NIETZSCHEOVO STABLO BUDUĆNOSTI

Izdvajamo

• Nietzscheova filozofija pravi raskid s naslijeđenim načinom mišljenja, otvara put drugom skretničaru u modernoj filozofiji Martinu Heideggeru na čiju filozofiju vrši veliki utjecaj. O putu filozofije koja se odmiče od naslijeđene grčke filozofske škole, treba reći sljedeće, da podsjetimo na Nietzscheove riječi: ,,Nije nam dano da iznova proizvedemo takav niz filozofa kakve je stvorila Grčka u doba tragedije. Njihov zadatak sada sasvim sama ispunjava umjetnost. Takav sustav je moguć još samo kao umjetnost. S današnjeg stajališta, i cijelo razdoblje grčke filozofije pripada području njihove umjetnosti.’

Povezani članci

• Velika je razlika između teksta u računalu i likova koji zažive na pozornici
• Šejla Kamerić na Festivalu Jeseni u Parizu
• Na Skype-u sa Ramizom
• Ivo Kobaš: Srebrenica
• Peter Handke: žalost Nobelove nagrade
• Novi projekti Gradimira Gojera

Odupirući se ikoničkoj historijografiji, koja vazda sadrži barbarizam, nasilje i urušavanje individualnosti drugog i drukčijeg ispred mene (E. Lévinas), ponajprije jer se svakog trena poziva na krv i tlo, u današnjem se svijetu misao o nihilističkoj destrukciji, premda je ona u suvremeno doba iz religijskog kolopleta zločina i kazne zapala u stanoviti tehnički trans, potencira kroz činjenicu da svi mi kao živa bića imamo svijest o tome da je tijek (koji klizi konačnosti) života esencija života samog. Kako je to pomalo proročki naznačio Nietzsche: Na stablu budućnosti svija se naše gnijezdo; nama, samotnicima, orlovi će u kljunovima donositi hranu!

Nietzscheova je biografija sustavno vezana uz njegovu filozofsku misao. Malo je u povijesti filozofije mislilaca koji su u toj mjeri proželi osobno i stvaralačko, iskustveno i mišljeno. Nietzsche je, naime, kako sam kaže, ostao u krajoliku kontroverzne polemike i filozofskog čekića mišljenja dok je u isto vrijeme vodio dionizijski buran život na putu prema idealima filozofa pobjednika. Njegova filozofija, ekperimentalna i sentimentalna, prokrčuje put stanovitim dvojbama dijalektičara. Friedrich Nietzsche gradi vlastitu filozofiju u kojoj postoji svijest o vječnom ponavljanju tekućih stvari, onih koje u dokolici filozof svojim mišljenjem istjeruje iz čvrsto utemeljene kuće mišljenja naslijeđene filozofije. Jer Nietzsche u svom prevrednovanju svih vrijednosti ne potire vrijednosti kao takve već im, lucidno i arogantno, oduzima statusne simbole dodijeljenog značenja, destruira njihovu logiku do privida i ponavlja da saznanje, pravo sa-znanje nije moguće, premda je sve u stalnom i neprimjetnom kretanju, simbiozi, razilaženju, pri čemu saznanje postaje tek korisna fikcija. Saznanje u službi najboljeg života, veli Nietzsche, saznanje u kojemu se iluzija mora htjeti.

Nietzscheova filozofija pravi raskid s naslijeđenim načinom mišljenja, otvara put drugom skretničaru u modernoj filozofiji Martinu Heideggeru na čiju filozofiju vrši veliki utjecaj. O putu filozofije koja se odmiče od naslijeđene grčke filozofske škole, treba reći sljedeće, da podsjetimo na Nietzscheove riječi: ,,Nije nam dano da iznova proizvedemo takav niz filozofa kakve je stvorila Grčka u doba tragedije. Njihov zadatak sada sasvim sama ispunjava umjetnost. Takav sustav je moguć još samo kao umjetnost. S današnjeg stajališta, i cijelo razdoblje grčke filozofije pripada području njihove umjetnosti.’’ Dakle, osim što Nietzsche teži da prevrednuje sve vrijednosti time što tvrdi da je metafizički Bog mrtav, on svoju filozofiju gradi na izvorištu, paradoksalno se vraćajući metafizici, i to tako da tvrdi da je pranačelo svega sadržano u volji za moć. Filozofija, stoga, u moderno doba neizostavno mora otvoriti put i uvažiti relativnosti svakog saznanja i njegovu antropomorfnost kao svuda vladajuću snagu iluzije.

Na jednom mjestu Nietzsche nadahnuto kaže: ,,Filozofija je, kako sam je dosad razumijevao i živio, dobrovoljni život usred leda i na visokim planinama, traganje za svim stranim i dostojnim upitnostima u ljudskom postojanju, za svim onim što je dosad, pomoću morala, bilo po strani.” Na drugom polu medalje, izvan svakodnevnog bezumlja ispraznosti nalazi se umjetnost kao izbavljenje. Uz umjetnost tu su dakako ljubav i religija. Nietzsche u svom filozofskom krajoliku uvodi posebno jaku, čak esencijalnu, nit negativne etičnosti dovodeći u pitanje, kroz interpretativne matrice različitih duhovnih ishodišta, tradicionalno poimanje morala. Čovjek se i stvar nametljivo približavaju, doživljaji zasjecaju preduboko, sjećanje je gnojna ozljeda, napominje Nietzsche, te u tom i takvom svijetu moral, ono što imenujemo etičkim, ljubav prema bližnjem, može postati najokorutniji sebičluk.

U epohalnoj knjizi Tako je govorio Zaratustra Nietzsche kaže: ,,Više je pameti u tvome tijelu, nego u svoj ​​tvojoj mudrosti. I da li tko i zna, čega radi će tvome tijelu ta tvoja najveća mudrost?’’ Premda svoju filozofiju označava kao artističku metafiziku tvrdeći da nam je umjetnost potrebna da ne bismo umrli od istine Nietzsche propituje umjetnost kao potrebnu laž, posebno se bavi plesom i tjelesnim izričajem, a njegova su razmišljanja na polju plesne filozofije došla do izražaja tek koncem prošlog stoljeća i mogli bismo reći da predstavljaju temelj za razvoj suvremnih plesnih teorija. Izabela Huber u eseju pod naslovom Nietzscheovo shvaćanje plesa i tijela u svjetlu suvremenih plesnih i tjelesnih orijentiranih psihoterapija ističe da ,,ples za Nietzschea nije iznimni događaj koji ostaje u sferi umjetničkog ili kultno-religijskog, već afirmativna životna praksa, sustavni dio jedne nove nietzscheanske ars vivendi, čiji je temeljni postulat: reći bezuvjetno da svim stranama života. Taj stav je inače jedan od najsnažnijih therapeuticuma koje je otkrila psihoterapija dvadesetog stoljeća’’.

I kao profesor Nietzsche djeluje kao reformator. Odupire se, u to doba prilično radikalno, zaostalim povijesnim studijama koje njeguju tadašnji profesori i izlaže u korist mišljenja same stvari proučavanja. U predavanju, što ga drži studentima početkom veljače 1872. godine, Nietzsche vehementno ističe da je ,,ono najlakše i najudobnije skriveno pod plaštom divnih pretenzija i blistavih titula: dok ono doista praktično, delatnost obrazovanja, budući u osnovi najteže, privlači jedino nemile i uvredljive poglede: čestit čovek mora stoga i sebi i drugima objasniti ovaj quiproquo’’. Ne upada li se iz takvog stanja pedagoške pogreške u nihilizam bez premca, onaj nihilizam koji okreće leđa gostoljubivosti, otvorenosti modernog čoveka ka stvarima samim. Podsetimo na riječi italijanskog filozofa Umberta Galimbertija, koji u knjizi Nihilizam i mladi sažimlje nihilističko raspoloženje postmodernoga svijeta. Ukoliko se Nietzscheova teza o rastakanju i obezvređivanju najviših vrijednosti shvati u svoj svojoj dalekosežnosti, kaže Galimberti, nihilizam je, kako primjećuje Martin Heidegger, zapravo povijesno kretanje, kretanje posebno novovjekovne zapadne povijesti, odnosno povijesni proces, temeljni proces naše zapadne povijesti. Nadalje, kaže filozof, sinkronijskom smislu nihilizam označava prigodu, odnosno epohu povijesti samog bivstvovanja u kojoj bivstvovanje doživljava taj udes da njegova istina izostaje i svodi se na – ništa.

Da rezimiramo, Nietzscheova filozofska misao pravi zaokret od zacrtanih filozofskih sustava, ona u sebe sažimlje pobjedonosno nadahnuće, filozof se očituje kao znameniti junak, u svojim himnističkim stihovima, ditirambima, aforističnim stilskim obilježjima (Deleuze) otvara se ka dekadentnom i antropocentričnom pogledu na suvremeni svijet. Od Schopenhauera kao učitelja preuzima obrise pesimistične etike, dok se u naručju fragmentarnih misli Heraklitovih osjeća pribrano. Sve ono što je naslijeđeno iz metafizičkog krajolika povijesti filozofije, od grčke misli i platonizma kao ishodišta metafizike, do Kantovih kategoričkih načela, Bergsonovog vitalizma, Hegelove ideje ili Schopenhauerove volje – da ne zaboravimo nezaobilazno Spinozino učenje o causa sui koje filozofa navodi da se izjasni kao spinozist – Nietzsche razabira kao temeljne pojmove svoga mišljenja u polju interpretativnog dopisivanja. Tako je s pojmom Boga, tako je s pojmom ljubavi, suosjećanja, života. Zapadajući u svojevrsnu nihilističku kob Nietzsche ne uspijeva pronaći izlaz, ili otvorenje ka prevazilaženju metafizike same, već je smješta u nagonsku interpretaciju života, sveprožimajući tijek prolaznosti u kojemu se bezuvjetno teži ka posvemašnjoj volji za moć. Branko Bošnjak, pak, to pojašnjava na sljedeći način: ,,Što to bitiše kao metafizika? U horizontu takvih pitanja dolazi Nietzsche kao zadnji mogući metafizički odgovor na metafizički postavljeno pitanje o biti metafizike, dakle ne na van-metafizički, nego na metafizički postavljeno pitanje o biti metafizike. Metafizički odgovor na to metafizički postavljeno pitanje biti metafizike jest obrat platonizma i filozofija volje k moći. Filozofija nad-čovjeka, filozofija vječnog ponovnog vraćanja onog jednakog ili filozofija prevladavanja, bolje reći samoprevladavanja nihilizma.” Na tom se mjestu susreću Nietzsche i Heidegger, prvi kroz preokretanje platonizma u zrcalo nihilističkog obzorja, drugi kroz ontološku diferenciju koja podrazumijeva razliku između bivstvovanja bivstuvujućeg i bivstvovanja kao bivstvovanja.

Franco Volpi, u iznimno važnoj studiji Nihilizam, razmatra povijest nihilizma-platonizma iz Nietzscheova krajolika. Između ostaloga ukazuje na Nietzscheovu tezu o nedostižnom i nedostignutom svijetu upozoravajući, s pravom, na stanoviti Nietzscheov skepticizam te zapaža da, kao ,,posljedica kantovske destrukcije metafizičkih sigurnosti, iščezava vjerovanje u idealan svijet i njegovu spoznatljivost. Ali to ne znači da je sam platonizam-nihilizam već prevladan. On gubi svoju moralno-religijsku važnost koju je još imao kao postulat praktičkog uma. Pada u ravnodušnost’’. U suvremnom svijetu iščeznuća etičkog obzorja pravednosti Nietzscheova je misao relevantna prije svega poradi toga jer u toj preokrenutoj metafizici, u začudnosti pred smrti metafizičkoga Boga, nastaje lice nove realnosti, lice koje uvažava različitost i drugost, nedodirljivost života svake egzistencije, pritome lice koje uvažava gostoljubivost koja nastaje iz nepatvorene beztemeljitosti kao najvećeg dobra. Šta, napose, znači Nietzscheova misao o smrti Boga? Da li je nad-čovjek novi Bog? Ili možemo postaviti pitanje, kako to čini Deleuze, nismo li ubili Boga onoga trenutka kada smo postavili čovjeka na njegovo mjesto, kad smo mu sačuvali esencijalno, samo mjesto? Odupirući se ikoničkoj historijografiji, koja vazda sadrži barbarizam, nasilje i urušavanje individualnosti drugog i drukčijeg ispred mene (E. Lévinas), ponajprije jer se svakog trena poziva na krv i tlo, u današnjem se svijetu misao o nihilističkoj destrukciji, premda je ona u suvremeno doba iz religijskog kolopleta zločina i kazne zapala u stanoviti tehnički trans, potencira kroz činjenicu da svi mi kao živa bića imamo svijest o tome da je tijek (koji klizi konačnosti) života esencija života samog. Kako je to pomalo proročki naznačio Nietzsche: Na stablu budućnosti svija se naše gnijezdo; nama, samotnicima, orlovi će u kljunovima donositi hranu!

 Libreto