Nematerijalna baština – Memorija jednog postojanja

Povezani članci

• Izložba Jugoslovenski standardi na 2. SOS Dizajn Festivalu
• Film Džafara Panahija u Kanu
• Mostarski bataljon nekad i sad
• U Mostaru u nedjelju predstavljanje zbornika “Kada se sretnu feminizam i religija”
• Izložba “Blank title”
• Frljić briljira: Hasanbegović i Bujanec čestitali Dan antifašističke borbe

Iako u naslovu stoji nematerijalna baština, rad upravo ekstraktuje memoriju, koju držim suštinskom za kulturnu baštinu, materijalnu ili nematerijalnu. Uzimajući pojedinca kao nosioca memorije, u čemu se svi pronalazimo sa svojim individualnim memorijama koje nosimo kao svoje vlastito iskustvo a opet uvjetovano širom slikom i memorijom naroda, s ciljem isticanja vrijednosti i potencijala te baštine unutar nas, posmatran otvoreno i sa svim mogućostima kreativnog djelovanja koje sa sobom nosi.

­­Rad je inpirisan i potaknut dosadašnjim ostvarenjem, ciklusom radova Kuća- ograničenje i kosmos. Odakle dolaze te misli i porivi, iz kojeg mraka i dubina našeg bića i kojim svjetlom su objelodanjeni u likovne radove, teško je reći. Ili je lakše govoriti o okolnostima koje su ih potaknule. Ono što je sigurno je  da je to proces koji razrješava nagomilanu ličnu memoriju, daje oduška nutrini.

Nije samo materijalno naslijeđe ono što dobijamo od predaka čak i biolozi raznim empirijskim metodama dolaze do tih saznanja u zapisima informacija u DNK-u svakog pojedinca.

Šta formira jedan etnicitet, iskustva kojim su povezani, baštinom memorije, onim što je teško vidljivo u muzeju kada dođemo u neku novu zemlju ili grad.

Memorija čovjeka, koliko je vezana  za prošlost utoliko je vezana i za sadašnjost  a njeno postojanje jedan je od značajnih elemenata  prepoznavanja i  oblikovanja  identiteta. Stoga čest motiv kuće u mojim radovima, je motiv koji simbolizira našu zaštitu odmah iza kože, ali i našu statičnost i vezanost za zemlju, našu sigurnost i utočiste, naš identitet. U omiljenom citatu  Gastona Bachelarda,  Voda i snovi , „Ne volim beskonačnost, jer u beskonačnom čovjek nije u svojoj kući“,  snažnom poetičnošću opisuje  vezanost za kuću ali i negodovanje pred  beskonačnim,  upravo onim sa čim želim da se suočim, ograničenjem.

Dragocjen primjer nematerijalne baštine možemo vidjeti u kultnom filmu „Sjene zaboravljenih predaka“[1] , Sergeia Parajanova[2] iz 1960-te, gdje možemo vidjeti jasno izražene tradicionalne narodne vrijednosti, ali je to rezultiralo zabranom prikazivanja filma od strane sovjetskih vlasti zbog odstupanja od estetike socijalističkog realizma i optužbama za ukrajinski nacionalizam.  Optužbe za individualizam i misticizam u ovom kontekstu  su također dio te ukrajinsko -gruzijske memorije, vješto prikazane kao kofer transponiran u figuru slona (Slika 1). Slon memoriju ovdje i simbolički odražava, djelo koje stoji u Muzeju Sergeia Parajanova u Jerevanu.

(Slika 1.)

Spomenuti ciklus radova  Kuća-ograničenje i kosmos motivom je vezan za kuću, a simbolikom za naše ja-svijest. Jastvo kao skup iskustava svjedoči memoriju, u tom kontekstu se u radu služim raznim fotografijama iz djetinjstva, ratnim fotografijama pa sve do opštih simbola. (Slika 2,3,4)

Pritom, svjesni smo da jastvo koje nas ograničava ujedno daje i osnovu.

(Slik2,3,4)

Kao što se pita Søren Kierkegaard u svoj u knjizi  Strah i drhtanje šta bi bilo kad ljudima ne bi upravljala jedna vječna svijest, kad bi u temelju svega ležala neka divlja uzavrela sila koja bi, uvijena u mračne strasti, sve ispunjavala, što bi onda bilo veliko, a što neznatno? Kad bi se iza svega skrivala jedna bezdana, ničim zasitna praznina, što bi onda život bio doli očajanje? Kad ne bi bilo nikakva sveta lanca koji povezuje čovječanstvo, kad bi se jedan naraštaj budio za drugim kao što to čini lišće u šumi…kad bi sve bilo jedan nepromišljeni uzaludan rad i napor, kad bi vječni, proždrljivi zaborav vrebao svoj plijen i kad ne bi bilo dovoljno moćne sile da mu ga istrgne kako bi tada život bio prazan i neutješan![3]

Jedne prilike kada sam bila upitana da li bih mogla povezati svoj rad sa postkolonijalnim kontekstom imperijalizama, bila sam vrlo zatečena u tom trenutku. Prva asocijacija mi je bila odnos gospodar: rob, koju ne mogu da povežem sa ovdašnjim tekovinama, a ne u enciklopedijskom smislu gdje  kolonijalni gospodari oduzimaju cijelom društvu mogućnost vlastitog razvoja, a tim razvojem upravljaju stranci vođeni prije svega svojim gospodarskim interesima.

Godinu dana poslije, u pandemijskim uslovima i u jednom introvertnom izoliranom raspoloženju izranja spomenuti ciklus kao rezultat tog bivstvovanja i promišljanja. Vjerovatno je to bila prilika u trenutku kad  se svijet stišao i kad sam bila oslobođena svih vanjskih utjecaja, a opet sa druge strane sam bila meta vlastitih unutarnjih promišljanja. U tom meditativnom raspoloženju  otkrivam memoriju kao inspiraciju. U tom nametnutom ograničenju suočavam se i sa svojim unutarnjim  ograničenjem, određenim, ne samo vlastitom memorijom, nego i memorijom naroda ali i  memorijom tijela koju ćutim kroz svaki svoj udah. Ostalo je negdje u tijelu zabilježeno trajno svjedočanstvo mojih predaka, kojeg otkrivam kroz prezentno iskustvo.

Sada mogu da povežem skoro 500 godina otomanske vladavine kao okupacijske sile, kao i 40 godina Austro-Ugarske, Jugoslavija i socijalizma, Republike Bosne i Hercegovine pa i iskustvo preživljenog rata. Također i današnji nacionalizmi unutar države Bosne i Hercegovine daju  potvrdu i  poveznicu sa postkolonijalnim imperijalizmom i ovim radom.

U tom smislu  rad se povezuje sa  kolektivnim iskustvom kroz vijekove koje nam je ostavio svaki susret sa drugim i drugačijim, a što se utkivalo u određenom vremenu i sa posebnostima koje su se manje ili više razlikovale od nekog drugog vremena i nekog drugog mjesta.

Svako iskustvo ima u sebi urođenu težnju za slobodom koja je sama bit čovjeka, ali i naslijeđenu memoriju kao opomenu da postoji neki nevidljivi zakon. Pitanje slobode je uvijek i iznova interesantno, u tom kontekstu je zanimljiv  Kierkegaardov HVALOSPJEV ABRAHAMU: „Po vjeri ostavi Abraham zemlju otaca i postade stranac u obećanoj zemlji (usp. Heb 11,9). Nešto zauvijek ostavi, a jedno uze sa sobom; odreče se zemaljske mudrosti, a vjeru uze sa sobom; inače se ne bi uopće ni selio, nego bi sve to smatrao besmislenim. Zbog vjere bijaše on stranac u obećanoj zemlji gdje ne bijaše ničega što bi ga podsjećalo na nešto dragocjeno, nego je sve s čim se susreo pobuđivalo u njegovoj duši bolnu čežnju…Po vjeri je Abraham primio obećanje (usp. Gal3,8) da će u njegovu porodu biti blagoslovljeni svi naraštaji. Vrijeme protjecaše, mogućnosti se otvaraše ali i vrijeme protjecaše i razumu se protiviše, ali Abraham vjerovaše…Bijaše na svijetu još onih koji su nešto očekivali. I takvima je vrijeme protjecalo i dan izmicao, a kako oni ne bijahu toliko bijedni da dopuste da njihovo iščekivanje dospije u zaborav, ni oni ne smiju biti zaboravljeni.“

Sociološki gledano u ime slobode su nastajala velike prekretnice ali i velike zablude. Pitanje je šta je za čovjeka sloboda. Blisko nama, za neke je sloboda uljuljkivanje u selektivnu memoriju etniciteta ili suprotno, ideja savršenoga, besklasnoga društva, potpune jednakosti ljudi date kroz prizmu  diktature, ili je pak izvan svih okvira gledano sloboda teret, koja nema utočište a sa sobom nosi odgovornost.

Kad je u pitanju aktuelna memorija i kulturološka baština, važno je istaknuti iskustvo socijalizma na ovom podneblju koje je vezano za izraz titoizma[4] sa svojim negativnostima i pozitivnostima. A. Sidran na početku svoje knjige Otkup sirove kože vješto ga opisuje: “U našoj kući nije postojala prošlost. Ne pamtim porodična sijela, ne pamtim večere, ručkove, prazničke dane… nijednoga porodičnoga trenutka ne pamtim a da je u njemu neko govorio o prošlosti, da se išta govorilo o prošlosti. U kući Mehmeda Sidrana prošlost nije postojala.”

Iza opisane šutnje je stajao represivni aparat koji je služio za održavanije tog sistema. Parola „bratstva i jedinstva“ je postala zvanična državna politika koja je trebala doprinijeti  međusobnom uvažavanju, ali smanjenju etničke distance među stanovništvom u razvijanju osjećanja solidarnosti i empatije koja je kasnije prešla u brutalnu suprotnost, rat koji je nemilosrdno rušio sve više vjekovne vrijednosti. Svi koji su povjerovali i položili svoje živote i svoju individualnu slobodu u vjeru za novo društvo, u ideju jedinstva,  kasnije su svjedočili tom razaranju poput Grace u filmu Dogville Lars von Triera, koja je mnogo puta u životu morala suzdržavati svoje emocije, ali sada nije znala da će joj to biti toliki problem, jer je  traženo od nje da stoički gleda kako se figurice razbijaju, a kako se porculan lomio od pod, njoj se činilo da se to para ljudsko tkivo.

Figurice su bile plod susreta gradića Dogvilla i nje, one su bile dokaz da je njena patnja usprkos svemu stvorila nešto vrijedno.[5]

Ovaj rat nije uništavao samo prethodni sistem, on je uništavao svo dobro kojeg su teškom mukom stekli narodi na ovom prostoru, a paradoksalno u ime tradicije i nacionalne osviještenosti.

Po Enciklopediji, Stari most, bio je izgrađen jednostavno da se spoje dvije obale, bez ikakve ukrasne namjere ili posebne važnosti. Glavni utjecaj na dizajn mosta imala je morfologija mjesta i okoline. Cijeli kompleks nije posljedica jednog dizajna nego razvoja kroz vrijeme, zavisan od historijskih događaja i potrebe za prijelaz preko rijeke. Stari most nije povezan ni s jednim specifičnim stilom ili periodom u arhitekturi tako da je jedinstven u svijetu.

Ocijenjeno je  da je most imao malu vojnu važnost i da je granatiranje stare jezgre grada bilo primjer namjernog uništavanja kulturnog dobra, posebno Starog mosta, koji je bio simbol spajanja različitih zajednica. Andras Riedlmayer opisao je rušenje kao čin “ubijanja sjećanja” tj. memoricida, gdje je zajedničko kulturno naslijeđe namjerno uništavano.[6]

Za svjedoke tog događaja, osim sto su fizički svakodnevno ginuli i bili ranjavani, kao i za Grace u spomenutom filmu, to je bilo i najdublje unutarnje cijepanje, bez obzira na kojoj strani mosta bili.

Grad u kojem su nacionalne podjele dosegnule vrhunac i gdje trijumfuju i dan-danas, kako na kolektivnom tako i na individualnom planu, uprkos činjenici da je novi most ponovo  sagrađen, memorija je dobila višestruka značenja.

Danas je Stari most svjetska kulturna baština i pod zaštitom UNECO-a od 2005. godine.

Kulturna baština je sve što smo naslijedili od prijašnjih generacija koje su živjele prije nas, njihova vjerovanja, pripovijedanja, običaji i djela, te sve ono što su nam ostavili,  a na nama je kako ćemo se odnositi prema tome. Kulturna baština, materijalna i nematerijalna, zajedničko je bogatstvo čovječanstva u svojoj raznolikosti i posebnosti i čini mozaik memorije unutar svakog pojedinca. Kao što se moglo uočiti ovaj rad nije istraživanje nematerijalne baštine  koju obuhvata UNECOV-a konvencija[7], i nesumnjivo je da je naša zemlja bogata kao materijalnom tako i nematerijalnom baštinom, ali ovdje posebno ističem kulturnu baštinu unutar svakog od nas, memoriju koju nosi svaki pojedinac, sa iskustvima i slikama koje ima unutar sebe i posjeduje kao jednu istinu. Prema tome duboko vjerujem da baština memorije kao takva zaslužuje pažnju, jer je bremenita vrijednostima i značenjem, iako izlomljena i držim da baš u toj izlomljenosti ima moć da se reproducira u nešto novo.

20 stoljeće je bilo stoljeće ideologija i destrukcija, a sa pojavom masovnih  medija, živimo u doba informacijske revolucije čiji stepen više i ne znamo.  Enormne količine informacija danas, koliko nam služe utoliko smo i napadnuti njima, i sve je veća opterećenost tim informacijama, a  kakav će to utjecaj imati na čovjeka i njegovu memoriju je pitanje koje zahtjeva zasebnu temu.

Ove činjenice se ne smiju zanemariti ali i činjenica da čovjek i njegovo bivstvovanje uvijek pronalazi načine, jer samo naše postojanje u neprekinutom lancu informacija DNK svjedoči tome.

_______________________________________________________

Izvori i literatura:

Søren Kierkegaard, Srah i drhtanje, Verbum, Split, 2000.

https://bs.wikipedia.org/wiki/Stari_most

https://www.imdb.com/title/tt0276919/ http://www.imdb.com/title/tt0058642/?ref_=nv_sr_1

[1] Nakon Staljinove smrti krajem 50-ih i tokom prve polovice 60-ih godina u sovjetskom su političkom i kulturnom životu zapuhali nešto topliji i liberalniji vjetrovi, da bi predsjednik Nikita Hruščov otvorenim napadom na apstraktnu i tzv. „odnarođenu umjetnost“ naglo zaustavio započetu liberalizaciju društva. Zahvaljujući tome romantična drama „Sjene zaboravljenih predaka“ odmah je nakon premijere 1964. povučena iz distribucije i zabranjena, a Parajanov je po kratkom postupku bio optužen zbog „buržoaskog subjektivizma i misticizma“ te zbog „odstupanja od estetike socijalističkog realizma“… (Josip Grozdanić/Vijenac)

http://www.imdb.com/title/tt0058642/?ref_=nv_sr_1

[2] Sergei Parajanov ili Sergej Josifovič Paradžanov  bio je filmski režiser i likovni umjetnik. Sam sebe umjetnik je nazivao Jermeninom koji je rođen u Gruziji i bio zatvoren u ruskom zatvoru zbog ukrajinskog nacionalizma.

Iako je imao preko 20 scenarija, nije snimao filmove. I on je rekao frazu koja čini jasnom nastanak njegove umjetnosti. Govorio je: „Meni nisu davali da pravim filmove i ja sam počeo da pravim kolaže. Kolaž je presovani film.“ Zbog svog buntovnog nonkonformističkog karaktera je na sebe navukao neprijateljstvo sovjetskog režima te je nekoliko puta bio hapšen i zatvaran, a njegovi filmovi, iako izuzetno hvaljeni u inostranstvu, trpani u bunker sve do rehabilitacije u doba Glasnosti krajem 1980-ih.

[3] Søren Kierkegaard, Srah i drhtanje, Verbum, Split, 2000.

[4] Titoizam je jedna od totalitarističkih ideologija komunističkog pogleda na svijet. Njen tvorac bio je jugoslavenski doživotni predsjednik Josip Broz Tito 1948. godine, nakon njegovog raskida s SSSR-om. Razlika titoizma u odnosu na druge komunističke ideologije jest što se u njezinom središtu nalazi samoupravljanje naspram apsolutne vlasti i kontrole u staljinizmu. Zbog niza povijesnih okolnosti neki periferni elementi staljinizma bili su prvih godina prisutni i u titoizmu , no nakon početnih godina oni se postupno napuštaju.(https://hr.wikipedia.org/wiki/Titoizam)

[5] https://www.imdb.com/title/tt0276919/

Film Dogvill, je dobio i pozorišnu adaptaciju u Narodnom požarištu Sarajevo, u režiji Lajle Kaikčije. Umjetnički direktor Drame Narodnog pozorišta Slaven Vidak istakao je da je to predstava koja šakom u glavu, prstom u oko govori o vrlo važnim stvarima. To je predstava, kazao je on, koja postavlja važna pitanja ko smo i šta smo, šta mislimo o sebi, a šta zapravo jesmo.

[6] https://bs.wikipedia.org/wiki/Stari_most

[7] Od 1990-ih UNESCO-v odbor za zaštitu svjetske baštine počeo je oblikovati pojam nematerijalna svjetska baština kao dijela svjetske baštine koja će se koncentrirati na nematerijalnu baštinu. God. 2001. UNESCO je napravio analizu među zemljama članicama kako bi uobličio definiciju, a od  2003. godine konvencijom u Abu Dhabiju, svjetska baština UNESCO-a postala je i nematerijalna svjetska baština o čijem  opisu i upravljanju vodi računa “Mađudržavni odbor za očuvanje nematerijalne svjetske baštine.

Nematerijalnu svjetsku baštinu čini nematerijalna kulturna baština kao što je: usmena tradicija, umjetničke izvedbe, društveni običaji, rituali, festivali, znanja i običaji vezani za prirodu i svemir, te znanja i umijeća tradicionalnih obrta.