ORAČEV USKRS

Izdvajamo

• Iskreno ne znam kakva su djetinjstva imali ti fašisti koji imaju iste nesretne nakane, bile one u Hrvatskoj, bile one u Bosni i Hercegovini, bile one u Srbiji. Njihova djetinjstva nisu i nikada neće imati jedne takve plemenite uspomene i mirise, rukoveti ružmarina i sunca čije prve zrake se lome o obronke Matokita i padaju na zemlju crnicu. Nikada ti ljudi nisu imali takve djedove i nisu slušali kako u svitanje recitiraju najljepšu poeziju na svijetu dok ih prati orkestar jutra, prvi svici i prve ptice. Nikada ta djeca neće znati kako je odrasti uz takve ljude, slušati ih i upijati njihove živote kako se pije voda sa studenca, mrzla od noći u kojoj su je hladile vile svojim plesom nad sarnačem.

Povezani članci

• SFF otvaraju filmovi ‘Deset u pola’ i ‘Pisma s krajeva svijeta’
• GELEM, GELEM
• Miroslav Krleža: Među brodolomcima – Na rubu pameti (12)
• Nematerijalna baština – Memorija jednog postojanja
• NEMOGUĆI BIJEG
• MIRSAD ČIČEKLIĆ: DEJTON U BOSNI

Orem kamenbrazdu, dugu preko smrti, kao kiša sigurnu. Nikad mi se nebom išetala nije ovako vitka, kao carica neba povela je dvorkinje dvije, dvije duge sjenke. Zašto je došla? Sumnje da mi otjera? Trijumf oranja prikaže? Blagoslovi me rosom svih sedam boja? Ili da se gašenjem njenim osvjedočim kako je zaludna i čežnja mog znoja? I pređe u znoj mi na trepavicama. Naoštrih plug i nastavih brazdu tvrde kore. Da orem do rasapa pluga, do posljednjih sjedina, do posljednje mi zore. A slutim, crna duga već ide, u crnom spektru mi nosi kraj.

Skender Kulenović

Oračeva duga jedna je od najljepših poema mog djetinjstva. Jedne davne zore čitao mi je djed dok smo zajedno čekali sunce da izroni za Matokit, planinu koja se nadvila nad mali dolac, još manjeg mjesta srca moga. Tu poemu čitao je još vitalni starac držeči u rukama grumen prhe, crne zemlje koja je poput vala izronila iz brazde, ispod pluga koji je vukao crni at, djedov ponos, mrkov divlje ćudi i hira koji bi zbacio svaki ural i svaki plug sa leđa, ako nije bio stavljen djedovom mi rukom. Do tog malenog dolca došli bi još mrakom, zadnji ćuci pozdravljali bi noć, a zrikavci se radovali jutru.

Pospan i još pun sna jahao sam crnog konja robusnih nogu i leđa dok bi djed išao preda mnom sa ularom i plugom zabačenim za leđa. Tu sliku starca i djeteta sa crnim konjem koji je divljom grivom pokrivao oči upotpunili bi na cesti prvi pekari koji su mirisali na znoj i brašno, i noćna smjena iz obližnje duhanske stanice pored koje smo morali prijeći da bi se makadamom, kozjim putem uspeli put suhozida i dolaca koji su bili pomno raspoređeni među šikarom. Kada bi došli na našu zemlju djed bi sjeo, zapalio bi prvu smotanu cigaretu taj dan i zajedno bi čekali zoru.

Na akmenu živcu pod kojim je spavao crnostrik, na izvoru vode koja je natapala crnu zemlju i na koju bi noću pojile se vile, stavio bih sjedov stari demižon sa crnim vinom i omotao se dekom čekajući da prve zrake sunca obasjaju kamen, obasjaju raštiku.

Bilo je ljeto.

Ljeti se na zemlju ide zadnjim mrakom, da bi se zemlju prekopalo zorom, dok je još vlažna od noći, dok je još sunce nije taklo, dok je još meka od tabana vila koje su plesale na njoj pored izvora vode na mjesečini. Zarekao sam se da ću se jednom iskrasti iz kuće i otići sam na dolac o ponoći, kada se vile kupe i jate, ali nikad nisam smogao hrabrosti da sam i po mraku zaputim se u planinu. Trebalo je proći pored crkve i groblja, a tamo su po predanjima baš oko ponoći događati se znale čudne i neobjašnjive stvari. Jednom nam je pričao djed dok smo u noć sjedili na kominu i slušali kako vatra pucketa kako je jedan iz sela otišao u ponoći na groblje, a jedan što se vraćao iz duhanske stanice čuo ga kako umire u samrtnom hropcu. Ujutro su zaključili da se ugušio štapom od straha, da mu je srce od jeze prepuklo jer mu kliznuo štap i zveknuo o mramor, a on se nasmrt prepao. Tako su ljudi govorili, ali djed je tu priču okrenuo uz žeravicu da su mu se oči sjale na jednu u crnom što se oko ponoći vazda pojavi na groblju i žali, žali za sinom kojeg je izgubila u ratu.

Moj djed bi na sajmu uvijek govorio, kada bi sjeo s ljudima na pijacu, kako ima bogu hvala da svaki dan dijeli krumpira i raštike ostalo bi dovoljno iz tog malog dolca i da mu ovi sa pazara nisu slatki. Ne mogu ih smislit, a kamo li pod peku stavit, govorio bi pokazujući ruke. Samo je sladak onaj koji sam iz zemlje izvadim, jer je moga znoja utkano u njega pa se čovjek sjedini i sa zemljom i sa tim žutim plodom koje vadi kao zlato. I vino nije htio da kupuje, pa bi ga pravio sam i u gostioni se hvalio gradacijom, bačvom koja datira još iz prošlog stoljeća i koja daje posebnu aromu tom vinu koje bi ti kao sok od šipka lijepilo prste. Na sarnaču djed bi zahvatio studene vode iz kamena i pogledao svog mrkova koji bi podigao prednju nogu i spustio grivu.

Kada bi završio sa čitanjem Skendera Kulenovića zaorao bi prvu brazdu. I zemlja i poezija, i taj mir kojeg bi narušio samo udarac pluga o pokoji kamen pamtim kao najljepšu crticu svog djetinjstva.

Kasnije ću krenuti u školu i zavoljeti mnoge pjesnike. Kasnije ću s djedom kada više nije bio za pluga sjediti povrh Tinove kule nad kojom se nadvija mjesec i čitati mu Tina, kasnije ću upoznati Lorcu i kasnije ću se ponovo susresti sa velikim Skenderom, jer se sa pjesnicima srećete ili ranom zorom ili u kasnu noć kada ćuci okruže Tinovu kulu, a svitnjaci je obasjaju u roju kao zvijezde što se posrame pa nikako da izađu od jada.

Skender Kulenović bio je rudar jezika, zapisat će o pjesniku Danilo Kiš. Zalazio je Skender u najdublje slojeve našeg bogatog jezika jednako i u svojim pjesmama kao i u svojim prozama. Skender je birao uvijek najtvrđu riječ, uvijek iz najdubljih slojeva jezika kao iz najdubljih slojeva zemlje, iz najtamnijih leksičkih zona, jer je za njega najtačnija bila ona riječ koja je mirovala u rudi predanja, ona koja je najmanje istrošena, ona koja je najljuće zveknula u njegovom jezičnom nakovnju. Jer sve što će nas nadživjeti jest ta teška riječ materinjeg jezika. Kada na mahove biti znači – govoriti.

Svijet je ovo, do zla boga čulan i mašta u njemu je čulna. Svijet je ovo pod kamenom patrijarhalnog tabua iznjedrio najčišći fluid – ispjevao svoju najdivniju rijeku, jednu od najrafiniranijih i najdramatskijih ljubavnih lirika na svijetu. Svijet je ovo koji nam je podario sevdalinku, govorio je Skender Kulenović i sjetio bih se tog velikog pjesnika kada bi me kosnula u Mostaru njegova Tariha kao puzavica koja ti se penje na Karađoz – begovu džamiju pa ti se uspuze nekako i uz srce. Sjetio bih se Skendera kojeg smo učili u školi i njegove Stojanke majke Knešpoljke koja zaziva Srđana, Mrđana i Mlađana. Uvijek sam zamišljao ta tri stasita partizana kako brane zadnju čuku pred narodom Kozare i kako ne daju poganima da se dokopaju sirotinje. Tri ilinske puške, tri mrtva koje majci ni u smrti nisu dali da ih izljubi.

Uvijek sam zamišljao Kozaru kako jutrom spušta maglu nad to polje gdje su pali, na kojem je ljetina narasla iz slobode. Sveti nas seko Kozaro, spjevao je Skender Kulenović, pjesnik mog djetinjstva, pjesnik svih naših ukradenih i zauvijek nestalih djetinjstva, od Splita do Mostara, od Kozare do Sarajeva.

„Svakoj mojoj pjesmi prethodio je neki neizdrživ napon u meni. Nakon nečega što je, gledano s jedne strane, neka neispoljena misao, s druge emocija“, rekao je sam Kulenović o svom pjesničkom stvaralaštvu. „Sve moje neprospavane noći i ilegalni rad prije rata, pa u ratu, svi ti dugi marševi, sastanci, zasjedanja, pa sve to i poslije rata, stalo je u jednu rečenicu kada sam dobio nagradu AVNOJ-a“, rekao je Skender Kulenović zauvijek nas napustivši.

Ponosni pjesnik, nekoć ponosne zemlje.

Sinoć tijekom prenosa utakmice Svjetskog prvenstva u nogometu, u centru Sarajeva srušena je bista Skendera Kulenovića.

Iskreno ne znam kakva su djetinjstva imali ti fašisti koji imaju iste nesretne nakane, bile one u Hrvatskoj, bile one u Bosni i Hercegovini, bile one u Srbiji. Njihova djetinjstva nisu i nikada neće imati jedne takve plemenite uspomene i mirise, rukoveti ružmarina i sunca čije prve zrake se lome o obronke Matokita i padaju na zemlju crnicu. Nikada ti ljudi nisu imali takve djedove i nisu slušali kako u svitanje recitiraju najljepšu poeziju na svijetu dok ih prati orkestar jutra, prvi svici i prve ptice. Nikada ta djeca neće znati kako je odrasti uz takve ljude, slušati ih i upijati njihove živote kako se pije voda sa studenca, mrzla od noći u kojoj su je hladile vile svojim plesom nad sarnačem.

I zapravo žalim te ljude. Žali ih vjerujem i sam Skender Kulenović, žali ih svaki pošten čovjek u Sarajevu. Jer bistu je lako skinuti i razbiti. Ali kako razbiti djetinjstvo? Kako uništiti povijest, kako zatrti priče, kako pljunuti na djedove? Kakva vam je sudbina i budućnost bez njih? Jer djedovi su ono svjetlo u nama i što su dalje sve nam jače sjaje.

A vi ste kao zemlja koju nitko nikada obradio nije. Zemlja koju nitko nikada natopio znojem nije. Vi ste kao suha, ispucala zemlja za koju ni roda ni sunca nije, već se samo zmije u njoj kote. Vi ste ta jadna zemlja bez zemlje i bez roda, bez sokova djedova koji vam struje niz vene, sokova koje ima samo zemlja u tim rukama punim truda, pa je osjetite kao prašinu na srcu.

Na vašoj soka nema. Na vašoj se kote samo zmije i pauci.

Naoštrih plug i nastavih brazdu tvrde kore. Da orem do rasapa pluga, do posljednjih sjedina, do posljednje mi zore. A slutim, crna duga već ide, u crnom spektru mi nosi kraj.

Brazdu u mom srcu koju je zaorao Skender Kulenović.

Tekst je prvi put objavljen na našem portalu 2018. godine.