Odlazak buntovnika

Autor/ica 👤tačno.net 3.3.2016. u 19:55

Izdvajamo

Žuri Lazar u još jednu bitku, a kad ode među zvijezde mnogo će ga ostati u očima čestitih ljudi, u njegovoj Bosni i Hercegovini, u Italiji, u evropskoj Srbiji. Ostaće ga u očima njegove prelijepe unuke. Zato, Lazare, ljudino, ne predaj se. Izdrži još malo. Preskoči i tu ispruženu nogu kojom te hoće saplesti ništavni čovječuljci zaogrnuti šinjelima prošlosti.

Povezani članci

Od danas se naš Lazo odmara od ljudi i njihovog zla…

Piše: Svetlana Broz

Danas je u 83. godini umro Lazar Manojlović, prvi laureat Nagrade Duško Kondor za građansku hrabrost nevladine organizacije Gariwo iz Sarajeva.

Neposredno nakon sahrane u političkom atentatu ubijenog profesora Duška Kondora, sećam se kako mi je Lazo prišao i zatražio da samnom ponese transparent, na demonstracijama koje smo planirali i prijavili policiji. Molila sam ga da se ne izlaže raznim rizicima i predlagala da ga kolima prebacimo do groblja. „Umreću ako danas ne povedem demonstracije“ – rekao je kroz suze… I hodao je naš Lazo uspravno kroz celu Bijeljinu, plačući za svojim prijateljem i saborcem, noseći transparent.

Godinu dana kasnije, „Lazar Manojlović prima Nagradu „Duško Kondor“ za građansku hrabrost jer je, iako svjestan rizika kojima se izlaže:

Kao direktor osnovne škole „Radojka Lakić“ u Bijeljini 1992. odbio zahtjev onih koji su provodili etničko čišćenje da u školu idu djeca samo jedne etničke grupe, kao i da im preda spiskove ostale djece, odgovorivši i pred kamerama stranih televizija da u školi postoje samo dvije nacije: nacija učenika i nacija učitelja
odbio da sprovede odluku tadašnjih vlasti i otpusti nacionalno nepodobne nastavnike
Što se u vrijeme etničkog čišćenja suprotstavio uvođenju vjeronauke u školu
Što je odbio da sruši spomenik u dvorištu škole narodnom heroju Radojki Lakić riječima „da je vandalizam i zločin učiti učenike da ruše spomenike“.
Što je nakon rušenja svih džamija u svom gradu pred kamerama stranih televizija izjavio „da je učinjen veliki zločin prema mnogoljudnoj naciji, a istovremeno i vandalizam najgore vrste, jer su pucali u svetinje, što je neoprostivo.“
Što je uspio osloboditi nekoliko Bošnjaka iz logora u Batkoviću, „teško i s mukom, uz pomoć prijatelja“.
Što je zbog svega ovog i još mnogih građanski hrabrih gestova istjeran sa mjesta direktora škole sa dva pištolja uperena u slepoočnice od strane dvojice čuvara logora u Batkoviću, od kojih ga je jedan zamjenio na mjestu direktora.
Što je nastavio do današnjeg dana, kao novinar i publicista, javno da se suprotstavlja svim negativnim autoritetima, bez obzira na cijenu koju plaća.“

Sretna je generacija studenata Pedagoške akademije u Sarajevu koja je imala priliku čuti predavanje i razgovarati sa jednim od najvećih pedagoga u Jugoslaviji koja je tada imala dvadeset miliona stanovnika. Sećam se suza u očima većine studenata kada je na pitanje „Zašto ste se u toku rata ponašali sasvim različito od ogromne većine svojih sugrađana?“ odgovorio da je upamtio tekst koji je pročitao kao savim mlad učitelj o direktoru jedne beogradske gimnazije, koji je na početku Drugog svetskog rata odgovorio nacistima koji su tražili da im preda spiskove učenika Jevreja da misli da u školi te godine nema baš ni jednog, ali da će proveriti i javiti im. Čim su napustili njegovu kancelariju direktor je odvojio sve dnevnike u kojima su bila jevrejska imena, danonoćno ih menjao za srpska, ispunjavao nove primerke dnevnika prepisujući u njih sve podatke o svim učenicima, zatim spaljivao one u kojima je bilo jevrejskih imena, otvarao nove đačke knjižice na falsifikovana imena, prepisivao u njih dotadašnje ocene i nosio ih krišom na adrese tih učenika, moleći i roditelje i učenike da prihvate novi identitet… Nakon gotovo pola veka, kada su neki novi fašisti ušli naoružani u njegovu kancelariju (direktora osnovne škole „Radojka Lakić“ u Bijeljini) i zatražili spiskove sve „nesrpske“ dece, Lazar Manojlović ih je izbacio napolje uz reči da „u ovoj školi postoje samo dvije nacije: nacija učenika i nacija učitelja“.

Sigurna sam da će svi studenti i učenici koji su sreli ovog heroja građanske hrabrosti poneti za ceo život pečat ljudskosti koji im je Manojlović ostavio…

Lazar Manojlović zaista se izlagao najvećim rizicima poslednjih četvrt veka. O tome je najbolje svedočenje ispisao Jusuf Trbić, novinar i književnik iz Bijeljine, u recenziji Manojlovićeve druge knjige Zapisi iz vremena zla, objavljene u ediciji Veritas nevladine organizacije Gariwo, 2008. godine:

USPRAVNI ŽIVOT

Živjeti moralno je uvijek drama.

Andre Malro

Knjiga Lazara Manojlovića jedinstveni je spomenik ljudskoj hrabrosti u služenju istini, istovremeno i priča o životu i opomena, i dokument i ispovijest i slika jednog ružnog vremena, i primjer čovjeka koji je ostao čovjekom u takvom vremenu. Kažu da je pravo na razliku najveća tekovina modernog doba, ali u nacionalističkoj oluji koja je poharala naše krajeve to pravo je ugušeno, zabranjeno, ubijeno, pokopano, da bi mogao iznići bujni korov Nove Istine kojoj pogovora nema. Onaj ko se usudio podići glavu iznad oluje ostajao je obično bez glave. Novi totalitarizmi izbrisali su čovjeka i moral i lični stav, svodeći sve na kolektiv, na jednu ideologiju, jedno mišljenje, jednu istoriju, jedno pravo, a svaki drugačiji glas izgažen je kopitama jahača nove Apokalipse.

Mi koji smo uspjeli preživjeti krvavi balkanski tornado znamo šta to znači. Znamo šta je to masovna psihologija zla, znamo šta je to strah i šta patnja, znamo kada je i kako, bez mnogo otpora, krvava magla smrti prekrila naše živote. Ono što nas je najviše porazilo nisu bila ubijanja, ni krv do koljena, ni noževi u srcu, već masovno pristajanje i mirenje sa zlom. Od Lazara Manojlovića sada valja učiti nešto drugo: kako je to kada se čovjek, pojedinac, izdvojen od gomile, svojim glasom suprotstavi svemoćnoj pošasti, pa ustane ne osvćući se, da kaže istinu, ma kakva ona bila. Teško je i zamisliti koliko je čovjek morao biti uspravan, pa da se ne savije pred naletom oluje koja je lomila sve pred sobom. Deceniju i po nakon nje još su malobrojni i slabi glasovi, još se šapuće o onome što je Lazar Manojlović govorio jasno i glasno u vrijeme kada je to bilo najteže.

Danas on može, kao Migel de Unamuno, reći: “Ja se nisam mijenjao, oni su se mijenjali“. Kad su fašisti okupirali univerzitet u Salamanki, gdje je on bio rektor, veliki Španac je rekao i ovo: “Vi ćete pobijediti, jer imate više brutalne sile. Ali nikoga nećete uvjeriti… Za takvo nešto bilo bi potrebno da imate nešto što vam nedostaje: razum i pravo na svojoj strani.“

Lazar Manojlović je na svojoj strani imao i razum i pravo i hrabrost i moral. Gledao je oko sebe i govorio istinu, koja je tada, po običaju, prva bila ubijena. Jovica Aćin je zapisao da je …“najviši oblik patriotizma reći svojoj zemlji kada se ponaša nasilnički.“ Lazar Manojlović je to govorio i pisao svakog dana, da bi na godišnjicu tada osporavanog genocida u Srebrenici napisao “Stid me je“. Optuživan od predvodnika zla da je najveći heretik i izdajnik svog naroda, Lazar Manojlović je tako pokazao da je, zapravo najveći patriota, jer je bio u stanju da se stidi zbog zla koje su činili ljudi iz njegovog naroda, i da su heretici, što reče jedan umni čovjek, zapravo ono najbolje što su religije i ideologije iznjedrile. Ta stara grčka riječ (haeresis) znači: izbor. U svakom vremenu su ljudi koji slijede sopstveni izbor veoma rijetki, u vremenima zla pogotovo. Pisao je i drugi veliki Španac, Ortega i Gaset, u svojoj “Pobuni masa“: “Nema više pravih protagonista, ostao je samo hor.“ A rezignirani beogradski satiričar rekao je, u predvečerje krvavog sumraka: “Oni koji misle svojom glavom, ne misle joj dobro“. Lazar Manojlović je mislio svojom glavom, ne savijajući se pred naletima vjetra, i sad nam na papiru nudi ovo neobično svjedočanstvo koje vraća vjeru u ljude. Njegova knjiga govori mnogo više onim što nije izrekla, nego ispisanim redovima. Jer, čitanje Lazarove sudbine počinje tek kad dignemo pogled sa teksta.

“Subjektivnost je istina“, govorio je Kjerkegor. Shvatiće to svako ko iščita knjigu Lazara Manojlovića. Milioni tekstova ispisanih u ime zla nestaće, kao vatrom odnijeti, pred nepokolebljivom istinom Lazarovog rukopisa. Izblijediće jednom svi životi, sve velike namjere, svi interesi, sve grandiozne ideje, i ostaće samo istina, sama i gola, i bolno jasna, iznad vremena. Zbog toga je ova knjiga izuzetno vrijedno svjedočanstvo i primjer za svakog ko hoće da bude Čovjek, i dokaz da se, i u najtežim vremenima, može služiti etici i istini, bez obzira na sve tegobe koje takvu borbu prate. Propatio je Lazar Manojlović, noseći, kao Sizif, svoj kamen, uspravno i uporno, ali nikad nije pokleknuo. I Erih From je nekada svjedočio da “oslobođen čovjek nikad ne uživa sigurnost“. Kad zatvori stranice ove knjige čitalac će shvatiti ono što je autor oduvijek znao: da je istina vrednija od svega, i da čovjek mora ostati uspravan, bez obzira na cijenu koju će morati platiti zbog toga.

Lazar Manojlović svoju cijenu još plaća, pridružujući se nizu umnih i hrabrih ljudi, od drevnog Protagore, kome njegovi Atinjani spališe knjige na trgu, do savremenih barjaktara demokratije. “Sve istine koje se prećute postaju otrovne“, pisao je Niče. Svoje istine Lazar Manojlović nije prećutao. Zapisao ih je i sad ih nudi čitaocima, da ih obogati, da im pokaže šta su to hrabrost i dostojanstvo, šta je to pravi čovjek u vremenu zla. Njegova knjiga je dragocjeno svjedočanstvo koje nikoga neće ostaviti ravnodušnim, to je jedan od kamenova – međaša u poimanju života i morala i svih onih uzvišenih ljudskih vrijednosti koje su mnogi već zaboravili.

Bijeljina, 10. oktobar 2008.

Jusuf Trbić

STID ME

Od čega globus beži,

čega se kultura srami,

time se ponose Srbi

i čude što su sami.

Milan Nenadić

I nakon deset godina od kraja bosansko-hercegovačkog vjersko-zvjerskog pokolja, nemam mira ni na javi ni u snu. Svuda susrećem te ljudske aveti, na ulici, na novinskim stranicama i na tv-kanalima. Još šetaju. Još su na slobodi. I tvorci politike zla i crnomantijaši, koji su to zlo javno blagoslovili u ime Boga. Boga Marsa i Aresa. Jedna strana straha su oni, tu pored nas, nekadašnji članovi eskadrona smrti, kontejnerski otpad. Druga strana su crnomantijaši koji su, držeći Jevanđelje u jednoj ruci i bosiok u drugoj, blagosiljali ubice uz poklič: Bog čuva Srbe! Idemo na Brčko, na Srebrenicu, na…A gazili su i Jevanđelje i oltar i vjeru. Odlično su se uvezali: zvijeri, koje su činile zvjerstva nad ljudima i ljudskim i božiji izaslanici koji su to blagoslovili i blagosiljali.

Već petnaest godina me proganja slika paljanskog zvjerinjaka, Pandorine kutije, polpotovskih polja smrti, malajskog ludila, resantimana.

Petnaest godina vladaju stranke koje su gurnule građane u smrt, a boluju od šovinističke groznice, stranačkog bjesnila i domaćeg ludila, dok ih podržava rulja, kal. Kako živjeti u tom i takvom okruženju pod ovim nebom?

Uz sve ove traume emitovan je dokumentarni film o «Škorpionima». Zvijeri, u ljudskom liku, lišene pameti, časti i svega što je ljudsko ubijaju na monstruozan način mladiće iz bijesa i zabave, na mjestu Godinske Bare, blizu Trnova, u julu 1995. Oduzimaju život šestorici mladića, djece, Muslimana, u ime srpstva, vjere. I još su kamerom zabeležili «junaštvo» na kraju Dvadesetog vijeka. Vrte se snimci o zvjerstvu srpskih izroda. Opet su Srbi u crnim hronikama svjetskih medija.

Stid me što te psihopate, poremećene osobe, pripadaju istom rodu i mom srpskom narodu.

Stid me što još uvijek i nakon svega, mnoštvo VELIKIH SRBA i Srba kojima je to zanimanje, ne priznaju zločin svjetskih razmjera učinjen u Srebrenici. I što pokušavaju, taj KRVAVI SRPSKI CUNAMI, da porede i pravdaju drugim zločinima. Umjesto da hrabro i otvoreno pogledaju istini u oči i da ne pravdaju svoje zlo tuđim. Srbi, u tim hiljadama srebreničkih žrtava moraju vidjeti svoju vlastitu sramotu i ostati vječno zamišljeni nad tim besprimjernim istrebljenjem jednog naroda, jer Srebrenica će ostati vječni bošnjački holokaust.

Pucanj u samo jedno ljudsko biće je zločin i kažnjava se, jer to je pucanj u čovječanstvo. Balkanski monstrumi. Paljanski zvjerinjak. Crnomantijaši koji sve to blagosiljaju pod parolom: Bog čuva Srbe!…Jadan im Bog i majka koja ih je rodila.

Stid me!

U Anatomiji ljudske destruktivnosti Erih From piše:»da je čovjek, suprotno gotovo svim sisavcima, jedini primat koji osjeća intenzivno zadovoljstvo pri ubijanju i mučenju. Da je ljudska agresija više ili manje na onom stupnju na kojem je kod drugih sisavaca, posebno našeg najbližeg rođaka šimpanze, ljudsko bi društvo bilo prilično miroljubivo i nenasilno. Ali to nije tako. Ljudska je povijest zapis izvanredne destruktivnosti i okrutnosti, a ljudska agresija, izgleda, daleko nadmašuje agresiju čovjekovih životinjskih predaka; čovjek je, suprotno od većine životinja, pravi «ubojica».»

Tako kaže svjetski naučnik. A zaključak je da je čovjek gori od životinja kada postane sam životinja, kad postane destruktivan.

Otuda je i mogla da se rodi crnohumorna izreka u Bosni i Hercegovini, 1992.godine:

Kad životinja glumi čovjeka to je BASNA, a kad čovjek glumi životinju to je BOSNA.

Stid me!

Kako su riječi nemoćne da opišu zlo. Veliko zlo. Bosansko-hercegovačko, a u njemu Srebrenica, tuzlanska Kapija, na kojoj je ubijeno 71 ljudsko biće, opet mladići i djeca, ranjeno 150, a trajnih invalida ostalo 64, među kojima 14 djece. Nikad kraja žrtvama ljudskog zvjerinjaka.

Stid me!

A veliki srpski naučnik i književnik, Milan Kašanin, ostavio je zapisane i ove redove:

«…Što istorija duže traje i što duže živim, sve više se divim onom što čovek zna da stvori i sve više grozim onoga što ume on da počini. Nikad čovek nije bio takav duh za moga života i nikad takva zver…»

Stid me!

A ovi redovi neka ostanu kao zapis, na desetogodišnjicu srpskog cunamija u Srebrenici.

Lazar Manojlović

Šest godina kasnije, u istoj ediciji Gariwo objavljuje posljednju Manojlovićevu knjigu Knjiga tuge i opomene, o kojoj su recenzenti napisali:

LAZAR MANOJLOVIĆ, ČOVJEK KOJI NE ODUSTAJE

Hodeći kroz zemlju

Kroz noći i dane

Vidio je navist

Vidio jest bolest

I vidao rane^{^[1]}

Knjiga tuge i opomene Lazara Manojlovića sastoji se pretežno od njegovih novinskih tekstova objavljivanih od 2009. do 2013. Teme kojima se Manojlović u knjizi bavi su one koje su u najvećoj mjeri uticale na njegov život ali i život u cjelini u BiH.

Lazar Manojlović je, prije svega, pedagog. Radio je kao učitelj u nekoliko mjesta te kao direktor Osnovne škole Radojka Lakić. Za svoj prosvjetno-pedagoški rad dobio je više priznanja i nagrada. Vrijedno je spomenuti da su mu najznačajnije od nagrada i priznanja dodijeljene prije rata, jer one nisu prestale pristizati zato što je rat ili što je s ratom Lazar Manojlović prestao raditi u prosvjeti ili penzionisan. Ne, njega su prestali nagrađivati jer se sistem koji je visoko vrednovao Lazarov rad iz korijena promijenio. Lazarov pristup prosvjetno-pedagoškom radu s nastupanjem rata postao je nepoželjan. Evo nekih od nagrada koje je Manojlović osvojio: Za predan požrtvovan i svestran rad u ostvarivanju vaspitno-obrazovnih ciljeva i svestranom razvijanju ličnosti učenika, dobio je Prvu nagradu Savjeta za prosvjetu Narodnog odbora opštine Tuzla, 1960. godine. Za zasluge i postignute uspjehe u radu od značaja za socijalističku izgradnju zemlje, Ukazom Predsjednika SFRJ, Josipa Broza Tita, odlikovan je Ordenom rada sa srebrnim vijencem, 1971. godine. Za izvanredno zalaganje i rezultate postignute u obrazovanju i vaspitanju učenika, inovacije školske nastave i razvijanje kulture dobio je jugoslovensko priznanje i nagradu Najdraži učitelj, 1976. godine. Za zasluge na polju tehničkog stvaralaštva i širenju naučne i tehničke kulture, dobio je nagradu i zlatnu medalju Mihajlo Pupin na Međunarodnom sajmu tehnike i tehničkih dostignuća Beograd, 1995. godine, te Zlatnu diplomu na Međunarodnom sajmu učila, Beograd, 1996. godine. Dobitnik je nagrade za životno djelo u pedagogiji Dr. Vojislav Bakić, koju mu je dodijelio Pedagoški pokret Jugoslavije, Beograd, 2002. godine.

Dakle, jasno je s kim imamo posla, s istaknutim prosvjetnim radnikom i pedagogom, jednim od najboljih na prostoru bivše Jugoslavije čiji je rad bio u ideološkom smislu usmjeravan idealima jugoslovenskog socijalizma, ideologijom bratstva i jedinstva, jednakošću svakog ljudskog bića i pružanja jednakih mogućnosti svakom.

S ratom, u Manojlovićevoj Bijeljini, javni moral postaje fašistički. Od samog Manojlovića, direktora škole Radojka Lakić, tražili su srpski nacionalisti da im da spisak nesrpske djece, što je on odbio. Tražili su da sruši spomenik narodne heroine Radojke Lakić, što je također odbio. Spašavao je koliko je mogao svoje sugrađane od zlikovaca i otvoreno se suprotstovljao politici zločina čije je najveće dostignuće bilo etničko čišćenje. Zbog toga ne da nije nagrađivan, nego je i smijenjen s pozicije direktora škole. Moral koji je zastupao Lazar Manojlović preselio se u privatnu sferu, a on je u ratnoj i poratnoj Bijeljini bio gotovo jedini koji je u duhu tog morala smio javno istupati.

O svemu tome obimno je pisano, a iskustva te vrste sabrana na jednom mjestu nalaze se u njegovoj knjizi Zapisi iz vremena zla koju je objavio NVO Gariwo 2009. Knjiga tuge i opomene na neki način nastavak je spomenutih Zapisa iz vremena zla. U zapisima je govoreno pretežno o iskustvu rata, a u ovoj knjizi se govori o iskustvima poraća koja proističu iz ratnih. Ova knjiga prikaz je kontinuiranog djelovanja Lazara Manojlovića na prokazivanju moralnog sunovrata bh. društva te prikaz njegove donkihotske, civilizovane, nenasilne, i u velikoj mjeri institucionalne borbe da se spasi što se spasiti da.

Kao što sam rekao, autor u knjizi govori o onome što nam je u BiH odredilo život, a to su prije svega rat i njegovi gospodari. Govori iz perspektive pedagoga sa socijalističkim moralom utkanim u svoje djelovanje. Govori o sistemu koji se iz korijena promijenio i koji odgaja ljude u suprotnosti od ideala humanizma. Radi se ustvari o anti-odgoju. Kad spominjem odgoj, ne mislim samo na odgoj djece već i na razvoj cjelokupnog društva koji je protivan civilizacijskim vrijednostima.

Postoji još jedna perspektiva iz koje autor piše i koja njegovom pisanju daje puni kredibilitet, a to je perspektiva pravednika. Zbog moralnih normi za koje se zalagao i u skladu s kojima je postupao Lazar Manojlović je dva puta nagrađivan a obje nagrade mu daju status pravednika – onoga koji istupa u skladu s općeljudskim vrijednostima, radi to nenasilno, za svoje istupanje ne traži materijalnu naknadu, a zbog njega biva egzistencijalno i/ili fizički ugrožen.

Tako je Manojlović postao prvi dobitnik Nagrade Duško Kondor za građansku hrabrost koju mu je dodijelio NVO Gariwo u Sarajevu, 22. 2. 2008.

U Republici Italiji, u gradu Padovi, 5. oktobra 2008. u Parku pravednika proglašen je pravednikom svijeta sa izgrađenim stubom pravednika pored kojeg je zasađena maslina njemu u čast.

Dakle, pred nama su zapisi čovjeka koji od početka rata naovamo nosi auru neke vrste svetosti. Može zvučati paradoksalno, ali ta je svetost posve svjetovna i posve ljudska. Pred nama su zapisi čovjeka koji je istinski ogorčen i tužan zbog svega što se desilo i što je u svojoj borbi gotovo sam i zato je to knjiga tuge. Zbog svega toga on opominje glasom pravednika iz pjesme Maka Dizdara, glasom što „zvoni kroz tišinu“, moglo bi se reći grobnu, gnjilu tišinu, muk utučenih ljudi koji može razbiti samo ako oni kojima se obraća pristanu da ga slijede. Zato je to i knjiga opomene.

Amer Tikveša

RAZNOSAČ SVJETLOSTI

Kad sam dobio na čitanje Knjigu tuge i opomene Lazara Manojlovića, uz zadatak da o pročitanom napišem nekoliko rečenica, odmah sam očima zagrlio sve bolne stranice hrabre knjige, i u cijelosti je potpisao kao svoju. Dobrovoljno pristajem, u ime filozofije dobra i mog prijatelja Lazara Manojlovića na još jednu izgaženu godinu, kojom će me darivati ljudi oboljeli od mržnje u gradu, koji još uvjek zločin proglašava herojstvom.

I evo me, u svojim Međašima, tužnog zbog Lazarove tuge, zagledanog u maglovitu opnu mjeseca, koji nas i večeras opominje da nedovoljno volimo raznosače svjetlosti što ih kepeci “nacija” i “vijera” muče, preziru i gaze, boreći se za “parče svoga mraka”, koji nam poturaju kao svanuće.

Mrak. Mrak. Mrak je njihovo prirodno stanje, kao što je sloboda prirodno stanje Lazara Manojlovića. Zalud oni, u ime njihovog svačega, a u stvari ničega, traže od Lazara da zašuti. On zašutiti ne može. Lazar Manojlović ne može baciti svoje pero pod njihove noge i svojom tišinom obradovati zaglušujuću galamu primitivaca iz “našeg naroda”.

Oplakuje “izdajnik” Lazar u svojoj knjizi izranjavanu ljudsku dobrotu i vapi za pravdom i nekim čovječnijim vremenima.

Tačno, usporio je Lazar svoje korake po ulicama svoga sela, po Obarskoj, po Bijeljini… Zastajkuje Lazar pod teretom godina života ali mu je misao brza kao svjetlica.

Žuri Lazar u još jednu bitku, a kad ode među zvijezde mnogo će ga ostati u očima čestitih ljudi, u njegovoj Bosni i Hercegovini, u Italiji, u evropskoj Srbiji. Ostaće ga u očima njegove prelijepe unuke.

Zato, Lazare, ljudino, ne predaj se. Izdrži još malo. Preskoči i tu ispruženu nogu kojom te hoće saplesti ništavni čovječuljci zaogrnuti šinjelima prošlosti.

Međaši, 02.01.2014.

Duško Tomić

U Riječi autora za ovu knjigu Manojlović je kao kredo citirao Andre Žida:

„Za tebe koji ćeš doći kad ja ne budem više slušao šumove zemlje i kad moje usne ne budu više pile njenu rosu – za tebe koji ćeš, možda, docnije da me čitaš, za tebe ispisujem ove stranice, jer se možda ne čudiš dovoljno što živiš.“

A umjesto pogovora citirao je Anri Mišoa:

„Predaj se srce moje, dosta smo se borili. Neka se moj život zaustavi. Nismo bili mlakonje. Uradili smo što smo mogli.“

Te 2014. Gariwo je u Bijeljini, pred preko četiri stotine Lazinih prijatelja i poštovalaca, promovisao njegovu Knjigu tuge i opomene i premijerno prikazao triedesetominutni dokumentarni film Buntovnik s razlogom. Bio je to zaživotni omaž našem laureatu i autoru.