O Suli, Matvejevićevoj kući i Dijani

Povezani članci

• Jedna loša analiza zločinačkog pothvata
• BiH strahuje od radioaktivnog otpada na granici
• Uspon i pad islamske nauke
• Von der Leyen kritikovana nakon podrške pobjedniku hrvatskih izbora
• Božica Jelušić: VANI I UNUTRA I OBRATNO
• OLIVER FRLJIĆ: Pravimo se ludi u vezi HOS-a i fašizma, a ne znamo čime ćemo hraniti svoju djecu

Foto: Milan Draško

“Napiši nešto o Mostaru”, kaže mi prijatelj iz Podgorice. “Iz vremena ruža”. “Pisao sam već o Starom mostu, Veležu, “Mostarskim kišama”… “Nema veze, naći ćeš ti novu temu”. Dovoljna je mala iskra da razgori vatru. Iz dužeg teksta o Mostaru izdvajam završni dio, modifikovan za ovu priliku. Mnogi su pisali o Gradu neuporedivo ljepše, razigranije, što ne oduzima draž pokušaju.

Stižemo ispred kafića “Galerija”, gdje se sastaje stara mostarska raja. Dvadeset sedmi januar 2020., sunce izdašno grije. Željeli smo sjediti vani, za nekim od stolova izbačenih na trotoar u Ulici Mostarskog bataljona. Ugodili bi oku lijepim slikama. Jedna od živopisnijih gradskih ulica.

Trg Musala, hotel “Neretva”, “Banja”, gdje su nekad trenirali plivači Veleža, Titov most, hotel “Bristol”. Nekad je od Musale do Rondoa bio gradski korzo. Prolazio je pored gimnazije “Aleksa Šantić”, ispod raskošnih platana Lenjinovog šetališta, završavajući na popularnom Rondou.

Morali smo se zadovoljiti jedinim slobodnim stolom lijevo od ulaza, pored prozora. Satima krstarim Mostarom, pravi je trenutak za predah. Sanjina sam upoznao ispred Karađoz-begove džamije. Nedavno je napisao svoju prvu knjigu “Mitovi društvene svijesti”, koju nosi sa sobom. Priča mi o kući Predraga Matvejevića. “To bih želio vidjeti”. Sanjin Šahmanović povremeno radi kao vodič stranim turistima. Govori engleski i francuski. Namjerava da napiše knjigu kratkih priča. Sanjin je tih, dobrodušan, produhovljen. Kažem da mi Mostar u emotivnom smislu mnogo znači. Živio sam u Čapljini, gdje je nekad bilo beskrajno lijepo, ali rođen sam u Staroj bolnici u Mostaru. On se smiješka, razumije o čemu govorim. “Ako budete pravili promociju knjige u Mostaru”, javite mi. Možda bih mogao pomoći”.

Izlazeći iz “Galerije”, pogledah prema Cernici, što me asociralo na neobičan događaj.

U avgustu 2006. godine prošetao sam od Donje Mahale do kraja Ulice Alekse Šantića. Prije ulaska u Šantićevu, uočih Sulu Repca, u kafiću “Golf” u Cernici. Zagledan u daljinu, djelovao je pomalo odsutno, dok su dva čovjeka za njegovim stolom živo razgovarali. Imao je već 77 godina i ozbiljne zdravstvene probleme. Nekad je drugovao sa mojim ocem, obično su sjedili, mezili i pili u restoranu Nike Puljića u Žitomislićima. Vraćajući se iz Mostara, nakon Veležovih utakmica, prešli bi most i ulazili u Nikin restoran. Meza je već “čekala” na stolu. Jednom nam je Nikina supruga Sonja pričala da su restoran posjetili Boris Dvornik i Bata Živojinović, na vrhuncu popularnosti. Nekako je Boris bio sinonim za beskrajni šarm, duhovitost, ali na Sonju je bolji utisak ostavio Bata. Sedamdesete godine su bile zlatno doba kafana i meraka. Mnogo kasnije shvatiću da sam ocu postavljao neumjesno pitanje: Kad ćemo stići kući? On i njegovi drugari bili su kafanski ljudi, mogli su satima sjediti i bilo im je lijepo. Ponekad bi tiho zapjevali:

“Ta divna splitska noć
u luci male barke
ti sjeti se mene,
i naše ljubavi žarke”.

Nisam imao sreće da budem u Nikinom restoranu kada je Sula sjedio s očevom ekipom. Oko Sule je uvijek bilo veliko društvo, važio je za šarmera i boema. Dok je još bio frišak u braku, žena nije mogla da se navikne na njegove kasne povratke kući, prigovorila je, a on uzvratio čuvenom rečenicom: “Ja imam tebe, ali Mostar ima mene! Zato nikad ne znam kad ću se vratiti”.

Napuštajući Cernicu nastavljam šetnju. Prolazeći pored slastičarne “Palma” i starog zatvora “Ćelovina”, pogledah na suprotnu stranu ulice, prema kosturima nekadašnjih zgrada. Tužna slika ranjenog grada. U povratku, kad sam se približio mjestu gdje sjedi Sula, obuze me neshvatljivo jaka želja da mu priđem i pozdravim ga! Podsjetio bih ga na svog oca, ako bi pokazao blagonaklonost, možda bi zaplovili u daleko vrijeme koje nosimo u srcu.

Trenutak neodlučnosti, skrenuh prema Bulevaru, da još malo razmislim. Vraćam se u Ulicu Adema Buća, Sula je samo pet koraka od mene. Propuštena je posljednja prilika da upoznam legendu! Krenuo sam prema Šemovcu i Mahali, a kada sam ponovo došao u Mostar, na stubovima su bile Suline smrtovnice. Zauvijek je otišao 16. novembra.

Znamo da je Matvejevićeva kuća devastirana. Tražimo je u sjenovitoj “Liska” ulici, ali nijedna od tri porušene kuće nije ona koju tražimo. Sredovječna žena vodi nas do kostura nekadašnje lijepe trospratnice, obrasle bršljanom. “Pitajte komšinicu, gospođu Hadžiomerović, za ovu kuću”.

Zvonimo na kapiji, omalena, smeđokosa žena, sedamdesetih godina, prelazi desetak metara da bi stigla do nas. “Čim sam spomenuo Matvejevića, gospođa Dijana se naježila!

U očima nagovještaj suza. “Da, to je Predragova kuća. Oni su stanovali u prizemlju. Voljela sam ga ko brata! Predrag je spremao ispite ispod naše kajsije. Imali smo prostranu baštu sa 160 stabala kajsija. Sve su nam to oduzeli”. Ispoljava ogorčenje zbog svega što je njena porodica doživjela tokom rata. Priča toplo, s ljubavlju, o Matvejevićima. Predragov otac Vlado (tako smo ga svi zvali) bio je predsjednik suda, a majka Anđelka (Angelina) prva daktilografkinja u Mostaru. Vlado je svirao klavir, dolazili su kod njega na lekcije. Predrag i njegova sestra Olgica su takođe lijepo svirali. Olgica je živjela u Splitu, a njen muž, kapetan fregate, putovao s Titom na brodu “Jadran”. Predragova ćerka (iz prvog braka) Suzana živi u Parizu. I ona je diplomirala na Sorboni”. Za trenutak prekidam ispovijest gospođe Dijane, zbog  Matvejevićevih sjećanja i kratkog teksta o intelektualcu svjetskog formata.

Predrag Matvejević

“Došao sam do Bulevara, do kuće gdje je bio stan mojih roditelja, i vidio da je od kuće ostao samo jedan zid, kao zastrašujuća kulisa. Prije rata je ispred kuće bila jedna smokva i sjećam se onih dana kada bih rano ujutro ustajao, nabrao hladne smokve i donosio ih već starim roditeljima, ocu, majci. Sjetio sam se svih tih dana kada sam sa starim prijateljima dolazio tu, igrali smo karata, šupali se, jeli te smokve… Odjednom je sve to iščezlo. Smokva je iščupana iz korijena. Nije posječena, već iščupana namjerno, da ništa od nje ne ostane. Sve je to za mene bio strašan udarac” (intervju magazinu Dani, 2001.).

Matvejevićev “Mediteranski brevijar” doživio je čak 48 izdanja!? U intervjuu “Mladini” 2000. godine ističe da je tri puta putovao Mediteranom. “Prvo sam putovao sam i opisao ono što sam vidio. Ulagao sam svu svoju ušteđevinu na putovanja, a također sam imao veliku korist od nesvrstane Jugoslavije, koja me je poslala kao intelektualca u bratske države Tunis, Alžir i Egipat”. Drugi put Matvejević je napravio po starim kartama, pregledavajući kako su nazivali rijeke i stare gradove, a treći kada je pročitao knjige o Mediteranu, posebno glosare, rječnike, stare dnevnike i putopise. “Godinu dana sam učio arapski da bih mogao čitati što piše na zemljopisnim kartama”. U Italiji je doživio najveće počasti. Šezdesetak uglednih italijanskih umjetnika, među kojima i Umberto Eko, pokrenulo je inicijativu da se Matvejeviću dodijeli Nobelova nagrada za književnost. Imao je fantastičnu memoriju, što mu je priznao i sam Krleža: “Matvejević, vi ste pravi policijot, kako ste mogli tako dobro zapamtiti što sam govorio”. Matvejevićeva supruga Mirjana, približava ga čitaocima na neobičan način: “Predrag je stalno dijelio novac, pomagao je sve i svakoga, poznaju ga svi prosjaci u Zagrebu. Jednom punih pet godina nismo išli na more koje je Predrag toliko volio, jer je podijelio sav novac koji je zaradio”.

Gospođa Dijana: “Predrag je obožavao Mostar. Dok je radio kao profesor u Rimu na Univerzitetu “La Sapienza”, koristio bi svaku priliku da dođe. On se družio sa starom rajom, sasvim opušteno. Sve te njegove titule, zvanja, postale bi nevažne. Govorio mi je: “Ja u Italiji živim, a u Mostaru dišem! Kada je prvi put došao kod nas, poslije rata, odmah je upitao: “Gdje je moja kajsija”?

Imao sam zadovoljstvo da vidim Matvejevića na zagrebačkom aerodromu u proljeće 1987. Te godine pojavilo se prvo izdanje “Mediteranskog brevijara” i 6. izdanje “Razgovora s Krležom”.

“Jednom se Predrag zaželio moje pite krompiruše. Poslala sam mu u Rim, po novinaru koji se zvao Zlatko. Predrag je već na aerodromu otpakovao pitu i počeo slatko jesti. Obratio se novinaru: “Dao bih i vama da to nije pita moje Dijane”! Pokazuje rukom na jedan od prozora svoje kuće: “U toj sobi je učio zimi, pored velike kalijeve peći”. Bili su u kontaktu do samog kraja, 2. februara 2017. “Zvala sam ga posljednjih dana njegovog života. “Samo je rekao: “Dijana, odlazim”. “Isplakala sam dušu kad je umro”. Zahvaljujem gospođi Dijani. “Uljepšali ste nam dan”! “Ali pričali smo o tužnim stvarima”. “Nema veze, vaše su emocije snažne, iskrene!” Fotografišemo nekadašnji dom Matvejevića.

Foto Milan Draško

U međuvremenu sam nazvao starog druga, Vitu Arapovića, da se vidimo u Rodoču. Godinama smo igrali zajedno u sarajevskoj Bosni. Iznenada, gospođa Dijana izlazi do kapije i zove nas. “Izvinite, molim vas, što vas ne pozivam u kuću”!? Navodi razlog. Kakva korektnost! Onda još desetak minuta pričamo kod kapije. Osjećam zadovoljstvo što sam upoznao gospođu Dijanu!

Koliko upečatljivih utisaka, odlazim ispunjen i sjetan.

“Skoro će voz da krene.
O, zbogom, moj lijepi grade!
U tebi ostavljam najljepše pejsaže
i mnoga mila lica”.

(Hamza Humo – “Oproštaj s Mostarom”)