OZBILJNA KRIZA

Povezani članci

• Budimo realni, ne tražimo ništa
• Soba broj četiri (4): Zambijske nevjeste i pišanje odozd/go
• PETROVCI
• Da, ali…
• “Smrt u Sarajevu” Danisa Tanovića osvojio Srebrnog medvjeda na Berlinaleu
• Olga Lalić Krowicka: BIRANJE LIČNOSTI

Foto: seecult

Dubinu krize u bh. kulturi(ama) ne treba dalje objašnjavati, ali treba učiniti napor da se ovaj strmoglavi pad književne produkcije, kao najbolji pokazatelj dubine krize kulturne situacije, zaustavi žurno!

Piše: Gradimir Gojer

Nije više nikakva vijest da sve vrste kulturnih djelatnosti u državi Bosni i Hercegovini tiho umiru?!? U prilog te teze govori činjenica da čitanost ozbiljne beletristike, posebice čitanost domaće bh. književnosti doseže, vjerojatno, najniže podeoke upravo u ovoj godini!

Različiti su uzroci duboke krize kroz koju prolazi književna produkcija. Svjedočanstva o dubini krize, koja ne govore o uzrocima već prikazuju samo posljedicu, su: zatvaranja reprezentativnih knjižara, permanentna insuficijencija kada je u pitanju broj i sadržaj emisija na radiju i televiziji, a o portalima koji ozbiljno tretiraju književnu tematiku i problematiku da i ne govorimo. Posebnu pažnju zavrijeđuju naše knjižare. One su, u cijelom svijetu, pa i kod nas, izlog i ogledalo prihvatanja odnosno neprihvatanja književnosti. Poticaj za ovaj tekst jest gašenje, odnosno, da budem precizan, istjerivanje knjižare „Šahinpašić“ iz njenog reprezentativnog prostora u općini Stari grad u Sarajevu. Najlakše bi bilo ovaj postupak fakturirati na račun političkih struktura, međutim poraz je mnogo dublji i mnogo teži. Ovdje se radi o nedostatku čitateljske žudnje, nedostatku svijesti o značaju knjižarsko-izlagačkog prostora, nedostatku svijesti o potrebi da se u takvim prostorima začinje kulturna akcija.

Vrsta i oblik poraza kulturne politike u BiH ponajbolje se ocrtava upravo na primjerima gašenja književne infrastrukture koja obuhvata časopise, izdavačku produkciju, kada je u pitanju beletristika; knjižarsko-izlagačke prostore, kada je u pitanju reklama i plasman knjige. Svaka od ovih stavki vrlo jasno pokazuje dubinu krize kulturne produkcije u BiH. Davno su sa kulturne scene nestali veliki izdavači. Ugašena je izdavačka kuća „Veselin Masleša“. Izdavačka kuća „Svjetlost“, koja je pred sami rat bila najbolji izdavač u ex-Jugoslaviji, prvo je rasparčana na nekoliko manjih jedinica u organizacijskom pogledu, a potom je dio tih jedinica rasprodan u bescjenje, odnosno ustupljen uz određenu financijsku nadoknadu financijskim moćnicima izvan BiH, koje je, očito, zanimala stambeno-poslovna infrastruktura zgrade „Svjetlosti“, a ni u kom slučaju temeljna djelatnost ovog nekadašnjeg izdavačkog giganta.

„Bosanska knjiga“, koja je tijekom rata bila uspostavljena i osovljena na noge kao evidentna zamjena za dva velika izdavača – „Svjetlost“ i „Veselin Maslešu“, nestala je sa kulturne scene pod mističnim okolnostima. Niti vrijednost pisaca koji su u njoj objavljivali, a ponajmanje vrijednost tekstova iz njihove književne radionice, nisu uspjeli očuvati tog izdavača. Permanentno ugrožavanje izdavačke produkcije osjeti se ponajbolje u svakodnevnom ugrožavanju bitka, a o razvojnosti moćnog, recentnog nakladničkog diva – TKP Šahinpašić da i ne govorimo (!!!). Sve to nije ni jednoga trenutka zabrinulo niti Federalno ministarstvo kulture, a niti i jedno od postojećih kantonalnih ministarstava, kao da izdavačka produkcija nije dio kulturne produkcije; kao da se to tiče, tek i samo, književnika, izdavača… Ministarstva uopće ne tretiraju knjižare u tom kontekstu!!??

Dobro je poznato da bez knjižarske infrastrukture ne postoji niti jedna svjetska književnost. Osobito ne one koje se pišu na malim jezicima, odnosno jezicima kojima se ne govori u velikom dijelu svijeta. Promjena ove nevesele slike našeg izdavaštva i književne produkcije, našeg knjižarstva, kao i odnosa medija prema suvremenoj književnosti i izdavaštvu, složen je proces! Na planu redizajniranja naše kulturne scene potrebno je, poglavito, promjeniti logiku dejstvovanja države kroz resorna ministarstva kulture.

Od potpisivanja Daytonskog mirovnog ugovora do dana današnjeg nisam zabilježio da je ikada i jedan od četrnaest parlamenata (!!!), od državnih, preko entitetskih i kantonalnih do općinskih, stavio na dnevni red pitanje književne produkcije. U takvim okolnostima na dnevni red ne može pogotovo doći pitanje odnosa medija prema suvremenoj i klasičnoj beletristici, niti pitanje plasmana knjige…

Sjećam se izjave jednog od najboljih književnika države BiH i sveučilišnog profesora, dr Tvrtka Kulenovića, koji je, nastojeći da što ilustrativnije pokaže odnos države i društva u BiH prema knjizi, u svjetlu uvođenja PDV na knjigu, upotrebio izraz WBR umjesto PDV!!! Ništa profesor Kulenović nije pogriješio. Radi se o granatiranju suvremene književnosti; o njenom svakodnevnom ubijanju u državi BiH. Tome doprinose, što je najveći paradokson, čak i književničke udruge, koje bi trebale biti na braniku suvremene književne produkcije u BiH. One su neefikasne, trome, klanski podijeljene, vode prave unutarnje male ratove oko besmislenih, uglavnom personalnih problema. Poznato je da je u posljednje vrijeme bh. PEN centar na meti pojedinih istaknutih književnih stvaralaca; da Društvo pisaca BiH, u najizravnijem smislu, vegetira. To je, vjerojatno, jedina književnička udruga u svijetu čiji predsjednik ne živi u državi u kojoj djeluje njegovo uduženje. Dževad Karahasan je europski relevantan književnik, ali teško da može sa svoje inostrane adrese napraviti ozbiljnije rezove u organizacijskom ustrojstvu i djelovanju Društva pisaca BiH?!?

Sve ovo govori koliko je kompleksan položaj knjige i književnika u BiH, kao paradigmatski odslik ukupne kulturne politike i situacije u kulturi kod nas, ne samo nezavidan, već je gotovo, siguran sam u to, nepopravljiv na duže vrijeme.

Nije logično očekivati od vlasti u državi BiH da promijene ovu situaciju, jer njih ta situacija jednostavno ne zanima. Sve se diskusije oko položaja književnosti i kulture u BiH završavaju jednom rečenicom, koja je vadiona za sve političare ove države, a ona glasi: „Jednostavno, ljudi, pa mi nemamo novca ni za mnogo ozbiljnije stvari od književnosti“???! Onaj tko može izgovoriti takvu misao, niti razumije bit književnog stvaranja i najvrednijih književnih djela, niti može ocijeniti što ona mogu učiniti za preobrazbu bh. društva i gradnju bh. države. Valja konstatirati da niti jedna politička stranka u državi BiH u predizbornoj kampanji pred posljednje izbore nije donijela pred birače ozbiljan projekt redizajna kulturne politike u BiH, a time i redizajn politke u izdavaštvu i recentnom književnom stvaralaštvu??!!

Dok mnoge književnosti u Europi, pa i u svijetu, promatraju sa zavišću književnu produkciju, tačnije kazati književnu meštriju jednog Karahasana, Lovrenovića, Jergovića, Veličkovića, Sidrana, Tontića; dok mnoge europske kulture žude za nepostojećim prijevodima genijalnog pripovjedača i romansijera kakav je objektivno Nedžad Ibrišimović, dotle mi nemamo snage niti da najpotvrđenije književne okomice u bh. književnosti poput Andrića, Sijarića, Sušića, Kočića učinimo, putem novih prijevoda, dostupnim čitateljstvu zemalja koje jedva da su čule za državu BiH, ali znaju da imamo ozbiljne književnike, prije svega među klasicima, a ne manje i kada je suvremena književnost u pitanju.

Ovakav razvoj događaja na kulturnoj sceni BiH ne samo da ne zabrinjava ministarstva kulture na svim razinama, već je indikativan za promatranje djelovanja Vijeća ministara. Činjenica da se o ovoj problematici uopće ne razgovara, da se ova pitanja uopće ne otvaraju na sjednicama Vijeća ministara govori u prilog tezi da je ova oblast prepuštena samo onima koji poput prvih kršćana gotovo tajno upriličuju kakav-takav infrastrukturni okvir književne produkcije u ovoj državi bez ikakvog ozbiljnog kulturnog programa.

U jedno sam siguran: mi nemamo Malraux-a, a sve dok BiH ne bude imala svog Malraux-a, koji će napraviti redizajn kulturne politike, realizirati prioritetne ciljeve u kulturnoj politici, stvari će se kretati ne samo postojećim tijekom, već će skliznuti u dalje provalije kulturnog provincijalizma i u potpunu neosjetljivost za kulturu, koja je iznimno važan faktor mijenjanja društvene klime i političke situacije u bh. društvu i državi.

Poseban problem artikulira se na razini nejedinstva u mišljenju o ovoj problematici, jer je rascjepkanost kulturnog sustava saobraženog političkom sustavu po okomici smrt za svaki ozbiljniji pokušaj djelovanja ka mijenjanju stanja. Dok ne dobijemo svog Malraux-a trebalo bi bar da postojeća politička infrastruktura pokuša zaustaviti sunovratan pad književne produkcije kroz stimulaciju, a ne nametanje pedeveovskih logika.

Dubinu krize u bh. kulturi(ama) ne treba dalje objašnjavati, ali treba učiniti napor da se ovaj strmoglavi pad književne produkcije, kao najbolji pokazatelj dubine krize kulturne situacije, zaustavi žurno!