ONO VRIJEME

Povezani članci

• Najbolja poezija i proza za pomirenje i mir na Zapadnom Balkanu
• Ljubitelji opere iz malog bh. grada Gračanice organizuju “Operski maraton”
• Integralna prizma u glasu srca
• GOJEROVA NOVOZAVJETNA FANTAZIJA PO KRLEŽI
• U Mostaru promovisane knjige mr. Milana Jovičića: “Prognanik u svome gradu” i “Pisma s Neretve”
• Darko Cvijetić: Ukratko o ratu

Piše: Petar Fehir

Ponekad se čudim kako smo uopće mogli preživjeti ono vrijeme.

Živeći u neznanju i pored toliko opasnosti kojima smo danonoćno bili izloženi. Bez kompjutera i interneta. Mobilnih telefona i zdrave hrane. U totalnoj neslobodi, bez prava na vlastito mišljenje.

Nismo ni slutili da su ona naša školska naguravanja i gađanje ogriscima jabuka bili mobing. Da je naša nestrpljivost i pretjerana razigranost bila u stvari ADHD, a naše sličice u kupaćima od damasta, na plaži u Crikvenici (petnaest dana preko sindikata) dječja pornografija.

Vjerovali smo da je mlijeko korisno i da se kruh s masti i “alevom” paprikom može, bez problema jesti, kad god nam to trbuščić poželi.

Davili smo se u slatkim pitama, voće jeli s grane, pili vodu iz ruke, iz fontana i šumskih izvora.

Ni za ekologiju nismo znali. Onako neukima, majke nam kuhale kukuruzne žgance brašnom iz susjedova mlina i zalijevale još toplim mlijekom iz muzilice. Onim, fuj, punomasnim.

Bili smo na razne načine hendikepirani.

Nikada nismo vidjeli ni kušali predivne “plastične” paradajze koji se ni nakon mjesec dana u frižideru ne promjene. I kruške. I sve ostale papaje.

Teško se živjelo.

Morali smo sami, vlastitom rukom, pisati duge škloske zadaće, čitati knjige kojekakvih “hohštaplera” iz cijelog svijeta i onda to, preko ljetnih praznika, sažeti u bilježnicu iz lektire. Morali smo računati “na prste” i u glavi pamtiti (jedan pamtim, dva dalje) duge računske operacije.

Nije se imalo.

Nismo mogli samo podići slušalicu i okrenuti susjedu, (ili susjeda, što je već tko okretao) već smo se morali posjećivati, družiti. Morali smo zajedno jesti nakon kolinja za Dan Republike, i zajedno okretati prase na Božić.

Morali smo biti čestiti i pošteni da bismo preživjeli. Učilo nas da pomognemo drugom, da je skromnost vrlina i da nije sve u novcu.

Dakle, potpuno pogrešno. Tako da smo totalno nespremni ušli u ovo, blaženo vrijeme istinskih vrijednosti, vitkih linija i nove pravednosti.

I opet nam nije lako. Nismo baš zadovoljni. I sami smo nekako.

Pa ponekad, Bože nam oprosti, u ova siva predvečeja, sa sjetom, pomislimo na ono vrijeme, koje smo jedva preživjeli.