ODLAZAK PROFESORA

Izdvajamo

• Bilo je gospodstveno bivati u blizini čovjeka koji je svakim svojim gestom, odmjerenim rečenicama i hodom odavao gospodstvo koje su namrijela prošla vremena.

Povezani članci

• Biljana Srbljanović: Sahrana Srđe Popovića pokazala je ko smo mi, koliko nas ima
• Internacionalni festival književnosti BOOKSTAN. NO EAST, NO WEST
• “Ćelava pjevačica” u petak u 20 sati u Narodnom pozorištu Mostar
• Boris Buden u Mostaru: Kultura sjećanja kroz kritičko mišljenje
• PLJ17 poziva na otvaranje izložbe “Kao malo vode na dlanu”
• Fatima, Mušan i Uzeir traže zločince

FOTO: ARHIV JUGOSLOVENSKOG DRAMSKOG POZORIŠTA / PROMO

zapisano na vijest o smrti Vladimira Stamenkovića

Ivo Vojnović, a za ovu prigodu tačnije je kazati Konte Ivo bi kazao: Othodu gospari…

Upravo tako, jer je odlaskom sa ovoga svijeta kazališnog kritičara i profesora FDU iz Beograda Vladimira Stamenkovića otišao jedan od onih ljudi zbog kojih se odlazilo u Beograd i  ne samo u tamošnje teatre.

Bilo je gospodstveno bivati u blizini čovjeka koji je svakim svojim gestom, odmjerenim rečenicama i hodom odavao gospodstvo koje su namrijela prošla vremena.

Bio je Stamenković jedan od ljudi zbog kojih sam petkom trčao do kioska po svoj primjerak NIN-a.

Stamenković nije bio samo vlasnik rečenica koje su zrcalile esenciju misaonosti, on je bio lucidni promatrač svijeta oko nas sa naglašenom crtom slobodarstva, sa liberalnom tendencijom i liberalnim naglašenostima u ponašanju, uopće.

Stamenković je učestvovao, dapače bio i protagonist osvajanja sloboda u teatru i dramskoj književnosti, kritičar koji je osvijestio, podržavao, pa i forsirao neke  tendencije, poglavito u političkom kazalištu, koje su bitno uticale, pa i revolucionirale društvene procese u Srbiji i Jugoslaviji.

Valjda je dostatno reći da je Stamenković uticao na obrazovanje, stasavanje i rast generacija dramaturga, dramskih pisaca, od kojih ako kažem imena Duška Kovačevića i Nenada Prokića sve sam rekao.

Poslije profesora Predraga Bajčetića, najvećeg pedagoga u oblasti glume, beogradsko učilište teatarskih vještina ostaje i bez čovjeka koji je formirao ponajbolje dramske autore, dramaturge, kritičare.

Vladimira Stamenkovića je karakterisala i sjajna, ali tako rijetka za kritičare, osobina da otvoreno govori o svojim teatarskim kritikama. Tako pamtim njegovu izjavu da i onda kad je loše pisao o BITEF-u, o kojem je prof Stamenković i knjigu napisao, da je BITEF jako volio.

Poslije Muharema Pervića i Jovana Hristića srpska kultura ostaje bez još jedne okomice teatarskog i književnog mišljenja.

Posljednji susret sa Stamenkovićem imao sam u Novoj Gorici/Goriziji, gdje smo učestvovali u radu žirija goriškog festivala malih scena… Davno. Ostao mi je u pamćenju kao profesor kritike i esteta, u najširem smislu, esteta par excellence!

Otišlo je zapravo jedno vrijeme gospodstvene kritike i teatarskog mišljenja.