Predstavljena knjiga memoara Vesne Parun “Kad ptica prestane voljeti” povodom 100. obljetnice rođenja

Povezani članci

• Marjan Hajnal: NEPOZVAN NA PONOĆNOJ SCENI
• Smiješi nam se 1992
• Vuk i sedam starčića
• Žan Bodrijar: Simuklarumi i simulacija
• Pravednik među navodima
• Pobjeda tri »konstitutivna nacionalizma«

Foto: Kaportal.rtl.hr

Knjiga posljednjih rukopisnih memoara hrvatske književnice Vesne Parun “Kad ptica prestane voljeti” predstavljena je na Danima Hrvatskog državnog arhiva (HDA) u srijedu u povodu 100. obljetnice njezina rođenja u HDA u Zagrebu.

Knjigu su predstavili priređivači Denis Derk i Marina Selnik, a nakon predstavljanja otvorena je izložba dokumenata iz ostavštine Vesne Parun, koji se čuvaju u HDA “Bajka zvjezdana”, čiji su autori Marijana Bosnar i Melina Lučić.

Ravnatelj Hrvatskoga državnog arhiva Dinko Čutura ocijenio je Vesnu Parun kao najveću hrvatsku pjesnikinju, koja je imala buran život. Umjetnost je ono što u vama ostaje cijeli život, što vas prati, nagoni na refleksiju, rekao je Čutura dodavši da nam je upravo to ostavila Vesna Parun.

Derk je napomenuo kako je HDA u nekoliko navrata otkupio puno materijala o Vesni Parun te dodao kako se sada u Arhivu mogu istraživati djela jedne od najvećih pjesnikinja ovoga prostora.

Objavljivanje knjiga Vesne Parun dobar je znak za hrvatsku kulturu, rekao je Derk i dodao kako je to znak da ju nismo zaboravili te podsjetio da je pjesnikinja uspjela dobiti i najvišu hrvatsku nagradu za najbolju godišnju pjesničku zbirku kada je imala 80 godina.

Selnik je istaknula da ovo nisu jedini memoari Vesne Parun jer je 2000. godine objavljena knjiga Noć za pakost gdje Parun opisuje određene događaje u svom životu.

Pisala je dosta temeljito, ocijenila je dodavši kako je numerirala godine o kojima piše, a preskakala je iz desetljeća u desetljeće, a povremeno je ubacivala i zasebne tekstove o nekoj temi.

Vesna Parun rođena je u Zlarinu 1922., a umrla u  Stubičkim Toplicama 2010. Najistaknutija je hrvatska pjesnikinja druge polovice 20. stoljeća. To mjesto u hrvatskoj književnosti zauzela je zahvaljujući raskošnosti pjesničkog izraza, bogatstvu tema i motiva i stvaralačkoj plodnosti. Objavljeno joj je preko 60 knjiga poezije i proze i uprizorena su četiri njezina dramska djela.

Počela je pisati vrlo rano, svoju prvu pjesmu “Pramaljeće”, napisanu na otoku Visu, objavila je već s deset godina (1932.) u listu “Anđeo čuvar”. Slijedi pjesma “Zov” objavljena 1938. godine u časopisu “Sjeme”, glasilu muške klasične gimnazije kojem su urednici bili Jure Kaštelan i Živko Jeličić. Već ta pjesma nosi u sebi dah temeljne ideje vodilje: himnu životu, radu i hrabrosti. Osim poezije, pisala je dječje i satiričke pjesme, prozu i drame. Njezina su djela prevođena na mnoge jezike.

Nacional.hr