Nosiš pola moje tuge

Izdvajamo

• Gledam je ovih dana. Ćuti... Znam...a ne znam u stvari... Nikad ne zna onaj ko istom stazom prošao nije. Ali, uvijek čovjek čovjeku može da pruži ruku, da sasluša, da pokaže respekt, da zagrli, da plače i smije se zajedno. Ako je čovjek...

Povezani članci

• Sidran: Za 30 godina će se za Tita verovati da je Marsovac koga je viša civilizacija poslala među divljake da ih uljudi
• Cjelovitost BiH važnija od članstva u EU
• GLEDIŠTE ZLOSREĆNOG
• Izložba “Backup” 21. aprila u Historijskom muzeju BiH u Sarajevu
• Vuk Perišić: Kad zaboraviš juli
• BEZ KOMŠIĆA I DŽAFEROVIĆA: Milorad Dodik sam primio ruskog ministra Sergeja Lavrova

Fotografije: privatni album djevojke iz Srebrenice

Ovih dana, kad se približava 11. juli, nosiš pola moje tuge i bola sa mnom i tako mi svaka tvoja poruka olakša dušu

Zove me tetka.
Nisam joj ništa, tek slučajni prolaznik na stazi života kojom korača.
I nisam joj tetka, a volim je više nego da sam.

Jedna je od onih koje jednostavno smatram mojom djecom.

Odu pa se vrate. Ja ih čekam. Tako i treba. Zna se red. Zna se da omladina odlazi, a stariji ih uvijek čekaju.

Zna se i da ću uvijek stati uz njih, a i oni uz mene kad nastupe životne krize.
Zna se i zašto stojimo na svim trgovima u gradovima širom te BiH, kao i u gradovima svijeta.
To je ta jačina kojoj gospodari mraka ne mogu odoljeti, ma kako se to činilo iz drugog ugla.
Istina uvijek probije zatvorene granice i ne može joj se ništa, ma koliko je puta ubijali.
Što je mrak veći, jače istina odjekuje!
A istorija piše svoje bez obzira koliko je brisali i prepravljali!

Smatram se zbog sve te djece bogatom. Jako, jako bogatom.

Dolaze iz raznih gradova, različitih su karaktera, ali im je osjećaj za pravdu svima izražen i zajednički je.
Bore se jedni za druge na razne načine i ne smeta im ni u jednom trenutku neki bijedni političar koji kroji kolektivnu svijest.
Daleko su od toga. Suviše su vidjeli i proživjeli u svom kratkom životu da bi na gluposti nasjedali.

Svaki naš susret se završava sa zorom koja se budi na istoku i razgovorom koji nas tako zanese da ni ne primjetimo da nas je noć ponovo prevarila.
I koliko god je teret težak, na kraju ga zajednički pobjedimo osmjehom.
Ima ih.

Sa raznih su strana. Prepoznaće se u ovoj priči.
I gle čuda! Osjete se.
Znaju gdje je prijetnja, znaju gdje krila mogu raširiti. U tome nemaju i ne postavljaju granice.

Ne priznaju salavetu na kojoj se crtala i rasparčavala zemlja na pregovorima, te daleke 1995. u još daljem Daytonu, po kojoj su tadašnji moćnici skrojili sve što je bilo i prije i poslije toga.
Suviše su pametni da bi to nekome dozvolili.

Nikad ne znam je l’ mi draže kad me zovnu i viknu u šali iz Sarajeva: “Gdje s’ ti majko?” ili kad mi iz Banjaluke pošalju poruku:
“Đe s’ ti? Fališ nam. Može video da te vidimo?” ili kad me ona zovne i čujem joj zvonki glasić u slušalici telefona:
“Tetkaaa! Jesam te se poželjela!”

I eto, to je moje bogatstvo, stečeno u dijaspori. Drugog nemam, niti mi treba.

A ništa im nisam…samo ih volim. Jako!

Ponovo gledam njene ispisane riječi, prevlačim prst iznad svake, dodirujem i plačem.
Ne može me slomiti grubost. Nikada! Tad ne plačem.
Plačem samo kad ljudsku bol ne mogu olakšati. Prebirem po napisanim riječima:

“Tetka! Ostala sam bez riječi. Plačem i tresem se.
I sjećam se onog ljeta kad je nas, za ostatak života, subina povezala.
Koliko god su mi ti dani očajno teški radujem se na neki poseban način, jer me je sve to dovelo to tebe.
I sve to što si mi poklonila, svaku lijepu riječ, podršku, savjet, to nema cijene.

Ovih dana, kad se približava 11. juli, nosiš pola moje tuge i bola sa mnom i tako mi svaka tvoja poruka olakša dušu.
Volim te beskrajno, Moja tetka.”

I upravo zbog toga, ovih dana, dok se približava 11.07. i Srebrenica, ne želim da čitam, niti da pratim medije. Ne želim da vidim ljude koji negiraju ono što cijeli svijet zna. Ne želim da gledam ubiranje političkih poena, niti koliko je ko zaradio na mrtvim.
Na dušu im sve to. Krug se uvijek negdje zatvori.

Radujem se djeci dok ih gledam.
Vidim kako rastu, studiraju, vjenačavaju se, kroče kroz život kao živi spomenici najstrašnijeg i najmračnijeg doba u istoriji zemlje na koju su mnoge sile udarale, a unutrašnja je razbi u male, siromašne parčiće udaljene hiljadama godina jedni od drugih, a na tako malom prostoru.

Gledam je ovih dana.
Ćuti…
Znam…a ne znam u stvari…

Nikad ne zna onaj ko istom stazom prošao nije. Ali, uvijek čovjek čovjeku može da pruži ruku, da sasluša, da pokaže respekt, da zagrli, da plače i smije se zajedno.
Ako je čovjek…

Pratila sam je dok je studirala, gledala joj u plave oči boje planinskih jezera i dalekih morskih plavih prostranstava, slušala je kad se smijala i kad se pribojavala, pričala s njom o onome o čemu mnogi ne pričaju, gledala je kako odlazi na razne životne puteve i kad nije znala da je gledam.

Razmišljala sam kako je snagom svoje volje od male djevojčice, koja je na svojim plećima nosila užasnu sudbinu i slike stravičnog genocida u Srebrenici, izrasla u predivnu mladu ženu koja je stigla do zaposlenja u EU, a onda dovela svoju malu rođaku u tu veliku EU i pokazala joj konkretno gdje čovjek može stići ako sebi ne postavlja granice u glavi i radom ostvaruje sebe.

Foto: privatni album djevojke iz Srebrenice

Ćuti ovih dana…
Ja je čekam.

I gledam najljepše pismo koje sam ikada dobila u životu.
Pismo koje me je ostavilo bez daha. Pismo njene majke.

Pismo zahvalnosti koje nije meni trebalo biti upućeno, pismo koje nisam ničim zaslužila, bar ja tako mislim…samo sam voljela i slušala, dijelila s njima boli, sreću, uspjehe i padove. Ništa više.

Trebalo bi biti nekako obratno. Trebalo je to pismo biti upućeno s moje strane njima zato što su preživjele potpuno same i što su ih samo hrabrost i razum sačuvali.

Gledam i ponovo čitam pismo meni upućeno.
Pismo majke Srebrenice…