PRIČA O JABUCI I STABLU

Povezani članci

• Drugi međunarodni festival književnosti – “Poligon” u Mostaru
• “SLOBODA” RELIGIJSKOG “PRAVA” NA SMRT
• Počinje Jugoslovenski pozorišni festival u Užicu
• Tome ih učite
• Sloboda bez demokratije nije moguća
• Narodni heroji današnjice

Piše: Petar Fehir

Bilo jedno srce.
I negdje srcu blizu bijaše jedno selo.
U selu kuća, iza kuće obor.
U oboru stablo.

I uvijek mnoštvo djece što komadom ljeskova štapa
okretaše nitovane obruče drvenih kotača zaprežnih kola.
I žena koje bi s rubinama u naćvama odlazile na pralo,
pa ih poslije prostirale bijele, kao guščje perje,
na štrik vezan izmeđ bunara i onog stabla.

I muških koji bi umotavajući škiju u novinski papir
gledali kako se mlado žito propinje iz zemlje.

I prolazilo vrijeme.
Zimi se perje čijalo i igralo na dodernama.
Ljeti se žito vršilo i slama u stog spremala.
U jesen rakija pekla i pekmez za buhtle u špajzu redao.
Zaklalo se svinče i kobasice na tavan vješale.

Bilo se.
Dolazilo na svijet i odlazilo.

I onda došao neki vjetar. Neka sila.
Iščupala ono stablo iz korijena i ponijela ga miljama daleko.
U neko drugo selo. U neki drugi obor.
I presadi se stablo.
I počne se okopavati. I zalijevati. I nicati.
I nikne. I prolista. i procvjeta.
Skupljaše se neki ljudi i ne mogaše se načuditi.
I rodi se plod.
Kao krv crvena jabuka. Mirisna petrovača.

No, već kod prvog povjetarca otkine se.
I otkotrlja daleko.
Jer ne padne baš svaka jabuka blizu stabla.