Preminuo novinar Nenad Bunjac

Povezani članci

• Večeras otvaranje samostalne izložbe radova Josipa Mičkovića u Ćorovića kući
• Martin Špegelj: Podjela BiH potekla je od agresora Srbije i prihvaćena od F. Tuđmana
• Otvoreno pismo predsjedniku mišu
• Večeras na 42. Mostarskom teatarskom festivalu
• Putovanje u Opatiju (drugi dio)
• Aluminij i hercegovačka magareća geneza

Od posljedica covida-19 u KBC-u Rijeka preminuo je novinar i kolumnist našeg portala Nenad Bunjac. U 53-oj godini života.

Nenad Bunjac je završio Grafičku školu u Zagrebu i studirao psihologiju na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Za naš portal pisao je od 2016. godine.

Prije dvadesetak dana pisao mi je da će uskoro poslati kolumnu. Nažalost, umjesto kolumne stigla je tužna vijest o njegovom odlasku. Pred smrću sve su bolesti jednake, napisao je Zola. Čovjek uvijek mora da bude nečija žrtva. Covid-a ili nečeg drugog. Pred tim saznanjem svi smo nemoći.

Planirao je doći u Mostar, jako ga je volio. Ali nije stigao. Odnio ga je ovaj opaki virus.

Otići ću danas do Starog da bacim ružu u Neretvu za našeg Nenada.

Neka mu je vječna slava i hvala za sve!

Donosimo jednu od njegovih dragih kolumni o Mostaru.

Nenad Bunjac: KAD KNJIGA POSTANKA SPADNE NA PAR MUTNIH SLOVA

A ja ću i sa sedamdeset godina skočiti “na lastu” u Mostaru, pa makar mi to bio zadnji skok. Knjiga Postanka ionako je spala na par mutnih slova.

Petogodišnji klinac, u smiješnim gumenim sandalima, bez kinte, s majicom na umjetnu aromu maline ”Pogrebi i pomiriši”, polako hoda prema obali Neretve ispod Mostarskog mosta. Sjećao sam se maglovito puta jer me pokojna nona vodila u dobrim trenutcima, između napada životne mrzovolje, na najbolju pitu zeljanicu svijeta u istočnoj strani Mostara. Trebalo je vremena da me primijete momci koji su skakali “na lastu i iglicu” u deset metara brze Neretve iz koje nisu virili pješčani sprudovi što su razrezali više glava nego li Osmanlijsko carstvo.

Jednom prilikom, nepoznati momak ulovio me je oko pasa i bacio u Neretvu. Iako sam naučio plivati u Kuparima, vir me povukao na dno. I sav u panici, lamatam bjesomučno nogama i rukama, kad me je povukla čvrsta ruka momka i izvukla iz sjaja bistrog pakla, na obali protrljao mi kosu ručnikom i uz smijeh veli “sad si Mostarac, Neretva te krstila, a kamen odgojio”.

Dobro, moram još samo skočiti s Mostarskog mosta na “lastu” i kompletirao sam rodoslovlje.

E, NEKE STVARI RODNOM GRADU NISAM NIKAD OPROSTIO

Nikad neću zaboraviti izjavu nogometnog trenera, igračke legende Ivice Osima – on bi strusio bocu whiskeya dok bih ja još kopao po mislima tražeći dobra pitanja- “ipak sam ja nekakav Hrvat”, ja bih dodao “a ja sam nekakav Mostarac”. Sjećam se BMV kičme Veleža, Studentskog centra u kojem su sviračke probe držali rano Bijelo Dugme, Ulice Mahe Đikića blizu Partizanskog groblja u kojoj su odrasli jedni od najboljih ljudi i nogometaša koje sam sreo u životu, majku best frenda Vanje, Nadu Bruk koja bi mi uvijek dala pijat ukusne hrane kad bih “poljubio kućna vrata” jer je majka u HEPOK-u kupovala pizdarije, bilo je lijepo. Znao sam se iskrasti iz stana kad je otac odlazio na tajnovite “noćne letove”, popeti na krov četverokatnice, promatrati zvijezde tražeći ga i zaspati na toplom betonu. Dočekala bi me pokrivenog plahtom puna zdjela hladnih trešanja ili breskvi, nikad nisam saznao tko je to brinuo o meni.

A onda kad je majka odavno pobjegla s mlađim bratom od hirovitog i nasilnog oca, vojnog pilota, koji joj nije dopuštao da glasno diše, pokojni otac je ne svojom krivnjom ušao u frontalni sukob s pijanim Muslimanom, bahatom budalom, bez obzira na vjeroispovijest, a oni su se, poštujući tradiciju, zakleli na krvnu osvetu unatoč oslobađajućoj sudskoj presudi. Dom se odjednom ispunio rodbinom, stranim ljudima i pretvorio u oružani bunker. Otac mi je natenane objasnio prije nego što me poslao vlakom majci na Sjever, “da se nemam čega sramiti i da ako se više nikad ne vidimo, da ga pamtim”.

Jesam, ali to više nikad nije bio isti čovjek.

KAD JE MOSTAR PAO OD HRVATSKE RUKE

Davno sam se bio vratio iz rata, ranjen i lud, odlučan da radim ono što najbolje znam. Pišem, iako sam prvi razred, socijalno neadaptiran i kao totalna neznalica lišena svakog sustavnog odgoja, uredno pao i završio u Centru za djecu sa smetnjama u razvoju gdje su brzo uočili moj IQ i uzroke svih problema. Tesao sam pisanje kod najboljih pjesnika, pisaca i novinara, od Antuna Zrnčića do hispanskih fanazista pa sve do legendarnih glavnih urednika domicilnih medija, bio je to brutalan kreativan režim.

A onda mi se u naponu kreativne snage ukazao bošnjačko hrvatski rat, koncentracioni logor Dretelj, Praljkovo rušenje Mostarskog mosta, svekoliki kriminal uvezen iz Hercegovine čiji su zaštitnici bile ćelave mrcine od dva metra i 120 kilograma mišića, naoružani i stvarno opasni. Dvaput su me pokušali strpati u gepek, nisu uspjeli provaliti moju urođenu lukavost. I dopizdio mi taj teror.

Kad sam se razveo od prve predivne žene – ratna, adrenalinska ljubav – čuvene novinarke, radijske urednice i diplomatskog atašea, jedan dan sam se spakirao i sam Bog zna kako sam uspio doći neokrznut do mostarske bojišnice. Slušao sam, gledao i tefterio sve što je bilo od aktualnog, ali i povijesnog značaja. Kad sam se na krv pokačio sa snajperistom koji je nevinoj ženi raznio glavu na istočnoj strani Mostara dok je brzinski vješala rublje, morao sam pobjeći.

Na koncu, šatroistraživački novinar Robert Frank koji je stalno “pikirao” moju profesionalnu poziciju u Novom listu dobio je gadne batine i polomljene prste ruke kojom piše u pustari podno brda Hum umjesto mene. Sorry, ali dragi moj kolega, ne ulazi se u mostarske mahale s pitanjem “tko me može spojiti s Tutom Naletilićem?”, Šta si očekivao, srčanu dobrodošlicu, uljuđene europske manire?

Nitko nikad nije u Hrvatskoj objavio niti jedan redak mojih mostarskih reportaža, vladao je strah, a mene su držali maltene samoubojicom. I tako je prešućena istina kako je moj rodni Mostar poginuo od hrvatske ruke.

TUGA, JAD I PAR ČASNIH LJUDI

Ne predstavljaju Mostar niti radikalni politički ili crkveni kler, oni su samo zauzeli pozicije ispražnjene životnom mukom i strahom. Ne predstavlja ga niti Dragan Čović, niti Nino Raspudić nego  mnogobrojni dobri ljudi koji žive u tišini svoja četiri krhka zida doma. Ima snažnih pregaoca istine koji će ostati povijesno zabilježeni poput redakcije Tačno.net – ne zato što pišem na njihovom portalu nego jer su “krvavo” zaslužili taj epitet – ljudi koji će unucima i unukama, nasljednicima Mostara kojeg svi pamtimo, posjesti u krilo i pričati o mračnim vremenima, pa i herojima svog doba.

Ne mogu oprostiti niti hrvatskom HDZ-u, niti luđacima s utokama što su napravili od mog grada, iako sam Riječanin koliko i Mostarac. Nekad bi se tretirali kao jednojajčani blizanci po građanskom profilu, danas su izgubljeni u političkom vremenu i prostoru.

Meni kao neposrednom akteru i svjedoku svog vremena ne možete više ništa nažao učiniti. Tempi passati. No, dopustite i podržite to malo preostalih časnih ljudi da vrate dostojanstvo gradu.

A ja ću i sa sedamdeset godina skočiti “na lastu” u Mostaru, pa makar mi to bio zadnji skok. Knjiga Postanka ionako je spala na par mutnih slova.

.