Posljednji veliki “mrzovoljnik” prošlog vijeka

Povezani članci

• SFF otvaraju filmovi ‘Deset u pola’ i ‘Pisma s krajeva svijeta’
• PRIČE O DISKRIMINACIJI I SARAJEVSKOM ATENTATU U FOKUSU TREĆEG FESTIVALSKOG DANA
• Priča u predpraznične dane
• Predstavljanje romana „Kintsugi tijela“ Senke Marić u Mostaru
• Princ iz moje ulice – nova predstava Nedžada Maksumića
• Knjige koje smo čitali

Émil Michel Cioran (Rasinari, 8. april 1911 – Pariz, 20. juni 1995), francuski pisac i filozof Rumunskog porijekla.

Od 1937. godine živio je u Parizu, a na francuskom piše od 1947. godine. Bio je filozof i moralist te jedan od najbriljantnijih savremenih esejista, ne samo zahvaljući svom snažnom i raskošnom stilu nego i u suštinskoj polemičnosti te lucidnosti svoga duha.

Proslavio se već prvim knjigama “Kratak pregled obožavanja” i “Silogizmi gorčine”, ” Priznanje i anatema”. Nastavljač je i ujedno poricatelj Nietzschea, zagovara “volju za nemoć”, kontemplativnu dokolicu i spokojstvo korjenite skepse. Bio je anarhist i ateist, a izgrađuje kroz bljeskove izazovnih maksima i pjesničnih aforizama mudrost koja krijepi unatoč pesimizmu.

O događajima u Evropi kaže:

”Postoji istorijski zamor Zapada. Toga kod Rusa nema. Moja teorija da Ruski narod nije iscrpljen i da je pred Rusijom budućnost, zato što ona nije istrošena kao Zapad, ili toliko koliko Zapad…zato je i sigurno i normalno da Rusija doživi jedan period važniji od zapadnog. Zapad se polako gasi, a pred Rusijom je još istorija.”

”Neosporno je da balkanski narodi imaju vitalnost, ali je poraz njihova sudbina, a i to je neka vrsta života. Ti narodi daju iluziju da imaju budućnost i mogu da zablistaju i da dožive specifične epohe… Postoje jezici koji ne odolijevaju, koji ne mogu da se nametnu. To je provincijski jezik i to je kobno za taj narod.

*Zasto je važna Ruska religioznost?

Jer se Rusija definisala kroz svoju religioznost, to je bila njena osnova, baza. Ruska religiozna baza je takva da ne može tako brzo da nestane.

*Vi ste odmah shvatili kud vodi komunizam!

Da bila je to prava katastrofa. To je sistem koji sterilizuje. Kad čovjek postaje nereligiozan svojom voljom, to je čovjek koji sebe sterilizuje, to je ta najantipatičnija strana koju uvijek prati pretjerana i neprijatna oholost. To su tipovi ispunjeni unutrašnjom prazninom.

*Je li Dostojevski bio u vlasti demona

Da više nego drugi, više nego svi. Dostojevskog znam odlično, on je pasija mog života. On je svakako najdublji, najčudniji i najkomplikovaniji pisac.

*Svih vremena?

Svih vremena, ja njega stavljam na čelo svih pisaca, sa ogromnim nedostacima i sa sjajem svetosti. On je najdublje ušao u ljudsko biće, otišao najdalje u istraživanju čovjeka i prisustva zla u njemu. On je najsnažniji pisac. On je o ljudskom iskustvu kazao najviše. Zato što je mnogo patio! Saznanje se stiče patnjom, iskustvom, a ne čitanjem. Dok poraz u životu povlači za sobom razmišljanje. Ono što ne doživljavamo u sebi, nije tako duboko. Možete da pročitate na hiljade knjiga, ali je jedno iskustvo, nesreća, ili bilo šta što vas dirne, jače. To je prava škola.

*U “Priznanju i anatemi “ pišete: ”Sve dok bude postojao i jedan bog pravi zadatak čovjeka nije obavljen“.

U toku cijelog mog života imao sam antireligiozne reakcije. Dok sam bio mlađi one su bile ekscesivnije. Znači, sve zavisi od toga kad sam nešto napisao. To je drskost i provokacija.

*Zasto je čovjek izmislio religiju?

Upravo zbog nesreća. Samo zato što ide iz muke u muku. Da bi ih upoznao, da bi ih objasnio, da bi razmišljao o svom bolu, svojim unutrašnjim iskušenjima. To je učinilo čovjeka onim što jeste, i to mu je dalo njegovu unutrašnju dimenziju.”

*Više ne pišete?

Smučilo mi se na taj svijet koji piše, svi pišu, svi pitaju: “a kad će biti slijedeća knjiga? “ osjetio sam veliko zadovoljstvo da im odgovorim, “nikad “. Dosta mi je bilo da kudim i univerzum i boga.

*Šta je izazvalo vašu sumnju u Boga?

Sve strašne nepravde koje sam vidio u Rumuniji učinile su da sebi kažem: ne može se reći da neki bog bdije nad svijetom. A, zatim, u to vrijeme sam bio pun kontradikcija kao što su svi balkanci, jer smo mi strahovita mješavina i u svakoj individui postoje po tri, četiri, pet različitih individua, pa je normalno da se one među sobom ne slažu.

*Vi kažete da filozofija uči da se postave problemi i pitanja, ali da vas ona poslije prepušta vašoj sudbini jer su njeni odgovori sumnjivi.

Filozofija je opasna disciplina, jer rađa u vama totalni prezir prema onima koji su van nje. Ona vas naduvava oholosću i daje vam pogrešnu predstavu o vama i o svijetu. Treba poznavati filozofiju, ali samo da biste je prevazišli…ono što je zaista važno, to je direktan kontakt sa životom, iskušenjima. Ja stalno ponavljam da sam više naučio od promašenih ljudi nego iz bilo koje knjige filozofije ili morala.

*Znači vi ne mislite kao Ruso’ da se čovjek rodi dobar, a da ga društvo iskvari?

To je fundamentalna greška, to je sasvim netačno. Pogledajte samo djecu kako su zla. Ja mislim da treba s tim da se pomirimo, jer nemamo izbora. On zna i osjeća da je gori od životinje. Dobrota je osjećanje koje mu je najmanje poznato. Ničemu ne služi da se kaže da imamo dobrih osjećanja, ona istina postoje, ali u suštini ne u tolikoj mjeri. Ne treba skrivati stvari iluzijama. To je vrlo loše i opasno. Bolje je reći istinu djeci nego ih varati lažima. Jer, čovjek živi u laži. U nekim vječitim prevarama. Zato djeca kasnije dožive razočarenja, jer su o životu stvorili drugu, lažnu sliku na osnovu iluzija.

*Koja su druga osjećanja karakteristična za čovjeka?

Jedno od najvažnijih ljudskih osjećanja je ljubomora, zavist. Zato se ne treba hvaliti. Ljudi suviše zavide. Oni više vole sažaljenje nego nečiji uspijeh. Čak ne treba govoriti ni neku istinu o sebi koja vas ističe. Sažaljenje izaziva simpatije, a uspijeh neprijateljstvo. Na svim nivoima društva, kod bogatih i kod siromašnih to je jednako. Nesreća nekog prijatelja vas ne pogađa onoliko koliko to izgleda. Treba se stalno paziti, biti obazriv da bi čovjek preživio i izbjegao nesreće. Nikada se, znači, ne treba hvaliti ni najmanjim uspijehom, čak ni u vrlo rafiniranom društvu…čim neko napusti društvo, odmah postaje meta razgovora. Nije se čak radilo o ličnim stvarima, gdje se neko zamjerio nekom, ne, to je jednostavno ono da čovjek mrzi čovjeka. To nisu bili zli ljudi, ali instinkt da umanje drugog su sačuvali kao neophodnu potrebu. Ja mislim da je čovjek uvijek takav. Možda toga nema kod monaha.

*Po vama ispada da je političar loš čovjek i da se politikom može baviti samo ako je loš čovjek?

To je djelimično tačno. Jer, moralno čist čovjek ne može da se bavi politikom. Uostalom, naivan čovjek je katastrofa za zemlju.

*Rekli ste da dobrota nije stvaralačka, jer nema mašte, dok mržnja stvara i podražava. Zašto je mržnja pozitivnija od dobrote?

Jer je mržnja dinamičnija, ona nas duboko dira, ona stvara događaje. Mržnja je, nažalost, sastavni dio suštine čovjekove. Čovjek je životinja osuđena na propast i tu se ništa ne može učiniti.

Iz knjige ” Razgovori u Parizu ” Branke Bogavac, intervju sa Emilom Sioranom.