Oliver Frljić: Nema mirnog puta u promjenu društvenog sistema

Povezani članci

• Pavle Stanišć, pjesnik (1936 – 2021)
• 485. repriza predstave “MASKE”
• Traktor revolucija
• U Mostaru predstavljena knjiga “Između crvenog i crnog” Dragana Markovine
• Andrej NIKOLAIDIS: Šminkanje političkog monstruma
• Promocija knjiga bajki “Princeza Una i kobajagi zmaj” i “Aria, lijepa vila radosti” autorice Edhije Mahić u Mostaru

„Sredina u kojoj nije moguće Frljićevo pozorište to je sindrom u medicinskom smislu sam po sebi“, rekao je tada Medenica. Na predstojećem Bitefu biće izvedene dve Frljićeve predstave – Šest lica traži pisca (Satiričko kazalište Kerempuh) i Gorki – Alternativa za Nemačku? (Teatar Maksim Gorki, Berlin). Obe beskompromisno osuđuju jačanje desnog populizma, ksenofobije, netolerancije i noseći su deo tematsko problemske linije Bitefa. U slučaju Šest traži pisca, Frljić na punokrvni, komički način i u punom saglasju sa glumcima predstave kritikuje pojave radikalne desnice u Hrvatskoj i to sa protagonistima koji su stvarni likovi političkog establišmenta, a u komadu Gorki – Alternativa za Nemačku? na sceni se pojavljuje maketa pozorišta Maksim Gorki. Pozorište Gorki, naime, glavni je junak predstave koja se igra u tom istom pozorištu, a to je kako je Medenica primetio karakteristično za Frljića, da on ne preispituje samo društvene tabue nego i funkciju pozorišta u svakom društvu.

Dokle pozorište može da ide u pokretanju i otvaranju pitanja, a da li pozorište i glumci sami imaju smelosti i hrabrosti i kakav je položaj publike… neka su od pitanja na koja odgovara Frljić.

* Izabrali ste Pirandelovu dramu „Šest lica traži pisca“. Šta vas je privuklo ovom komadu i autoru?

– Pitanje konstrukcije i dekonstrukcije identiteta leži u suštini svakog kazališta. Ovaj komad tu (de)konstrukciju tematizira na formalnoj i sadržajnoj razini. Lica, koja traže svog autora, razbijaju mimetičku iluziju. NJihova potraga nas stalno podsjeća da je stvarnost koju gledamo konstrukt. Međutim pitanje koje me najviše privuklo ovom komadu jest pitanje današnjeg identiteta samog kazališnog medija. Tu, naravno, nema i ne može biti nekog jednoznačnog odgovora. Pitanje je postavljeno u jednom društvu koje svoj identitet opsesivno traži već skoro 30 godina, a u toj potrazi se potrudilo da temeljito razori sve što ga podsjeća što je taj identitet bio nekad.

* U predstavi secirate anomalije hrvatske desnice da biste skrenuli pažnju na pogubnost političkih ekstrema – nacionalizma i profašističkih tendencija. Pirandelo je bio fašista. Da li vam je ta poveznica bila važna za predstavu i ako jeste na koji način?

– Pirandelo je bio potpisnik Manifesta fašističkih intelektualaca i to je bila jedna od polazišna točaka u radu na ovom projektu. U prvom dijelu komada, u kojem glumci uvježbavaju Pirandellovu dramu Il gi(u)oco delle parti, odlučio sam istu zamijeniti komadićem hrvatske stvarnosti i pokazati koliko je fašizacija tog društva otišla daleko. A taj komadić bio je svadba nekadašnjeg notornog ustašofila koji je svoje usluge prostitutkama plaćao kokainom, televizijskog voditelja koji je novinarstvo oduvijek shvaćao kao širenje granica slobode u huškanja na političke neistomišljenike i osobe koja je sjedila u prvom redu na inauguraciji predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. Ta svadba pokazala je otvoreno veze između medijskog podzemlja, političkog vrha, paramilitarnog krila braniteljske populacije, domoljubnog pastirskog roka i svog onog nacionalnog bofla koji se prodaje pod etiketom autentičnih nacionalnih vrijednosti. Bujančevu svadbu je pohodio notorni ex-ministar kulture Zlatko Hasanbegović u pratnji nekadašnje intendantice zagrebačkog HNK, aktualne gradske ministrice za kulturu, Ane Lederer, osobe koja me nedavno optužila da mrzim sve što ima veze s Hrvatskom. Tu je bio i prvak nacionalnog arlaukanja, Marko Perković Tompson. Da ne bi izostala direktna veza s bogom, na svadbi je bio zadužen senjsko-gospićki biskup Mile Bogović. Sve, naravno, nije moglo proći bez osobe koja kontinuirano radi na smanjenju ili oduzimanju prava različitim manjinama u hrvatskom društvu – Željke Markić iz udruge U ime obitelji. Čast da bude kum pripala je vođi šatoraške revolucije Josipu Klemmu. Moja jedina intervencija bila je žanrovska transpozicija. Ovaj društveni događaj decenije pretvorio sam u političku basnu.

* Koja replika prema vašem mišljenju sumira predstavu „Šest lica traži pisca“ i zašto?

– Nisam pristalica svođenja cijele drame na jednu repliku. Drama je drama upravo zato što uključuje antitetičnost, heteroglosiju… Ali kad već vučemo vraga za rep – ili u ovom slučaju za jezik – citirat ću Oca koji kaže: „… vi dobro znate da je život prepun bezbrojnih apsurdnosti, koje se krajnje bezočno ne moraju ni truditi izgledati vjerodostojno, jer su jednostavno – istinite“.

* Predstava „Šest lica traži pisca“ govori i o opsesivnom traganju hrvatskog društva za identitetom, kako vidite srpsko društvo spram njegove opsednutosti tezom „Kosovo je srce Srbije“ i nemoći da to u realnosti ostvari?

– Kao netko tko nema nacionalnu pripadnost, a kulturna domovina mu je puno šira od kifli i sličnih oblika iscrtanih na mapi nekadašnje Jugoslavije, teško razumijem tezu Kosovo je srce Srbije. Više nego srce Srbije, po meni je Kosovo moneta za političko potkusurivanje. U Srbiji je oko Kosova stvoren jedna zanimljiv politički diskurs koji uvijek iznova uspijeva izbjeći imenovanje realnog političkog stanja u ovom kontekstu.

* Beogradski grafit „Demokratiju nemamo uzmite nešto sa roštilja“ prilično ilustruje stanje u srpskom društvu. Hrvatska je ušla u EU i time formalno prigrlila demokratske tekovine. Srbija nije, a pošto načelno želi u EU, kakve nevolje će je tamo sačekati?

– Možda bi pod citirani grafit trebalo dopisati: Ne jedem meso! Potpis: Politički vegetarijanac. Ali da se vratim na vaše pitanje. Pretpostavljam da će se dogoditi isto ili slično što se događalo Hrvatskoj tijekom procesa za prijem u članstvo u EU. Morali su se ispuniti određeni zadaci koji su simulirali poštivanje određenih demokratskih standarda i vladavine prava, ali se nikakve značajne institucionalne promjene nisu dogodile koje bi doista transformirale društvo u ono građansko. Odmah nakon ulaska u EU u Hrvatskoj se, kao i u nizu drugih članica, pokazao nakupljeni demokratski deficit u svom njegovom raskošu. S jedne strane, jačanje ekstremne desnice koja je postala dio političkog establišmenta i na taj način normalizirala jedan razoran politički diskurs. S druge strane, trajni napori i uspjesi u strukturalnoj diskriminaciji različitih manjina. Najpoznatiji je primjer dosad referendum Željke Markić i udruge U ime obitelji kojim se htjelo ozakoniti diskriminaciju istospolnih zajednica. U kontekstu ulaska Srbije u EU, Vučić se pokazuje kao savršen izbor za taj posao jer njegova nova politička dlaka jako dobro skriva, barem na međunarodnom planu, stare nedemokratske navade.

* Predstavom „Gorki – Alternativa za Nemačku?“ podsetili smo se na Gebelsove reči koje unekoliko živimo danas, a koje govore o gluposti demokratije koja dopušta ulazak u parlament ekstremno desnih političkih opcija koje je poništavaju. Ima li izlaza ? Da li za to deo odgovornosti snosi levica, verujete li da istinska levica danas postoji?

– Bezidejnost ljevice, njezina nemogućnost da ponudi suštinsku alternativu današnjem kapitalizmu i njegovim ideološkim aparatima, jesu rezultati njezina pristanka da sudjeluje u političkom sustavu – parlamentarnoj demokraciji – koji je još jedan instrument za hegemoniju onih koji već ionako imaju simboličku, financijsku i političku moć. Po meni upravo zbog toga nema mirnog puta u promjenu društvenog sistema. Drugo ključno pitanje je radikalno promišljanje koncepta privatnog vlasništva. Sve što sebe naziva ljevicom, a ovaj koncept ostavlja netaknutim, u startu gubi. Zanimljivo je da Marks i Engels lijevu ideju označavaju kao bauk. Ona je veći dio povijesti prisutno kroz svoje normativno odsustvo. NJezina sablasna narav upućuje na drugu vrstu društvene stvarnosti koju zaziva.

* Da li ste radeći na predstavi „Gorki – Alternativa za Nemačku?“ došli do nekih uvida spram vlastite pozicije u teatru ili pozorišta danas generalno?

– Nadam se da ću uvijek imati dovoljno snage da učim u pozorištu. Nekad mi se čini da bih sad trebao asistirati nekom kolegi, da je to zapravo način da naučim nešto novo – gledajući ne rezultat nečijeg rada, nego proces. Nažalost, kad u 42. godini kažete nešto tako, svi misle da se zajebavate. Vrlo često ovaj sistem u kojem se valorizira isključivo gotov kazališni proizvod ne ostavlja puno prostora za kritičku refleksiju procesa rada. Kad govorim o tome, jedna od rijetkih kazališnih kritičarki koju zanima i proces rada na predstavi je Nataša Govedić. Gorki – Alternativa za NJemačku? izazvao je standardne nesporazume u sredini u kojoj je kazalište primarno ilustrator lijepe književnosti i institucija zadužena za reprodukciju neoliberalnih vrijednosti, ma kako se te vrijednosti maskirale. Činjenicu da je troje glumaca u sklopu ovog projekta apliciralo za članstvo u AfD, te da se njihovo članstvo trebalo financirati javnim sredstvima koje od grada Berlina dobiva Gorki, većina publike je automatski otpisala kao fikciju.

* Često zbog svog posla imate problema i s tim u vezi je bilo pregršt loših iskustava, ali postoje glasovi koji idu u prilog onome čime se bavite. Recimo, dokumentarac Srbenka Nebojše Slijepčevića. Slažete li se sa tim ili ne. Da li ste pogledali ovaj film i šta mislite o njemu?

– Nalazim se u dosta nezahvalnoj poziciji kad trebam govoriti o ovom filmu jer mi je teško biti objektivan. Nebojšin rad poznajem i cijenim od prije. Mislim da je dramaturški jako dobro spojio proces rada na predstavi Aleksandra Zec s osobnom pričom Nine Batinić o različitim oblicima diskriminacije kojima je bila izložena od svojih vršnjaka zbog nacionalne pripadnosti. Ubojstvo dvanaestogodišnje Aleksandre Zec iz 1991. i simboličko nasilje koje je tada dvanaestogodišnja Nina Batinić prolazila 2014. kad smo radili ovu predstavu, pokazuju nemogućnost hrvatskog društva da izađe iz nacionalističkog loopa u kojem se vrti sada već skoro 30 godina.

* Priprema nekih vaših komada deluje kao grupna psihoterapija. Da li se kroz rad oslobađate vlastitih muka, dilema i tome slično?

– Svoje dileme jako volim. One su jedino što istinski posjedujem. Sa svakom novom predstavom te dileme samo se dodatno produbljuju. Recimo, pitanje kome se zapravo obraćam u kazalištu – onima koji dolaze vidjeti moje predstave ili onima koji neće nikada preći kazališni prag, ali o njima imaju formirano mišljenje. Tu je i dilema što zapravo kazalište je. Od splitskih Bakhi naovamo eksperimentiram s različitim oblicima proširenja performativiteta kazališne izvedbe. Međutim, publika i dalje želi ono što radim mjeriti aršinima građanskog teatra i na silu sabiti ono što se odavno prelilo izvan kazališta u čvrsti okvir scenskog portala. Kad se toj i takvoj publici sviđa ono što radim, to je prvi signal da nešto ne valja. Iako rad u kazalištu često uključuje jedan eksces u komunikaciji, ono u principu čovjeka čini sve više i više usamljenim. Sva moja prijateljstva podlegla su toj autoimunoj bolesti kazališta.

* Kako biste voleli da publika reaguje na vaše predstave?

– Sasvim sam zadovoljan kako publika već sada reagira. Moje predstave proizvode jedan široki antagonistički stav koji se manifestira u rasponu od fizičkog nasilja do različitih pokušaja građanske estetika i njezinih eksponenata da diskreditiraju ono što radim. Čak se i u mojoj familiji, tradicionalno nesklonoj odlascima u Talijine hramove, vode kontinuirane rasprave o ovome što radim. Uobičajeno je i da mi se lijepe etikete kao što su kontroverzni i jako sam vam zahvalan da ste se suzdržali od istih.

O Alternativi za Nemačku

Govoreći o Frljićevoj predstavi Gorki – Alternativa za Nemačku? Ivan Medenica je skrenuo pažnju na njen slojevit naslov koji završava znakom pitanja. Alternativa za Nemačku jeste naziv ultradesničarske partije koja je na poslednjim izborima ušla u Bundestag i to je prvi ulazak radikalne desnice u nemački parlament od Drugog svetskog rata. „U Berlinu koji važi za najslobodniji i najliberalniji grad u Evropi Oliver Frljić je prvi koji je nabio prst u ono o čemu ni Berlinci, ni Nemci ne vole da govore i to na superioran način“, ocenjuje Medenica.

Danas.rs