POLUVREMENSKA

Povezani članci

• Ponekad
• Priča o Veležovoj legendi: Promocija knjige „Muhamed Mujić – Mostarska zlatna kopačka“ u Mostaru
• Nadjevena pjesma u exilu
• U Austriji održana konferencija o jeziku i nacionalizmu
• XII. književna tribina “Ljepota stvaralaštva Brodskog Posavlja kroz riječi i stihove” u Tuzli
• RAT U MUZEJU

Piše: Halil Džananović

POLUVREMENSKA

Slušao sam u drhtećem jutru
Zatrovanu pjesmu kako pritječe
U moju krv, koju su drugi
Bacali niz rijeku

Golobradi čobani su igrali
Glavometa

Sve je sličilo
Na iščezlo doba
Iste uloge, i iste loge

Netko je udario u dalekovod
Nebo je sviralo poluvrijeme
Mi smo se već presvukli
U tuđe dresove
Oni opet u svoje

NOĆNI KONCERT ZA JUTARNJE NEBO

Bezbroj silueta u praznom prostoru,
Tisuće očiju na jednoj „zvijezdi“,
Niz čije se krake slano kotrlja…

Obnaženim butinama, iz vučjih nastambi,
Miris sagorjelog i grješnih ljubavi…
Na bini, vrela  pjevaljka se trese
Skromno obučena, u našim pogledima,
Sasvim razgolićena.

Grizu se razjapljene usne.
Cvokoću i jašu zubi, u tamnoj duplji,
U kojoj se zmijolik jezik prevrće.

Noge se brane od ispljuvaka
Dok klize po zapjenjenom podu.
Pije se piva i nazdravlja ljepoti.

A oči muške, kurvanjski blješte
I rafalno u jednu metu tuku.

Mrtav hod, groznica subotnje večeri,
Slatka jeza, onih što misle – da noćas vole…

Dok zemlja začepljuje uši i friške rane,
U kokošinjcima pijetlovi već umiveni.
Njihov će glas biti prethodnica
Za zvona i ezane.
Crkvenjak kvasi uže od konoplje
Pregleda mu rane. Čisti prašinu sa zvona…

Zvona bivaju spremna za nadmetanje,
S ubitačno izoštrenim glasom mujezina.

Tako udruženi, puni međusobne dugovjeke mržnje…
Zaputit će se zvuk lima i eho glasa
Da u ime ljubavi stignu čak do zvijezda

Da prevare Svevideće oko
I nadjačaju gromoglasan smijeh nebesa
Koja će se još jednom dobro zabaviti