ON

Povezani članci

• Druga međunarodna konferencija „Gradimo mostove u obrazovanju odraslih“ u Mostaru
• Božica Jelušić: ČUDNOVATA KLJUNAŠICA PJEVA U ZORU
• MONOLOG S ENESOM (Kiševićem)
• Jovan Nikolaidis: STARA DOBRA PRIČA  
• Darko Cvijetić: Napomena uz nenapisano pismo Zije Dizdarevića Branku Ćopiću
• Umjetnost u službi nacionalne laži

ON – priča koja je izložena u Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci BiH. Priča uz osnovnu priču, pozadina iza priče; Pisao sam je u gimnaziji, a vjerujući da me niko od prijatelja sa pisanjem neće shvatiti ozbiljno, pokazao sam je ljudima u kontekstu da je autor priče, čuveni pisac Hermann Hesse. Svi su bili zadivljeni, naravno, “Hesse je genije”. 2002. godine je priča “ON” objavljena u časopisu, knjizi za kulturu, naziva Album. Dugo sam je tražio i čak sam objavio nagradnu igru ako je neko može pronaći. Tekst “ON” je u Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci pronašla @diddha07 gdje je već odavno izložena. Zašto se priča zove ON? Zamislio sam naslov teksta izrekom, kako se u Mostaru znaju izraziti: ‘Ta će ON…

Piše: Goran Pandža

„I san zna biti java“, drhtao je govoreći dok je začinjen vodom potiskivao misli. Želio je da ispere istinu godinama nagomilanu u njegovoj izgubljenoj „prikladnoj ličnosti“. Nije mogao.

Želio je da razluči svoje suze od onih prirode; oboje su plakali, oboje su bili povrijeđeni, ali samo je jedno od njih dvoje moglo da opstane. „Ma koga briga za Irenu, to nije bila ljubav. Koga briga za Anu, oca, majku“, pjevao je prirodi koja se nije smilovala njegovoj boli, nego ga je ironično izazivala, pjevala glasnije od njega samog kako bi potisnula note boli. Nekim dijelom su i nju cijepale njegove riječi jer je ipak njen sin, plod njene mašte, san. Da, san.

Bio je ubijeđen da je samo san i govorio je:

„Probudi se prirodo i ugasi me, zaboravi i uništi, razori! Sve što želim je da me utjeloviš, prestani me sanjati!“

Ali, činilo se kao da majka voli da sanja. Prestani!!!

„Zašto plačeš? Šta je srce ako nije kušnja, šta je nada ako nije čežnja? Majko, reci mi zašto, reci da me voliš, reci mi sve!“

Slijedio je zaglušujući muk, priroda nikad nije bila pričljivija, a posebno ne tog dana kada je plod pao daleko i kotrljao se i kotrljao se – on je bježao.

Matica je bila ljuta, ali je bila nemoćna.

Sa svrhom da je spoznaja cilj, postojao je sve dok cilj nije ispunjen.

A kapi su padale i padale, iz daleka su se približavali neki divovi predvođeni kiklopom. Mladić se na trenutak grohotom nasmijao i nije bježao, čak ni kad su se približavale vile. Bio je čvrst. Životinje koje pričaju, biljke koje slušaju, vile, vilenjaci, vještice, vampiri…Zemljotres! Čulo se iz daljine.

Još uvijek je stajao na starom mjestu, odlučan kao nikad ranije, postojan kao nikad više. U mašti nakaza je prepoznavao likove. Negdje mu se učinilo čak da je vidio majku, tu je bila i Irena, slijedio je niz. Dozivali su ga, ali čudno, niko mu nije znao ime, zvali su ga „TI“.

Simfonija ukora ga je bojila i bojila, a boje su mijenjale lica. Naposljetku je odlučio da ih jednostavno pretvori u knjigu i pokušao je da ih lista. Uspjelo mu je. Kao dijete je volio samo slikovnice pa je iz navike otvarao samo lijepe stranice. Nehotice je otvorio 14. stranicu i sjećao se prvog poljupca. Zadnji put je osjećao šećer na usnama i dječiju nevinost u grudima, međutim ta stranica je bila jedna od rijetkih kojom se autor mogao pohvaliti; sve ostale su bile monotone, bez slika, bez ljudi, bez duša…i to ga je boljelo.

Tražio je slike, listao i listao ali nije našao ništa, osim…začuđujuće.  Knjiga nije imala kraj, više od pola listova bilo je prazno. Zadnja ispisana stranica bila je 17. Samo je on znao šta to znači. Pogledavši naslov knjige, pisalo je „Melanhlolija“.

„Sad sam ja stvoritelj!!!“, vikao je vrteći se u krug sa osmijehom na licu. I doista, rađao je Melanholiju.

Zapravo nije znao smisao, vječno pitanje…Šta je nastalo ranije, koka ili jaje? Smatrao se više dužnikom Melanholije, iako su oboje imali svoju korist, a to je jedini mogući smisao simbioze.

Melanholija je zapazila suzu u njegovim bistrim očima.

„Ispiši me do kraja, neka se ciklus nastavi. Nisi ti kriv za neum tvojih istih.“

„U pravu si“, govorio je svom nekadašnjem prijatelju.

„Sviće, to je loš znak, sve se nastavlja.“

„Svejedno, ionako je uskoro sve zaboravljeno. Sad ti je sve jasno?“

„Da“, rekao je bez dileme, „nažalost, sad mi je sve jasno. Jasno mi je zašto ptice lete, zašto ljudi govore, zašto je nebo plavo, a ruža tako izazovno crvena, šta ljubav predstavlja, zašto metak ubija. Jasno mi je gdje teta Lana svake noći ide i jasno mi je“…zastade na tren…“Irena mi je jasna“.

„Drago mi je…“

Posljednji put je tekla začinjena voda, samo njegova. Niko nije za njim plakao, pa ni priroda. Sve se činilo tako savršeno dostojnim tog dana da je mogao sa ponosom da kaže „zbogom“.

Nebo se nije otvorilo da primi njegov dar, ali ništa drugo nije ni očekivao. Otpuhnuo je Melanholiju, koju je bezosjećajno gledao još par trenutaka kako leti, leti od njega isto tako bezosjećajno kakav je on. U posljednjem trenutku, kad je baš mislio mislio da je nestala, ugledao joj je lice i ona mu je na djelić sekunde namignula i nestala. Smijao se, smijao i smijao…

Ostao je tu da još da leži godinama, polako je nestajao i trunuo. Bez Melanholije nije bio ništa drugo nego djelić svakidašnjosti, okoline. Nije disao, jeo, pričao. Nekima je nedostajao, ali rijetko kada. S vremenom je bio zaboravljen, mislili su da nije vrijedan spomena, ali varali su se.

Kao što mu je nekadašnji drug rekao, ciklus se nastavio. Postojalo je još takvih kao ON i još uvijek su među nama, ali i ONI će biti zaboravljeni i završit će u divljini tuđe krivice.

Ipak, lijepo je znati da ONI postoje.