ENG
Nova vrsta književnosti
Autor/ica 👤Klara Polak Poljarević
Povezani članci
Poruke mira, ljubavi, prijateljstva, brige, humanosti sve su prisutnije u našoj sadašnjosti možda baš zato što nam te odlike nedostaju.
Piše: Klara Polak Poljarević
“Često razmišljam o mojim prijateljima. Različitog smo karaktera, a ipak se međusobno uspijemo složiti i što je najvažnije dogovoriti oko različitih stvari (…) Zaključujem da je tajna u tome što svaki od njih “izvuče odgovarajući dio (…) Moji prijatelji su djelići velikog mozaika koji ću kad ga završim nazvati “Blago prijateljstva”. Oni su ti koji me poznaju bolje čak i od mene samog; koji su uz mene i u dobrim i u lošim stvarima. Ljekari kažu da su prijatelji važni za zdravlje. Dr Oz ih zove Vitamin Prijateljstva i smatra da je korist od prijatelja bitna za zdravlje (…) Dokazano je da toplina prijateljstva smanjuje stres i mogućnost infarkta čak 50 %. Tako mi je drago da imama zalihu vitamina “P”.
Pretpostavljam, zapravo sam sigurna da vam se gore napisane rečenice sviđaju. Nema razloga da ne bude tako, jer…
Otkako imamo pametne telefone pojavile su se cirkularne poruke koje govore o životu; poruke koje su lijepe, tople, mudre, jednom riječju, prijemljive i ljudi ih čitaju u trenu, rekla bih u dahu – za dobro jutro, uz kafu, u pauzama… Odjednom se pojave na našim ekranima (displejerima) neočekivane, ničim izazvane i nude nam se da ih pročitamo tek tako, bez puno pitanja i velike pompe, što mi uglavnom i činimo. Ne razmišljamo tko nam ih šalje i zašto baš sada u ovom trenutku, niti znamo što nas čeka, ali ih progutamo kao pilule. Možda čak i pomažu? Kad sam bila mala učili su nas da ne razgovaramo i ne komuniciramo s nepoznatim ljudima što i mi prenosimo našoj djeci. A tada, u mojem djetinjstvu, život je bio puno sigurniji i imali smo prijatelje s kojima smo komunicirali uživo, oči u oči. Nismo znali za pojam stresa, osjećali smo se voljeni i zaštićeni. Nije se toliko teoriziralo o ovom i onom, a savjete smo dobijali od roditelja, prijatelja, učitelja …
“Vrijeme prolazi, život se događa, distanca razdvaja, djeca odrastaju, ljubav blijedi, srca se slamaju, poslovi dođu i prođu, karijere završavaju, roditelji umiru” …
Tko nam to otkriva toplu vodu? I čemu? Očito neko ko je užasno sam, užasno tužan, užasno depresivan i treba nas, našu reakciju da ga podržimo ili mu se suprostavimo, da ga čujemo… NEKO? No, ove poruke su uvijek jednosmjerne i ne daju nam mogućnost odgovora, nema otvorenog dijaloga niti debate, jedino se otvara mogućnost monologa, jer …
“kad pogledaš već je šest popodne/kad pogledaš već je petak/kad pogledaš mjesec je gotov/gotova je godina/već ti je 50, 60, 70-ta…”
Na kraju svake poruke nalazimo spasonosnu rečenicu – šalji dalje, što i radimo jednim jedinim klikom perući tako vlastitu savjest. Pošalji na pet, deset, dvadeset osoba; starijima od… Onima do kojih ti je stalo (ah, kakva zamka) i bit ćeš sretan, dobit ćeš, ispunit će ti se, čut ćeš… Čaranje – baranje u koje suvremen čovjek ne vjeruje, ali ipak, za svaki slučaj, nikad se ne zna…
Ponekad se u tim porukama nađu i Andrić i Krleža, stihovi Maka, Tagore, Desanke Maksimović, Vesne Parun, Cesarića… Tko ima vremena čitati debele romane klasika poput Dostojvskog, Tolstoja, Dickensa, Faulknera, Meše Selimovića, Andrića, Ranka Marinkovića, Marqueza kad nam internet nudi skraćenu lektiru za sve uzraste u svim školama, pa budući intelektualci posežu za tim izdanjima legalno, bez srama, dvojbi i ustezanja, uz blagoslov roditelja, nastavnika, profesora, škole, obrazovnog sustava koji počinje od resornog Ministarstva. Knjige trebaju police, vitrine za koje nemamo mjesta s obzirom na minimalizam koji je postao “filozofija” i stil života u svim sferama postojanja. Slika i film u svim oblicima su preuzeli vodeću ulogu, ulogu roditelja, odgajatelja, vjeroučitelja, pa su u većini stanova i javnim ustanovama postavljeni veliki, najveći ekrani, a mobiteli narasli do veličine dlana. Obitelji su se raspršile i zašutjele. No, zato imamo poruku:
“Nemoj zaboraviti svoje prijateljice”, rekla je majka svojoj kćeri koja se tek udala dok su joj listići čaja polako padali na dno. “One će ti biti sve važnije kako budeš postajala starija. I zapamti da tvoje prijateljice nisu samo prijateljice, one su tvoje sestre, tvoje kćeri, svi tvoji rođaci”.
Sve se na brzinu pročita i prosljeđuje, pa u jednom jedinom jutru obiđu ovaj naš Balkan i Regiju i imaju po tisuću i više “klikova”, “lajkanja”,”smajlića”, “LOLova” i raznoraznih “ikonica”… Stvorili smo neku novu vrstu književnosti jer po definiciji “književnost je skup tekstova pedagoškog, filozofskog, religijskog, općenito humanističkog značaja”… a poruke su baš takve. Uključuju sve to. I čitaju se naveliko. Stvorili smo “instant“ knjigu. Treba nam maksimalno desetak minuta da prođemo očima kroz te retke, kliknemo i idemo dalje. Nemamo vremena, volje, želje poruku “prožvakati”, procesuirati, već se zadovoljno nasmiješimo misleći kako smo upravo postali bolji, načitaniji, mudriji, jer ruku na srce – čita se! I to je to – stvorili smo “brzu književnost”; “književnost za van” tj. “fast literature” ,“fast lit” ili “Lit(erature) to go”, kako bi to mladi danas rekli. Zašto ne kad već imamo “instant kavu” (“instant coffee”), “brzu juhu” (“instant soup”), “kavu za van”(“coffee to go”)… Koga briga što ta i takva književnost prođe kroz nas baš kao “brza hrana”(“fast food”) koja je još poznata pod nazivom “smeće od hrane” (“junk food”). Tko ih je zapravo prvi zapisao? Kome su prvo pale na pamet? Odakle je taj lanac počeo? I je li to uopće bitno? Bitno je da neko dobro zarađuje i trlja ruke dok slaže zaradu u jednoj od švicarskih banaka. Uostalom, svako školovanje košta.
Poruke mira, ljubavi, prijateljstva, brige, humanosti sve su prisutnije u našoj sadašnjosti možda baš zato što nam te odlike nedostaju. Navedene vrline se gube u ovom općem kaosu kojega smo stvorili i stvaramo na dnevnoj osnovi. Grabež, pljačka, laži i varanja, ratovi, nesreće, katastrofe raznih vrsta, kataklizme svih vrsta… Što nam drugo preostaje nego tražiti utjehu u onome što nam se nudi, pa makar to bila i ”Književnost za van” ili, kako bi to neki rekli “književnost za poć”. Poć – da, ali kamo?
Autor/ica 👤Klara Polak Poljarević
