Oto Bihalji Merin – Titov doživljaj slike: Tako je bilo!

Povezani članci

• Nagrada za najbolju režiju na 33. Pozorišnim igrama pripala Tanji Miletić Oručević za hit predstavu ‘Chick lit’
• Šaka puna olovnih plombi
• MIRNI ZLOČINCI
• GELEM, GELEM
• Šapnula je Drina Savi
• Pavle Stanišić: Vjekovo

Mladen Oljača i Čedomir Radović u djelu »Književnici o Titu« iz 1982. godine, u drugom ciklusu »Tito, oduvijek, zauvijek« objavili su esej jugoslavenskog slikara, književnika i kritičara Otoa Bihalji Merina naslovljen »Titov doživljaj slike«.

Oto Bihalji Merin napisao je na desetine knjiga, uglavnom o umjetnosti i to većinom na njemačkom jeziku. Potaknut nacističkim progonom modernih umjetnika, napisao je prvu historiju moderne umjetnosti u Njemačkoj, koju je 1938. godine objavio Penguin Books s predgovorom Herberta Reada. Kao jedan od članova Međunarodne stručne komisije zadužene za veliku izložbu »Fifty Years of Modern Art«, bio je zaslužan za to što je jugoslavenska umjetnost dobila značajnu promociju na na Svjetskoj izložbi u Briselu 1958. godine. Vrlo rano počeo je pisati kako teorija relativiteta, psihoanaliza, fotografija i nove tehničke mogućnosti gledanja mikro i makro svijeta proširuju pojam realnosti, i na taj način mijenjaju zor umjetnika, ali i ulogu umjetnosti.

Titov doživljaj slike

Bio sam jednom u pratnji druga Tita, kada je razgledavao jednu umetničku izložbu. Lagano je koračao kroz odaje. Tu i tamo, zadržavao se duže. Po brzom osmehu ili kakvom oblaku koji bi osenčio ozbiljno čelo, moglo se poznati kako se u dela unosio. Pred jednom slikom zastao je znatno duže. Slika je prikazivala prelaz Narodnooslobodilačke vojske preko razorenog mosta na Neretvi. Bilo je to relativno veće platno, u sivo-plavim tonovima. Iza plavičaste lazure sumraka osećali su se kocnji srca događaja. Kao da je tlo još drhtalo pod eksplozijom granata, i dah i dim borbe još ležali nad izoranom zemljom, kroz čije su brazde čovek i životnja tražili put. Preko raskidanog skeleta iskidanog mosta, preko raskomadanih šipova, obojenih crvenim minijumom, puzali su borci na drugu obalu. Na svoj lični način, pun misaone koncentracije, posmatrao je drug Tito ovu sliku. Koliko se uspomena budilo u njemu, iz dubine doživljaja, spomena na besprimerna dela, srčanost i hrabrost, svesne žrtve, teške zime, patnje koje prelaze snagu običnog čoveka i pobede nad hiljadostruko vojnički nadmoćnijim fašističkim neprijateljem. Možda je drug Tito mislio i na pale koji počivaju tu, u tom kraju prikazanom na slici i kojima nije bilo dato da se kućama povrate i skupe na obalu pobede, na obalu novoga života. Možda je mislio i na to koliko bi se ti pali začudili kada bi čuli da iz grada, naročito bliskog njihovom srcu, grada Oktobra, antene emisionih stanica prosipaju u svet reči koje pomračuju slavu njihovog dela i dovode u pitanje smisao njihovih žrtava. Možda je mislio drug Tito i o tome, da ne samo radi živih, već i u ime palih, mora biti otporan i nesavitljiv kao čelik i braniti istinu.

I kada se udaljavao od slike, izgledalo je kao da je još utonuo u prošlosti i pogled kao da mu je još zamračen doživljajima i ostao negde u daljini, u onom kraju koji je slikar na ovoj slici uhvatio i uobličio.

Pogled mu se opet razvedrio, bore izgladile, i na odlasku rekao svojim sažetim i jezgrovitim stilom, sa osmehom na usnama: »Tako je bilo«.