Otkrivam: Alphonse Mucha za Bosnu i Hercegovinu!

Povezani članci

• Osamdeset godina od Kristalne noći
• Maks Weber: Privreda i društvo
• Kreativnom radionicom u borbi protiv nasilja nad djecom
• Cem Özdemir: “Ne želim da Saudijska Arabija gradi džamije u Njemačkoj”
• Postizborna politička histerija
• Tebe se niko ne sjeća, moj profesore

U Bruxellesu, gradu koji prema službenom podatku broji ravno stotinu muzeja, u petak 6. decembra  2013. je pod Visokim Patronatom Kralja i kraljice Belgije otvoren stotinu i prvi.  Novi ogranak Kraljevskih (ili Federalnih) muzeja se zove ‘Muzej Fin de siècle’. (Muzej kraja stoljeća) . ‘Krajem stoljeća’ se naziva pravac u umjetnosti, poznat i kao art deco ili art nouveau.  Svaki kraj je – novi početak.

Kao informacija: godišnji budžet  Federalnih muzeja Belgije je 4,9 milijuna eura, a u tu sumu su uračunate i plaće službenika i grijanje.  Za ovu drugu stavku se potroši 25% budžeta. Generalni direktor  Kraljevskih muzeja Michel Draguet se žali da nemaju novaca ni za kupovinu akvizicija, ni za istraživanje. Belgijski muzeji imaju nemilosrdnu konkurenciju u Berlinu, Parizu i Amsterdamu, do kojih se stiže neuporedivo brže i jednostavnije nego od Sarajeva do Počitelja ili Fojnice. Novi Muzej Kraja stoljeća ima societalnu ulogu: namjera mu je istaći zlatno doba ove specifične belgijske umjetnosti, ono čega  nema drugdje, a to je belgijska baština (Spilliaert, Mellery, Khnopff, Vogels, Evenpoel, van Rysselberghe, tako privući naročito turiste, i – napuniti blagajne. Kad sam nakon otvorenja obišla muzejski dućan: čini mi se da će mnogi od tamo izaći praznog novčanika. Da ne spominjem da je Bruxelles oblijepljen plakatima koji pozivaju u novi Muzej i fotografijom bronze ‘Priroda’.

Kao što je Mona Lisa zaštitni znak Louvrea, tako je zaštitni  znak ovog novog muzeja skulptura  ‘Priroda’ Alphonsea Muche. Djelo Alphonsea Muche se smatra kamenom temljcem  ovog umjetničkog pravca.

Mucha je rođen 1860. u mjestu Ivančice u Moravskoj u Austro-Ugarskoj, a danas u Republici Češkoj.  Sa osamnaest godina se prijavio na umjetničku akademiju u Pragu. Njegova kandidatura je odbačena sa preporukom: ‘Izaberite neku drugu profesiju u kojoj ćete biti korisniji’. Poslije se bavio slikanjem  dekora i ilustracija, stekao mecenu, uspio se upisati na Akademiju u Munchenu i Parisu. Pred Božić 1894. Mucha  je otišao u štampariju  Lemercier u čuvenoj Rue de Seine, zamijeniti  nekog kolegu, a vlasnik je upravo bio dobio hitan zahtjev da se napravi  plakat  za predstavu ‘Gismonda’ sa Sarah Bernhardt. Plakat sa njenim likom je trebao biti završen dan uoči Nove godine. Našavši se u neobranom grožđu i bez prebijene pare, Mucha je pristao. Sarah Bernhardt je rezultatom bila oduševljena, a Mucha je preko noći postao slavan u cijelom Parizu. Štamparija Lemercier je samo za čuvenu glumicu odštampala  4000 primjeraka. Dobio je i ugovor da sljedećih šest godina radi za Sarah Bernhardt. Ilustrirao je plakate  za nju i predstave ‘Dama sa kamelijama’, ‘Lorenzaccio’, ‘Samarićanka’, ‘Medeja’, ‘Toska’ i ‘Hamlet’. Istovremeno se Mucha nije bojao nikakvog posla, crtao je naslovnice časopisa, plakate za cigaret papir, dizajnirao i nakit i kutije za keks. Njegova pariška karijera je bila trijumf art deco/art nouveau i dostigla je vrhunac  frenetičnim angažmanom u pripremama za Svjetsku izložbu 1900. Muchu, kao najistaknutijeg podanika cara Franje Josifa u Parizu  austro-ugarska je kruna pozvala odabrati slike kojima će Austrija učestvovati u Svjetskoj izložbi, gdje su trebala biti prikazana i kontroverzna djela na plafonu Gustava Klimta za Salu za svečanosti Sveučilista u Beču. Mucha je dobio zadatak i da osmisli paviljon  anektirane   provincije – Bosne i Hercegovine. Prihvatajući  projekat  Mucha  je rizikovao biti optužen za suradnju sa Habsburgovcima, tlačiteljima još jednog slavenskog naroda, ali on je mislio drugačije: “I ovaj put crtam historijske likove, ne za Njemačku, nego za jedan prijateljski  slavenski  narod. Opisujući događaje, tragične i slavne, njegove povijesti, mislim na radosti i muke mog vlastitog naroda,  i svih Slavena. I zato sam odlučio napraviti veliki projekat, koji će se zvati ‘Slavenska epopeja’. To će biti slavodobitni zrak svjetlosti koja će svojim prozračnim idealom  obasjati  dušu svih naroda”.

Povodom Svjetske izložbe u Parizu su izgrađene nacionalne galerije Mala i Velika palača, danas  sigurno među najprestižnijim izložbenim prostorima na svijetu,  i podignut most Aleksandar  III. Zemlje učesnice su mahom pokazale svoje najbolje  ruho.  Francuski paviljon (Lalique!), Engleski paviljon (namještaj!), Američki paviljon (ukrasi i nakit Tiffany!), Belgijski (nakit i keramika, ali nerazumljivo bez čuvenog Horte, nažalost), Njemački (ukrasi od livanog željeza), Austrijski (Škola primijenjenih umjetnosti), Mađarski (djela iz Muzeja dekorativnih umjetnosti),  izlagale su Rumunija, Češka (Muzej  primijenjenih umjetnosti i česko staklo) … Između Austrijskog i Mađarskog, podignut je Paviljon Bosne i Hercegovine, čineći sa ova dva jednu cjelinu: ‘zgrada koja nosi osobni izraz, a turskog je stila, egzotična vila koja privlači svojom toplinom’. Počasni salon ‘Bosanske kuće’ ponudio je vrlo prijatno iznenađenje: oslikao ga je Alphonse Mucha. Do tada je bio poznat kao dekorater,  ilustrator, ‘crtač reklama i historije’, Pariz je bio oblijepljen njegovim pozorišnim plakatima, poznate su bile njegove litografije. Ali: »Zahvaljujući  arhitekturi njihovog paviljona, i briljantnom talentu svom u ukrasu, Mucha, koji je crtao i slikao svojom bogatom fantazijom, žarom Ciganina za violinom, Bosna i Hercegovina, potpuno  orjentalna, bila je jedan od najvećih uspjeha Svjetske izložbe. Njena umjetnost je ostala vjerna tradiciji orjenta, i ova zemlja bi bila u krivu, uprkos njenoj političkoj i društvenoj transformaciji, ako bi odustala od toga »  (in: Alphonse Mucha, izdavač  Parkstone International, autori: Patrick Bade i Victoria Charles, 2013 Confidential Concepts, worldvide USA, Parkstone Press International, New York, USA).

Desno od ulaza posjetitelje je dočekao bosanski interijer, a lijevo tepisi istkani u Bosni prema Muchinim crtežima. Predstavljeni su i Sarajevo, vodopad u Jajcu i izvor Bune.  Istaknuti su i radovi Škole dekorativnih umjetnosti u Sarajevu, ‘jedine koja postoji u ovoj muslimanskoj zemlji’. Mucha je u svoj istančani odabir načina isticanja, promocije potencijala i značaja Bosne i Hercegovine za ovaj svjetski događaj utkao  i ‘Hasanaginicu’.

Uređenje Bosanskog paviljona nije jedini Muchin pečat na Svjetskoj izložbi. Zapamćena je vitrina ‘Nakit Mucha’ i njegovih šest bronzanih statueta, u Odjelu Parfimerija Mucha je ukrasio je Mirise Haubigant, u Velikoj palači je u Bečkoj sekciji nacrtao dva simbolična panoa,’ Izlazak’ i ‘Zalazak sunca’, u Austrijskoj sekciji (koja je okupljala Austrijance koji žive u Parizu) objavio je 25 originala Patera – koje  se uz ‘Prirodu’ smatra njegovim najznačajnijim djelom.

Za svoje učešće na Svjetskoj izložbi 1900, a posebno za uređenje Paviljona Bosne i Hercegovine Mucha je nagrađen srebrenom medaljom: Car Franjo Josif I ga je odlikovao za njegov doprinos Carstvu.

Mucha je u to vrijeme u Parizu već bio prepoznatljiv po crtežima mladih, jedrih žena u prozračnim ‘neoklasicističkim’ haljinama, najčešće u cvjetnoj pozadini, tvz. femmes fleur. Pored ovih fascinantnih, crteža, Mucha je na Svjetskoj izložbi i prvi put u Paviljonu Bosne i Hercegovine publici otkrio skulpturu ‘Priroda’, nastalu 1899-1900, žensko poprsje od bronze i ametista. Njene dimenzije su 70x28X27 cm. Predpostavlja se da je Cléo de Mérode (1875-1966) bila inspiracija za ovu bronzanu bistu. Više iz finansijskih razloga, Mucha je za modele crteža žena pozivao svoje prijateljice, a ne profesionalne modele. Cléo de Mérode je bila čuvena plesačica plemenita roda, svoj umjetnički zanat  je izučila u Pariškoj Operi. Njena delikatna ljepota, daleko  od uobičajenih mjerila tog vremena, ostala je legenda, kao što su ostali zabilježeni u pričama i oni koji su za njom uzdisali, poput belgijskog kralja Leopolda II. Pozirala je slikaru balerina Degasu, a naslikao ju je i Toulouse-Loutrec. Cléo de Mérode je jedna  od prvih žena ikad čija je fotografija obišla svijet. Među 131  celebrities, kako bi se danas reklo (a među kojima je bila i Sarah Bernhardt), u časopisu ‘Ilustracija’  je 1896. izabrana za kraljicu ljepote na fotografiji. Jedan od najpoznatijih slikara svih vremena Nijemac Paul Klee je u svom dnevniku ostavio pisano svjedočenje o fascinaciji koju je ova žena izazivala na svakom koraku na sceni, na fotografiji ili u stvarnom životu.  Na Svjetskoj izložbi u Parizu nastupila je u ‘kambodžanskim plesovima’ i od tada je redovito nastupala sve do 1934.  1955. je u Parizu objavila knjigu ‘Balet mog života’  u kojoj je opisala svoje nesvakidašnje događaje. Umrla je 1966. u svom pariškom domu u ulici Teheran u Europskoj četvrti.

Skulptura ‘Priroda’ je nakon Pariza sljedeći put bila prikazana javnosti u Torinu 1902. na Prvoj međunarodnoj izložbi moderne dekorativne umjetnosti. Put ju je odnio i u London. A svijet ju je uskoro zanemario i zaboravio. Belgijanac baron Gillion-Crowet kupio ju je od londonske aukcijske kuće Christi’s i dugo držao u svojoj prvoklasnoj privatnoj kolekciji. Belgijski Kraljevski muzeji otkupili su ‘Prirodu’ 2006, zajedno sa drugim dijelovima ogromne zbirke fin de siècle slika, namještaja, ukrasnih predmeta, stakla, najznačajnije na svijetu za ovaj umjetnički pravac, a za simboličnu sumu od 30 milijuna eura. Od tada do danas ‘Priroda’ je bila  zapakovana u skladištu, daleko od očiju svih. Nakon toliko godina, od Bosanskog paviljona 1900. ugledala je svjetlo dana kao zaštitni znak stotinu i prvog bruxelleskog muzeja 6. decembra 2013. Serijski broj moje ulaznice za Muzej Fin de siècle nosi broj 1, cijena je 8 eura.

A nakon Svjetske izložbe u Parizu Mucha je imao u najmanju ruku neobičan i neočekivan put slikara kome su stručnjaci preporučili  da se ne bavi slikarstvom. Uz pomoć prijateljice baronice Rotschild je u Sjedinjenim Američkim Državama od 1904. do 1909. boravio šest puta, i to u potrazi za fondovima za svoj projekat ‘Slavenska epopeja’. Na tom projektu je radio 20 godina. Gostovao je na akademijama u New Yorku, Chicagu i Philadelphiji. Na njegov prijedlog u New Yorku je utemeljen Slavenski komitet. Postao je prijatelj sa američkim predsjednikom Rooseveltom, a industrijalac milijunaš Charles R. Crane, koji mu je bio sponzor, upoznao ga je sa  Woodrowom Wilsonom, tada profesorom na sveučilištu Princeton. Profesor  je poznat po tome što je od 1913. do 1921 . bio predsjednik SAD i što je po njemu dobilo ime najpoznatije sarajevsko šetaliste. Sa Wilsonom je Mucha razmjenjivao mišljenja i ideje vezane za svoju omiljenu temu: sudbinu i narode Mittel Europe. 1912. Mucha je posjetio Dubrovnik, otok Lopud i hrvatsku obalu. Nakon kraja Prvog svjetskog rata sticanje nezavisnosti domovine Čehoslovačke obilježio je crtanjem poštanske marke, novca i drugih državnih dokumenata nove mlade slavenske države. 1923. je postao član Masonske lože, 1924. je posjetio pravoslavni manastir Hilandar, ovjekovječio krunisanje Cara Stjepana Dušana …Vratio se u Češku, nastavio raditi na ‘Slavenskoj epopeji’ – seriji monumentalnih slika koje predstavljaju povijest i uspon slavenskih naroda. Predstavio ju je javnosti u Pragu 1928. Živio je sa familijom dvije godine u Francuskoj, francuski predsjednik Raymond Poincaré ga je imenovao vitezom Legije časti, vratio se u Češku…Umro je 1939. u Pragu, samo nekoliko dana nakon što ga je Gestapo ispitivao u vezi sa njegovim pripadanjem masonskoj loži. Tijelo Alphonsea Muche je bačeno u masovnu grobnicu.

Jedna fotka – hiljadu riječi.  Jedna skulptura, Muchina ‘Priroda’ iz Paviljona Bosne i Hercegovine u Parizu 1900. – i svaka riječ je viška.

PS. Usput, sljedeća Svjetska izložba je 2017. u Abu Dhabiju. Vidjećemo da li su se od 1900. potencijali BiH promijenili, ili su do nas više držali i turski osvajači i austro-ugarski ugnjetavači nego – mi sami.

Nada Zdravič

6. decembar 2013. Bruxelles