prijelom izgleda (cit):

“Naime, kad subverzija dostigne svoju najnižu točku, oslobađajući, doslovno, pakao na zemlji, ona se više nema kamo kretati osim prema gore. Jednom kad je laž potpuno ostvarena, ona gubi svaku osnovu, zbog toga što može postojati samo kao parazit na tijelu istine – ali sada, na koncu, toga (tijela tj. istine) više nema. Kraj svijeta je ništa drugo do objava laži kao laži, dakle ništa drugo do objava istine. Jednom kad se apsolutna moć (odnosno apsolutna laž) potpuno ostvari, ona se počinje okretati sama protiv sebe, nerijetko u obliku nehotične parodije i satire na vlastiti račun…

Nužno je da kraj svijeta bude razbijanje tame u najmračnijem času; pjev pijetla u noći trenutak prije praskozorja. Kad uzmemo u obzir sve modalitete ludila kojemu nazočimo, možemo u najmanju ruku pogoditi kako će to zvučati: otprilike kao smijeh…

Biti će to ruganje velikom ruglu, prije nego se raspadne u ništa iz kojeg je dogmizalo. Kad se sve sabere, i nemamo boljeg posla nego se priključiti tome ruganju. I valja reći – nije mala stvar iskupiti svijet ismijavanjem njegovog falsifikata, sad kad je došao do ruba provalije. U svakom slučaju, ako je vjerovati Guenonu, neće biti previše izbora.”

Neće dakle biti previše izbora i bit će to jedno pakleno iskustvo, ali bar nam se neće nebeski svod survati na glave i smrviti nas, ali tako da naša novokomponirana elita ostane netaknuta. Dapače, za njih će izgledati kao da su uloge izmijenjene. Tako to valjda zapravo izgleda već i sada kada, DORH i USKOK zakucaju na vrata elitne rezidencije nekoga od članova Kovačevićevog kluba iz Slovenske br. 9. No treba upozoriti kako nije lijepo smijati se nad tuđom nesrećom pogotovo ako ona nije rezultat čvrstih uzročno-posljedičnih veza nego stjecaja ovih ili onih okolnosti, odnosno loše sreće u uzbudljivoj igri koja se naziva casino kapitalizam na jaranski način, premda je svaki od tih ljudi svoju sudbinu sam izabrao. Ali izabrala bi je i većina nas da smo bili u prilici. Zbog toga bi, za nas same, najbolje bilo da se smijemo vlastitoj gluposti,