ENG
Objavljena zbirka poezije Diane Ondelj Maksumić “Voda”
Autor/ica 👤tačno.net
Povezani članci
Iz štampe je upravo izašla zbirka poezije Diane Ondelj Maksumić “Voda”, u izdanju Centra za kritičko mišljenje iz Mostara.
Voda je prva objavljena zbirka Diane Ondelj Maksumić, diplomirane profesorice bosanskog jezika, koja već više od dva desetljeća radi kao glumica mostarskog Pozorišta lutaka. U toj zbirci, mada debitantskoj, pjesme odaju zrelost pjesničke ruke, koja se otkriva u odmjerenosti jezika i svedenosti stila. Suzdržanost pjesničke geste iz pjesme u pjesmu izrasta u profinjen pjesnički credo: „Jer samo ono što se mora / Neizrecivo je / Ali odjekuje“…
Neprolazna je samo čovjekova potreba da prevlada nemir i tugu samoće, i susretne drugog čovjeka: pogledom, dodirom ili pjesmom. Ovo je zbirka o takvim susretima, koji su tek stanice između dvije usamljenosti. Tim više za takvim susretima žudimo. (Đurđica Čilić)
Diana Ondelj Maksumić rođena je u Mostaru, 21. decembra 1969. godine. Završila je Pedagošku akademiju, odsjek bosanski jezik i književnost, na Univerzitetu „Džemal Bijedić“ u Mostaru. Dobitnica je pjesničke nagrade „Mak Dizdar“ za najbolju prvu neobjavljenu zbirku poezije na književnoj manifestaciji “Slovo Gorčina” za 1991. godinu. Živjela u Italiji i radila kao glumica u periodu od 1993. do 1997. godine. Dobitnica je Nagrade za najbolju pjesmu na evropskom pjesničkom konkursu „Genovantasette“ u Genovi 1997. godine. Zastupljena je u Antologiji savremene bosanskohercegovačke poezije „Qualcuno dovra dopo tutto“, objavljenoj u Rimu, 1994. godine. Od 1997. godine ponovo živi u Mostaru i radi kao glumica u Pozorištu lutaka Mostar. Poeziju objavljivala u domaćim, srpskim, hrvatskim i italijanskim književnim časopisima.
Jutarnja
Život ti je, dijete moje,
Hod kroz minsko polje
Bude tu svašta
Tako i ja
Hodala, hodala
Pa evo
Sad
Stala na jednu
I stojim
Samo da mi prođe
Ovo malo volje za životom
Čekam
Pa da poletim
Da tečeš, to ti želim
Koliko ću se još puta morati
Sagraditi
U kući u kojoj živi rusovina
A korijenje pušta čežnja
A mislio si
I mislio da znaš kojom se to blagošću
Brani tišina
A kojom sjetom
Hrani spokoj
Svejedno je sada
I kazanom i slaganom
I prešućenom i istinitom
Nemir je u rukama
Koje iz usta rastu
I u riječima
Koje trče nebom
Samo poraženi
O snijegu dostojanstveno
O dostojanstvu pravednošću čistom
Dok se topi
Sunce pod jezikom
Samo poraženi razumjet će
Pahulje stida
U grlu
Osunčanom
Zaleđenom
Dok su mi još govorili
S one strane mora
Plaza pješčana
Franka, prijateljica iz drugog jeika, i ja
šutimo
Upravo se vratila iz grada
Kojeg sam ja napustila
Priča:
Razgovarala sam sa nekoliko žena. Ništa ne znaju. Ništa nisu čule. Ni vidjele.
Jednog dana njihovih komšija više nije bilo. Mora da su negdje otišle.
Tako su joj govorile
Mnogo godina poslije
Poznanica V. zaustavlja me
Na ulici grada kojem sam se vratila
Stajala sam iza prozora zaklonjena zavjesom dok su ih odvodili i plakala
Govori:
Ne spavam dobro od tada ne mogu ni šutjeti ne znam šta reći…
Između tih žena
Pruža se moj mliječni put
Po kojem tumaram prevrćući
Kamenčiće na koje slučajno naiđem
Stid je svjetlost
Zvijezde koja se odavno ugasila
Exp…
Bagrem pod prozorom u Šantićevoj 50, mirta i miris
portuna u Markovićevoj 12,
balkon na devetom katu u Pavla Papa 3 i početak
sumnje u Kuzmanićevoj 6, malo ratne Avenije,
pa nerazumljiva Via Croce 7 i utješna Via Volturno
119,
tek sad razumljiva ljepota i Via Barchetta 23, pa
odlasci i vraćanja u Silvio Pellico 12,
Viale dei Mille zaboravljenog broja i pogled na onu
stranu mora,
u kožu utisnuta radost Piazze San Girolamo 3,
pa neki brodovi
pa sve hotelske sobe
jedan prozor na starim Mazoljicama okrenut
zapadu,
pa Brankovac koji raste u tišini,
i početak kraja ruku pod ruku s Kraljem
Tomislavom 37.
Da li me čeka još neko mjesto
kojeg ću beznadežno prizivati svojim
ne štedeći ni svoju nježnost ni svoju okrutnost
prljajući ga sumnjom i čisteći nadom
negdje
neki
Kamen
obješen o prazninu
na kojem ću započeti
Pjesmu
Autor/ica 👤tačno.net
