ENG
Posljednje ljeto Jugoslavije
Autor/ica 👤Milan Draško
Izdvajamo
- Kada danas razmišljam o davnoj turneji i tom vremenu, shvatam da su to bili posljednji akordi jedne divne simfonije. Zemlja u kojoj sam proživio neopisivo lijepe godine djetinjstva i prve mladosti, proživljavala je agoniju. U atmosferi stalnih međunacionalnih napetosti, bilo je nezamislivo zadržati raniju vedrinu i optimizam, na mom licu pojavile su se prve sjenke tuge. Polako i neprimjetno iščezavalo je i uživanje u svakoj šahovskoj partiji, koje je dostiglo vrhunac baš na ovoj turneji.
Povezani članci
Foto: MD
Kako je događaj na šahovskom turniru dospio u udarne vijesti CNN-a.
“Nedostaje posjedovati uspomene. Valja ih znati zaboraviti, kad ih je mnogo i suviše, potrebno je biti vanredno strpljiv, da se dočeka čas, kad će se one vratiti. Jer uspomene, same, još nisu ništa. Tek kad postanu krv u nama, pogled, kretnja, kada postanu bezimene i kad ih je nemoguće razlikovati od nas samih, tada se može dogoditi, da se u veoma rijetkim trenucima, iz sredine ovih uspomena, uzdigne prva riječ stiha” (Rajner Marija Rilke – “Zapisi Maltea Lauridsa Briggea”).
Šule me zove iz Osijeka: “Drale, kako ne razumiješ, počinju dezintegracioni procesi, najbolje je da krenemo u Italiju! Za dvadeset peti jun bila su najavljena zasjedanja Hrvatskog sabora i Slovenačkog parlamenta, očekivalo se proglašenje nezavisnosti. Jutarnji voz Čapljina-Sarajevo, zatim putovanje do Zagreba. Čekam da Šule stigne iz Osijeka. Lijepo je obilaziti Zagreb, iako je atmosfera neobična, nedefinisana. Brzo stigoh do centra, sjećam se jakog razglasa na Trgu bana Jelačića. Emitovani su aktuelni izvještaji, u vazduhu je treperilo napeto iščekivanje. Zatim sam šetao Ilicom i Gornjim Gradom. Kad sam se vratio na kolodvor, napolju je već bio gusti mrak. Dvadeseti jun 1991, u dugačkoj kompoziciji voza Zagreb-Milano neuobičajeno malo putnika! Vladala je sablasna, neugodna tišina, ni šaljivi razgovori sa Šuletom (GM Nenad Šulava) nisu odagnali loš predosjećaj. Sjetih se Balaševićevih stihova: “Ne mogu da me ne sete suze na vrh tvog nosića, devetsto osamdesete, Ulice Brane Ćosića i voza crnog ko da s njim zauvek odlazim”.
Izlazimo u Veneciji Mestre i putujemo do Modene. Potom se penjemo krivudavom cestom, pored šuma i brežuljaka. Sestola je poznati skijaški centar, u regionu Emilija-Romanja. Relativno blizu je najviši vrh regiona, planina Čimone. Hotel “San Marco”, izgrađen na brežuljku, bio je centralna tačka šahovskog festivala. Turnirska sala je na nivou recepcije, oko hotela velika travnata bašta gdje smo sjedili u sjenci borova. Raskošan hotel sa četiri zvjezdice, sa terase se pružao lijep pogled na gradić sa samo 2600 stanovnika. Svako veče smo odlazili u restoran, blizu hotela, gledajući sa napregnutom pažnjom vijesti iz Jugoslavije. Dramatični prizori sa televizijskog ekrana dočaravali su neveselu stvarnost u najrazvijenijem dijelu zemlje. Dvadeset sedmog juna počeo je sukob između Jugoslovenske narodne armije (JNA) i slovenačke Teritorijalne odbrane.
Neobično je da su rat opravdavali veliki umovi, pored ostalih, slavni njemački filozof Hegel. Po etičkoj teoriji rata, koju je zastupao i Hegel, “Rat je progresivna pojava koja pozitivno utiče na moral ljudi i naroda i bez koje se ne može ni zamisliti postojanje i razvitak društva, jer moralno stanje naroda doprinosi veličanju jakih ličnosti i nacija kojima je predodređena istorijska uloga. Rat čuva narode od truljenja i najbolje je sredstvo za liječenje naroda”.
Naša mala šahovska kolonija u dalekoj Sestoli zračila je bliskošću. Bilo nas je deset iz Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Makedonije. Povremeno bi potiskivali teške misli, uživajući u lijepim prizorima kojim Italija obiluje. Poslije turnira u Sestoli odlazimo u živopisno ljetovalište Kaorle, 50 km od Venecije. Tradicionalni šahovski festival neodoljivo je privlačio Jugoslovene. Dijelio sam apartman, blizu turnirske sale, sa Šuletom I IM Branimirom Jukićem. Smještaj u Kaorleu nije bio skup za tadašnje jugoslovenske prilike. Jutra smo provodili na plaži, igrajući fudbal na pijesku i plivajući. Uveče bi ponekad odlazili u diskoteku “Don Pablo”, na samoj plaži. Blizu diskoteke nalazila se telefonska govornica, trošili smo prilično novca na razgovore sa suprugama. Događaji u Jugoslaviji bili su kontroverzni, Vesna je ulagala dosta energije da mi dočara atmosferu u zemlji. “Šta su rekli premijer Ante Marković i slovenački predsjednik Milan Kučan“? Teško smo povezivali konce, kao da je ponovo aktuelizovana misao francuskog pisca Antoine de Rivarola. “Politika je kao sfinga iz basne: proždire sve one koji ne riješe njene zagonetke”.
Prvih pet kola proticalo je uobičajeno, a uoči šestog, desio se incident. Sjedio sam u apartmanu razmišljajući šta da igram bijelim figurama, protiv GM Gorana Todorovića. Šule je odavno otišao na uobičajene partije jamba sa GM Robertom Zelčićem u bašti hotela “Suisse”, preko puta sale za igru. Rekao je da se neće vraćati do partije, ali se iznenada pojavio sa tragovima krvi na majici! “Šta je bilo Šule”? “Ma pusti, pala muha na medvjeda”! Zatim počinje pričati šta se dogodilo. Tokom jedne partije jamba, prodavac šahovskih knjiga iz Beograda, Velibor Živković, sjeo je za susjedni sto. Živković je nosio dugu, crnu bradu i pričalo se da je ponekad putovao na turnir sa jedanaest kofera napunjenih šahovskim knjigama! Živković je pio vino, koje ga je postepeno opijalo. Počeo se obraćati igračima sto je ometalo igru, pa ga Šule moli da prestane. Živković nastavlja pričati, tenzija raste i dolazi do oštrog verbalnog duela. Nažalost, prilično brzo, svađa je eskalirala u fizički obračun. Šule je ustao i stao licem u lice sa Živkovićem. Neočekivano dobija udarac u glavu, polupraznom flašom vina. Kad se pribrao, udara Živkovića, oborivši ga na zemlju.
Tada podiže glavu i suočava se s pomalo komičnom slikom. Nikoga nema u blizini, veća grupa ljudi posmatra tuču sa udaljenosti 50-60 metara. Italijani nisu tolerisali takve ispade strancima, postojala je opasnost da ih protjeraju! Savjetovao sam Šuletu da ode na plažu, dok se situacija ne definiše. Partiju protiv GM Todorovića igram sa smanjenom koncentracijom, dva sata nakon početka kola u salu iznenada ulazi Šule! U organizacionom odboru bila je gospođa iz Slovenije, prijatna, oniža žena, srednjih godina, koja je očito minimizirala događaj i sve zataškala.
Ko je mogao očekivati da će ovaj sukob, u kome su, sticajem okolnosti, učestvovali Hrvat i Srbin izazvati ogromnu medijsku pažnju. Svi vodeći italijanski dnevni listovi objavili su, na zapaženom mjestu, vijest o događaju. Vrhunac publiciteta desio se kad je uticajna američka televizijska mreža CNN poklonila značajnu pažnju incidentu! “Unatoč Brionskoj deklaraciji i prividnom smirivanju tenzija, razračunavanja između Hrvata i Srba nastavljaju se, čak i van granica Jugoslavije”!
Sjećam se još jednog događaja iz Kaorlea. Igrali smo jamb u bašti restorana uz obalu, kad sam osjetio da mi je hladno. Predložio sam Šuletu da nastavimo igrati na plaži, na jakom suncu. Bilo je još gore, otkrio sam Nenadu šta me muči i krenusmo prema maloj bolnici, nedaleko od obale. Osjećao sam se sve lošije, kad sam ušao u bolnicu legli su me na krevet, blizu ulaza. Temperatura je skočila na četrdeset, doktoru koji me primio pridružio se njegov kolega. Dugo traju konsultacije, ali ne skidaju pogled sa mene! Osjetih nespokojstvo, šta se moglo desiti sa mojim organizmom za tako kratko vrijeme? Dali su mi jaku tabletu, koja je malo oborila temperaturu. Sljedećeg jutra trebalo je da putujemo do gradića Varala u provinciji Verčeli. Vrativši se u sobu prisjetio sam se narodnih lijekova. Trebalo je kupiti krompir i sirće u prodavnici. Krompir izrezan na pole ili izrendan, pomiješan sa sirćetom, stavi se na tabane. Sadržaj se položi u tkaninu i sveže, tako se izvlači temperatura. Šule je bio veoma požrtvovan, temperatura je počela padati. Naglo obaranje temperature takođe je stres za organizam. Kada smo sutradan krenuli autobusom prema Varalu, loše sam podnosio vožnju, naročito uski, krivudavi dio puta, između Borgosesie i Varala.
Na stanici u Varalu dočekuje nas organizator, Lino Kazaća, čelni čovjek turističke organizacije grada. Visok, s gustim brkovima i nasmijanim licem, širio je pozitivnu energiju. Šule i ja smo ga često spominjali i kad je turnir u Varalu ugašen. Smješteni smo na “Svetom brdu”, ali ne, kao ranije, u drevnom crkvenom zdanju, već u odličnom hotelu “Sacro Monte”. Svjež vazduh, na nadmorskoj visini oko 600 metara i mečevi u stonom tenisu sa Šuletom, vratili su mi snagu i svježinu, nakon virusa iz Kaorlea. Plato pored hotela odisao je mirnoćom; mala, kamena kapija iza koje se prostire sjenovita borova šuma, restoran s velikim drvenim stolovima, gdje su čempresi stvarali duboki hlad, između njih lijepa fontana. Malo dalje, iz kamena je virila česma s planinskom, izvorskom vodom. Blizu česme ulazilo se u prostrano, crkveno zdanje sa 45 kapela, sagrađeno krajem 15. vijeka. U pokrajini Pijemont ima devet “Svetih brda”, u Varalu je najstarije.
Na partije sam odlazio pun poleta i optimizma. Turniri u Varallu održavani su u teatru “Civiko”, na centralnom gradskom Trgu Vittorio Emanuele II. U teataru sagrađenom krajem 18. vijeka, bilo je prijatno i svježe, iako se igralo u vrijeme ljetnjih vrućina. U neposrednoj blizini nalazio se cafe “Centrale”, gdje smo često sjedili, uz espreso i fantu od naranče. Vlasnici, simpatični i lijepi supružnici, navikli su na naše prisustvo. Mlada dama ličila je na Alisiju iz španske serije “Korak naprijed”, koju sam mnogo kasnije gledao sa ćerkama Anjom i Miljanom.
Preko puta teatra “Civico”, na uskom kamenom grebenu, dominirala je manastirska crkva “Collegiata di San Gaudenzio”. Ukrašena stubovima i balkonima, izdignuta iznad centralnog trga, djelovala je impresivno. Stojeći ispred teatra, pogledom bi obuhvatili manastirsku crkvu i “Sacro Monte”, okruženo bujnim zelenilom, koje dominira visoko iznad trga. Rijetko estetsko zadovoljstvo, istinski praznik za oči! Igrao sam odlično na turneji u predvečerje rata. U Sestoli i Kaorleu osvojio drugo mjesto, u Varalu pobijedio na turniru. Posebno je Varalo prirastao za srce Šuletu i meni. U dugoj, uskoj ulici kupili smo istovjetne cipele (ručni rad) kod jedne sredovječne, ljubazne gospođe. Brzo je pristala da malo snizi cijenu. Lijepa uspomena na Varalo.
Kada danas razmišljam o davnoj turneji i tom vremenu, shvatam da su to bili posljednji akordi jedne divne simfonije. Zemlja u kojoj sam proživio neopisivo lijepe godine djetinjstva i prve mladosti, proživljavala je agoniju. U atmosferi stalnih međunacionalnih napetosti, bilo je nezamislivo zadržati raniju vedrinu i optimizam, na mom licu pojavile su se prve sjenke tuge. Polako i neprimjetno iščezavalo je i uživanje u svakoj šahovskoj partiji, koje je dostiglo vrhunac baš na ovoj turneji.
Dok smo igrali u Varalu, situacija u Jugoslaviji se pogoršala, naročito u Hrvatskoj. Šuletova supruga Sanja savjetuje Nenadu da još malo ostane u Italiji. Bilo je tužno to veče, nakon završetka turnira, oproštaj sa Šuletom. Sjedimo u kafeu “Centrale”, On putuje na turnir u Mesinu, ja se vraćam u Čapljinu. Šule je jedva izustio: “Samo Bog zna kad ćemo se opet sresti, prijatelju?!”
Autor/ica 👤Milan Draško
